Kritika Nakon iznimne zainteresiranosti publike (koja i dalje traje) za njihovu dokumentarnu predstavu Bakice, premijerno izvedenu krajem 2020. godine, Kolektiv Igralke osvaja nove kazališne horizonte još jednim angažiranim projektom koji pod reflektore smješta pripadnike socijalno ugrožene skupine, čije su životne priče najčešće marginalizirane i društvu nevidljive. Za razliku od Bakica u kojima Igralke – Ana-Marija Brđanović, Anja Sabol, Sendi Bakotić i Vanda Velagić – utjelovljuju žene u izuzetno rizičnom društvenom položaju na rubu siromaštva koje su sudjelovale u nastanku predstave, u novoj dokumentarnoj predstavi Crna vuna svoje priče i iskustva publici prenose sami korisnici Udruge Oaza – udruge za beskućnike i socijalno ugrožene osobe. Rasprodane izvedbe Bakica u Filodrammatici, kao i veliki interes publike Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku za novim autorskim radom Igralki, potvrđuje da kazališnoj sceni u Rijeci, ali i u cijeloj Hrvatskoj, zapravo nedostaje radova koji se svojim pristupom smještavaju u tzv. kazalište zajednice (eng. community theatre). Ako promotrimo njihovu dosadašnju otvorenost za istraživanje i eksperimentiranje s formom, očitu vjeru u transformativnu moć kazališta te senzibilnost prema najslabijima među nama kojima često nedostaje glas, ne čudi da se upravo ovaj kolektiv odlučio na angažirano kazalište koje stvara prostor inkluzije te pruža emancipatorsko i osnažujuće iskustvo za one koji u njemu sudjeluju.
Preokupaciju manje vidljivim akterima društva i nerijetko neugodnim aspektima naše okoline, Igralke u Crnoj vuni izražavaju kroz temu života bez sigurnosti doma, problematizirajući je kroz četiri osobe s iskustvom beskućništva, čija istina s pozornice možda i najizravniji mogući način reflektira premisu o kazalištu kao ogledalu društva. Dokumentarnoj građi koja vodi predstavu naizmjeničnim iznošenjima svjedočanstava izvođača_ica, Igralke su ponovno pristupile s dovoljnom dozom ozbiljnosti, opreza i empatije potrebne da pripadnicima marginalne skupine s kojom rade daju dostojanstvo i snagu, što karakterizira svaki uspješan umjetnički rad u zajednici i sa zajednicom. Pritom je suverena i prirodna izvedba sudionika koji su nastupili kao naturščici pokazala kako su, kroz proces nastanka predstave, uspješno “naoružani” glumačkim alatima. Niz vježbi s glumicama te radionice Kazališta potlačenih pod vodstvom Josipe Lulić doprinijeli su profesionalizaciji predstave iako u njoj sudjeluju ljudi bez prethodnog glumačkog i scenskog iskustva. Njihov nastup prati i podržava oblikovanje svijetla i zvuka Olje Lozice, koja je s Igralkama surađivala i na dramaturgiji te režiji, vješto povezujući naizmjenične priče u fluidni niz. U tu jednostavnu, ali efektnu kompoziciju, koja je za relativno kratkog trajanja predstave uspjela izgraditi emotivnu atmosferu, skladno su se smjestile i video projekcije Mare Prpić.
Tako na samom početku gledamo videodokumentarni rad koji je prethodio predstavi, što upravo stavlja naglasak na sam proces zajedničkog stvaranja te prije same izvedbe govori o tome kako je rezultat (predstava) na određeni način sekundaran. Proces, dakle, nije samo tehničke naravi, već je bitan upravo zbog samih sudionika i sudionica, i ima za cilj njihovo osnaživanje, psihosocijalni boljitak i uključivanje u život zajednice. Vrijeme koje su glumice provele s njima, druženje i povezivanje, kao i uključivanje njih samih u autorstvo, čini Crnu vunu predstavom ne samo o njima, nego i za njih. Oni su Svetlana Kukuljan, Anđelko Bajčić, Zlatko Knežević i Divna Šainović, a osim u izvođenju i ko-kreiranju predstave, sudjelovali su i u stvaranju naslovne pjesme predstave, uz podršku glazbenika Damira Urbana. Stihovima koji bez problematičnog romantiziranja prenose bolnu istinu o beskućništvu, pjesma govori o ranjivosti i snazi potrebnoj za nošenje s teškim životnim okolnostima te potiče publiku da, pojedinačno i kolektivno, preispita vlastitu poziciju prema beskućništvu.
Nakon uvodnog videa, na jednostavno postavljenu scenu (kauč, tepih i dva taburea u centru pozornice) prva stupa Svetlana Kukuljan, koja stojećki prepričava svoje dojmove sa svojeg mladenačkog putovanja u SAD. Dolazeći iz Jugoslavije, bio je to prvi put da vidi beskućnike jer ih, kako tvrdi, kod kuće nije bilo. U tom se trenutku razbija fascinacija Amerikom prisutna kod njene jeans generacije formirane kroz pop kulturu, koju zamjenjuje uvid u dekadenciju društva gdje je pojedinac prepušten sam sebi na slobodnom tržištu kapitala. Svetlana zaključuje kako smo se i mi ovdje “pretvorili u Ameriku”, što potvrđuje sama činjenica da nekoć ustavom zagarantirano stanarsko pravo u kapitalističkom uređenju više ne postoji. Iako je stambena politika u Jugoslaviji imala mnoge probleme, ona se barem temeljila na ideji da svatko ima pravo na riješeno stambeno pitanje dok u post-tranzicijskoj Hrvatskoj rješavanje stambenog pitanja ostaje na pojedincu koji se mora sam snaći.
Crna vuna najsnažnija je upravo u svojim aspiracijama da evocira uzroke beskućništva te do njih, iako površno, ipak dolazi, propitujući odnos između pojedinca i sustava. Pritom se, kao i u Bakicama, dotiče pitanja rada, birokracije i ljudskih prava te političke odgovornosti države, a sve se ponovno smješta u poznati kontekst grada. Tako nas snimljeni glas Anđelka Bajčića, koji se pozornicom kreće uz karton kojim se pokriva, vodi kroz urbanu geografiju beskućništva. On za nas skicira jedan paralelni, nevidljivi grad, a dijeli i svoje želje da se prazna arhitektura Rijeke pretvori u funkcionalni dio grada, gdje bi svoje mjesto mogli naći i oni bez adekvatnog smještaja. Spominje prazan Dom željezničara u kojem se nekada skvotiralo, napušteno i raspadajuće bivše prenoćište HŽ Infrastrukture za koje se godinama ne može naći rješenje, a vječita bolna točka Rijeke ostaje bivša tvornica papira Hartera. Govori nam što bi sve poduzeo da je on političar, da je moć u njegovim rukama, no za to kod onih koji jesu u poziciji moći nema sluha.
Službeni i suzdržani državni aparat, sustav koji bi trebao služiti pojedincu, ali ga najčešće obrađuje poput brojke, utjelovila je Sendi Bakotić, dok u odijelu i iza drvene govornice s neutralnim izrazom lica nabraja Zlatku Kneževiću koji su mu sve papiri potrebni da bi ostvario pravo na socijalnu pomoć. U njegovoj izvedbi sjajno je iskorišteno ponavljanje ad absurdum, koje je prisutno i u posljednjem nastupu, onom Divne Šainović koja upućuje vapaj za pomoć nakon što je žrtvovala vlastito zdravlje za posao njegovateljice te više ne može doći do prihoda. O statistici i raznim informacijama o beskućništvu u Europi, Hrvatskoj i Rijeci, osim od Bakotić saznajemo iz teksta projiciranog na zid, a u popratnoj knjižici se navode i drugi bibliografski izvori. Predstava nije zaobišla ni direktnu kritiku trenutne HZD-ove vlade i ministra Aladrovića (u međuvremenu već bivšeg), čija se socijalna politika svodi na prazna obećanja. Licemjerje desnih političkih opcija u profitiranju na još uvijek otvorenim ranama rata devedesetih, koncentrirano je u samo jednoj rečenici koju socijalna radnica uputi Zlatku: “A kako vam je bilo u ratu?”.
Simbolika crne vune u predstavi je dvojaka – u stihovima se interpretira kao crna noć koja se spušta nad gradom i osobama bez krova nad glavom, koja za njih predstavlja konstantnu prijetnju i potencijalnu opasnost. No, u programskoj knjižici doznajemo i za poveznicu s izrazom ‘crna ovca’ koja je kod pastira bila nepoželjna u odnosu na bijele ovce čije se krzno dalo obojiti u bilo koju drugu boju, dok crna ostaje crna i mora se prihvatiti takva kakva jest. Takvu konotaciju nepoželjnog i bezvrijednog koja se povezuje i s beskućništvom, autorski tim preokreće dajući upravo “crnini” vrijednost, no ostaje pitanje prihvaćanja različitosti i drugosti koje se u društvu nominalno provlači kroz pojam tolerancije. Trebalo bi, dakle, razlikovati prihvaćanje od tolerancije jer se već u samom značenju riječi tolerirati (izdržavati, podnositi što) iščitava određeni napor koji valja premostiti da bi prihvatili nešto nepoželjno. U tom smislu, ovakav je projekt mogao ostati na patronizirajućem odnosu spram ljudi koji su iz određenih razloga ostali bez adekvatnog smještaja, ljudi “s ulice”, na barijeri mi-oni, gdje smo mi oni koji se smiluju, suosjećaju i senzibiliziraju prema onima. Vrijednost je Crne vune, međutim, u tome što se kroz predstavu dešava svojevrsno brisanje te barijere.
Naime, osim što je publika s jedne strane suočena s vlastitim predrasudama, također osvještava da je ta granica puno tanja nego što si možda dozvoljavamo misliti, a pravila meritokracije često ne vrijede. Iz priča protagonista uviđamo da smo i sami možda nekoliko nesretnih koraka udaljeni od nesigurnog života, a u svjetlu sve veće ekonomske krize, prekarnih radnih uvjeta i krize stanovanja u Hrvatskoj i šire, shvaćamo da se svi nalazimo u određenom riziku od gubitka sigurnosti svoja “četiri zida”. Zato se temom beskućništva predstava ne bavi samo na humanitarnoj i emotivnoj razini, već koristi stvarne ljude i njihove živote da bi progovorila o gorućem društvenom pitanju prava na stan: beskućnici postaju simbolom sustavnog zanemarivanja stambenog zbrinjavanja građana i stihijskih do nepostojećih stambenih politika. Boreći se za vlastito pravo na stanovanje, oni postaju i borcima za naša vlastita prava, a kroz ovaj aktivistički aspekt Crna vuna postaje predstavom koja se izravno tiče svih nas.
Zaokružuje je dirljiva i snažna scena u kojoj se svih četvero protagonista okuplja na kauču, uz prateću snimku naslovne pjesme predstave. U toj se sceni spajaju aktivizam i slika zajedništva koje barem otvara mogućnost da se zajedno možemo izboriti za osnovna ljudska prava, u koja moramo početi ubrajati i pravo na stanovanje. Kroz Crnu vunu Kolektiv Igralke nas uči da bez adrese čovjek ne može ostvariti brojna druga prava, pokazuje da stambena kriza nije nastala zbog nedostatka stambenog prostora te doprinosi borbi za prostornu pravdu. Predstava je poziv na buđenje koji podsjeća da pojedinac ne smije biti prepušten sudbini i slučaju, te da je sigurnost stanovanja ključna za zdravlje društava i održanje zajednica. Upravo zbog zajednice koju je stvorila, ali i zbog svoje aktivističke poruke, Crna vuna izvrstan je primjer kazališta koje se “prelijeva van kazališta”.
ObjavljenoObjavljeno
