Jer tijelo, to je bol i užitak

“To je priča o tijelu neke nepoznate žene.”

Spolni odgoj II: Borba

Kišno je poslijepodne u dvorištu Nove pošte, prostoru Slovenskog mladinskog gledališča i Zavoda Maska u Ljubljani. Okupljena publika čeka početak izvedbenog maratona od pet performansa-predavanja o ženskom seksualnom užitku Spolni odgoj II, projekt nastao u produkciji dviju gore spomenutih organizacija zajedno s Mestom žensk. Pojedina mjesta u dvorištu nose žutu tablu s imenom ili opisom, poput prometnih znakova, pa tako svaki izvedbeni prostor nosi neko asocijativno ime. Po potrebi će isti prostori mijenjati imena u scenografija i gledalište, ovisno o zahtjevima i temi pojedinog performansa. Tako je sada, za početak, dvorište Nove pošte Školsko igralište gdje nam je dobrodošlicu poželio ženski autorski tim: redateljica Tjaša Črnigoj, izvođačice Lina Akif, Sendi Bakotić, Nika Rozman, Vanda Velagić i Tea Vidmar te Tijana Todorović, Barbara Kapelj i Lene Lekše koje potpisuju dizajn svjetla, scenografiju i izbor glazbe. Objašnjavaju nam zašto je školsko igralište uzeto za prvu stanicu ovog edukativnog višesatnog događaja – bila je to i njihova početna točka rada na ovom projektu. U jednoj takvoj školi, autorice su se upoznavale, razgovarale, dijelile osobna iskustva i potom istraživale što je sve za njih ženski užitak. Svako predavanje uključuje i dokumentarne snimke intervjua autorica sa stručnim suradnicama_ima i ženama koje su bile voljne podijeliti svoje iskustvo ovisno o temi performansa.

1. Dijagnoza

Črnigoj vodi publiku u Novu poštu kroz dvoranu u mraku, a put nam osvjetljavaju bljeskalice s mobitela. Ulazimo u manju sobu, svojevrsno zapozorje Pošte gdje čeka Rozman koja na crni linoleum izlijeva tube prozirnog gela, lubrikanta. Ulazak u mračne prostore i korištenje vlastite bljeskalice jedan je od provodnih motiva ovog ciklusa predavanja – da bi smo stekle znanje o (vlastitom) (ženskom) tijelu, potrebno je zaroniti u nutrinu i suočiti se s tamom koja nam krije put. Prvo predavanje, naslovljeno Dijagnoza, odvija se u izvedbenom prostoru koje nosi ime Zdjelica. Zdjelica je, prema mišljenju ginekologinje i seksologinje dr. Gabrijele Simetinger, ogledalo duše, prenosi Črnigoj. Dr. Simetinger je uključena u ovo predavanje kao jedna od stručnih suradnica_ka koji su svojim znanjem pridonijeli edukativnom aspektu projekta. Dijagnoza se bavi vaginizmom¹ i općenito boli uzrokovanom spolnim odnosom.

U pozadini se čuje snimka intervjua s djevojkom u ranim dvadesetima koja pati od tog poremećaja, čiji je put do prave dijagnoze bio težak i frustrirajući, ponajviše zbog ginekologinje koja njezinu bol nije doživljavala ozbiljno i više ju je zabrinjavalo to što djevojka odbija spavati s dečkom zbog boli. Isprva je djevojka osjećala samo peckanje za što joj je ginekologinja pripisala razne kreme, ali kasnije se bol proširila, ne samo tijekom penetracije, već i kod uzbuđenja. Njezin je glas pun ljutnje jer joj stručna osoba ne može pomoći, ne pokazuje razumijevanje ili suosjećanje, dapače, savjetuje joj da se “samo” treba opustiti i trpjeti. Za to vrijeme, nakon što je istisnula dovoljno lubrikanta, gela, kreme, Rozman ga razmazuje po podu i sebi te izvodi sitne akrobacije, kližući se s lijeva na desno. Trudi se izvesti ih što gracioznije moguće, zbog čega posrće i pada na pod, simulirajući nemogućnost dostizanja užitka tijekom neprestanog osjećaja boli i nelagode.

Dok Rozman raspoređuje hrpu ženskih gaćica po sluzavom podu u pozadini slušamo razgovor s dr. Simetinger o načinima liječenja vaginizma koji je, očekivano, povezan s internaliziranom mizoginijom i to, prema njezinim riječima, više nego što možemo zamisliti. U njezinoj je ordinaciji najvažniji instrument ogledalo. Govori kako se veliki broj žena gnuša od pogleda na vlastitu vaginu, a kamoli da ju dodiruju. Za to vrijeme, služeći se grafoskopom, Rozman na zidu projicira folije s fotografijama raznih vagina pa taj odraz na zidu zrcali po zidovima prostora koristeći se ogledalom. Korištenje grafoskopa još je jedan od zajedničkih motiva svih performansa, instrument koji vezujemo uz obrazovne institucije, mjesta gdje bi se zapravo trebalo učiti o spolnog odgoju. Služenje tim naizgled banalnim obrazovnim pomagalom, u interakciji s drugim predmetima i istraživanjem igre svjetla i sjene, autorice kao da su mu udahnule novi život izvedbenom kreativnošću.

Rozman potom uzima mobitel i snima uživo kako nježno prstima prolazi po prostoru što se također projicira na zidu, a za to vrijeme Simetinger objašnjava kako terapijom dodira liječi vaginizam. Francuska šansona koja je dosad svirala u pozadini sada se čuje iza prozora prostora u izvedbi Tee Vidmar koja sudjeluje u prva tri performansa. Vidmar krasi divan vokal i vještina pjevanja kojom uspijeva dodatno obojiti predavanja. Također je vrlo kreativna u instrumentalnoj izvedbi pa tako primjerice, u završetku Dijagnoze svira na različitim dilatatorima, instrumentima koji služe za liječenje vaginizma. Iza nje na plakatu stoji objašnjenje da im je dilatatore posudila Simetinger koja ih je dobila na poklon od pacijentice. Ipak, nedostaje jedan u setu, onaj najveći, koji je bivša pacijentica zadržala za sebe.

2. Pristanak (Consentire)

Črnigoj vergilijevski nastavlja voditi publiku u drugi prostor Nove pošte, nazvan Granice. Ovo predavanje je u izvedbenom smislu slabije od ostalih, ponajviše jer se odviše oslanja na upotrebu televizora za projekciju Rozman koja prenosi neugodno iskustvo djevojke čije granice i pristanak nisu bili poštovani. U isto vrijeme sudjeluju Todorović i Kapelj – jedna neprestano ugljenom crta lica muškaraca koji se nalaze iznad raširenih nogu žene pa ih potom briše, nižući tako beskrajne portrete koji ostavljaju crne, vidljive tragove na hameru, kao što svako negativno seksualno iskustvo ostavlja posljedice na osobu, dok druga hoda po tipkama na klaviru.

Na zidovima su nalijepljeni materijali i QR kodovi koji se bave temom entuzijastičnog pristanka, straha, silovanja i granica. Publika je slobodna da pogleda materijale dok se pušta snimka razgovora sa ženama o nepoštivanju njihovih granica i/ili ne pristajanju na seks. Ta velika količina materijala i sadržaja kojim je publika bombardirana izaziva preopterećenje, teško je pohvatati i upiti sve što se događa u prostoru. Rozman se vraća, ovaj put u bijelom kombinezonu s nekoliko vreća zemlje koju će rasporediti po sredini prostora na crnom linoleumu. Ritmičnim kretnjama koje blago aludiraju na erotične kretnje, ona stvara udubljenja u zemlji različitih oblika koja potom ispunjava sjemenkama i tako ispisuje riječ. Na kraju, tijekom kraće pauze, publici su uz čaj i kavu ponuđene slatke lizalice u obliku vulve.

3. Sposobnost

Treće u nizu predavanja bavi se temom seksualnosti i tjelesnosti žena s invaliditetom, a izvedbeni prostor ovoga puta nosi naziv Crna soba zato što ćemo, riječima Črnigoj, uživo pratiti razvijanje fotografija intervjuiranih žena. Osim samih fotografija, koje su opet projicirane grafoskopom, koriste se i folije crteža na kojima su (ne nužno realistični) portreti četiriju žena čije intervjue kasnije čujemo. Predavanje sad drži Lina Akif uz vokalnu i glazbenu pratnju Vidmar na maloj harmonici, i dalje se držeći repertoara francuskih šansona. Prostor je ispunjen grafoskopima i projektorima na školskom stolicama, a ispod svake stoji poveći grm mahovine, kao da signalizira mjesto projekcije intime svake od žena. Vodeći se esejem So beautiful, yet disabled Elene Pečarič, ovaj performans prije svega razbija stigmu žena s invaliditetom čija se seksualnost zanemaruje, kao i njihove potrebe i želje.

Jedan od zanimljivijih uglova istraživanja ove teme je potreba za asistentima koju iskazuju intervjuirane žene. Ti asistenti trebali bi pomoći korisnicima u istraživanju i zadovoljavanju vlastite seksualnosti, ponajprije radi zaštite dobrobiti i zdravlja osoba s invaliditetom. U razgovoru s jednim od koordinatora asistenata, on otkriva kako se nerijetko dogode ozljede kada korisnici eksperimentiraju na svoju ruku, u svojoj privatnosti. Postavljanje granica od strane asistenata u pomaganju svojim korisnicima s njihovom intimnošću pokazuje se vrlo škakljivim teritorijem, na čemu treba još raditi i razgovarati. Ono što se posebno ističe u ovom predavanju je snažan osjećaj topline koji proizlazi iz slušanja ljubavnih priča žena sa snimki.

4. Igra 

Nakon pauze za ručak u Publika baru koji se nalazi nedaleko od Nove pošte, u istoj zgradi kao i Mladinsko gledališče, po publiku stižu sve četiri izvođačice na biciklima uz vesele povike i uzvike, podsjećajući na opise woo djevojaka Barneyja Stinsona iz serije Kako sam upoznao vašu majku. Sve su odjevene u pomalo ekstravagantne kostime – Bakotić u ružičastoj haljini s bijelom bob perikom, Rozman u kostim s tigrastim uzorkom, Velagić u smeđoj bundi s čarapama i ničim drugim, a Akif, koja predvodi povorku jer drži i ovo predavanje, nosi bijelu kaćipernu haljinu i periku. Za razliku od prethodnog predavanja, ali općenito cijelog ciklusa, ovaj je performans energetski nabijen i vrlo zabavan za slušanje. Razlog tomu je zasigurno tema ovog četvrtog predavanja pod nazivom Igre – u njemu se istražuju različiti oblici fetiša i nastranosti poput BDSM-a, ne-monogamnih i drugih nekonvencionalnih praksi. Osim toga, Akifina persona je puno prisnija i razigranija od prethodnih s kojima smo se dosad mogli susresti. Kada nas dovede do dvorišta Nove pošte, radi turu svoje Kuće užitaka koja se smjestila u prostore instalacije ispred Pošte, a sastoji se od nekoliko teretnih kontejnera. U toj kući nalazi se njezin ured, klinika za besplatno testiranje i shibari soba gdje je publika pozvana da opipa kvalitetu uža koje se koristi za tu tehniku.

Ponovno smo u zapozorju Pošte koje je ovaj put namješteno kao muzej gdje se mogu pogledati Akifini rekviziti poput uokvirenog senzualnog crnog kostima za swingerske zabave koji je sama “napravila”. Na zidovima se mogu pronaći i snimke zaslona s FetLife profila, web stranice koja služi za umrežavanje zainteresiranih za nekonvencionalne fetiš prakse. Glumica daje sažet opis kako stranica funkcionira, uspoređujući ju s Facebookom za osobe željne upoznavanja i eksperimentiranja s različitim erotskim praksama. U sklopu ovog dijela velik je naglasak na spolnom zdravlju i zaštiti od prenosivih bolesti na čemu se, prema riječima Akif, inzistira u toj zajednici. Kao problem ističe nedostatak besplatnih testiranja i strah od stigme i osude liječnika koji ih provode.

Potom nas vodi na scenu Pošte, ovoga puta nazvanu Eden, koji je, kao i neki drugi prostori slabo osvijetljen i u koji treba ulaziti s oprezom. Izgled scene jako je atraktivan i kreativno dizajniran, zidovi su oblijepljeni raznobojnim flourescentnim trakama raspoređenim u slova koje tvore riječi vezane uz kinky prakse. Iste trake na podu iscrtavaju ženska tijela, a zbog svog isprekidanog rasporeda podsjećaju na cestu – moguću metaforu vrludavog i uzbudljivog puta do neistraženih putenih užitaka. Akifin bijeli kostim tako, osim što se igra s bijelom bojom kao simbolom čednosti, ima i praktičnu funkciju jer se čini kao da je sam izvor svjetlosti i olakšava praćenje njezinih kretnji po sceni. Dok se izmjenjuju glasovi četiri Slovenke iz off-a koje govore o svojim iskustvima sudjelovanja u pronalaženju zajednice i eksperimentiranju, Akif ih prati energičnim kretnjama koje simuliraju zavođenje i/ili seksualnu aktivnost što pridonosi uzbudljivim pričama, ali i blagoj nelagodi koja se može osjetiti kod žena kada govore o strahu od stigme i sramu koji bi uslijedio ukoliko njihova šira okolina sazna kako se zabavljaju u slobodno vrijeme.

5. Borba

Po izlasku u dvorište Pošte, sada se taj prostor zove Trg sindikata, a okolo je raspoređena hrpa panjeva. Posljednje predavanje Borba vraća nas u Drugi svjetski rat, u vrijeme partizanskih bitki za slobodu, do 1974. kada je pobačaj postao ustavno pravo. Međutim, ovo nije samo priča o državi, zajedništvu i nasilju – ovo je priča i o solidarnosti, ljubavi i tijelu neke nepoznate žene. Ovaj performans izvode dvije Hrvatice, Sendi Bakotić i Vanda Velagić, pa je tako jezik predavanja mješavina njihovog nespretnog slovenskog (za koji je Akif pak mislila da je hrvatski) i hrvatskog. Predavanje započinje spuštanjem u svojevrsnu kotlovnicu ispod Pošte, prostor koji je nazvan Ilegala gdje Velagić demonstrira različite načine tj. “kućne” lijekove za nesiguran abortus koristeći se zdjelom vode i grafoskopom. U zdjeli se nalazi kuglica crvene boje koja se odupire svim načinima uklanjanja, sve dok ne popusti pod pritiskom vješalice i krvava se boja počne širiti u zdjeli vode i po zidu prostora intenzivnog vlažnog mirisa.

“A ako to ne uspije…”, sintagma je koja se ponavlja nakon svakog neuspjelog pokušaja “kućnog” abortusa. 

Povratkom gore u dvorište slušamo Velagićin govor u ulozi Vide Tomšič, jugoslavenske političarke koja zajedno sa svojim suprugom ginekologom Francom Novakom-Lukom, predstavlja glavne aktere ovog predavanja i priče o borbi za reproduktivna prava u Jugoslaviji. Nakon rata, došlo je do naglog porasta opasnih pobačaja kod mladih žena koji su često završavali smrću i tadašnja je vlada odlučila tome stati na kraj tako da pobačaj zabrani i kriminalizira. Tematizira se i problem neprepoznavanja silovanja u braku kao zločina koji se jezivo demonstrira dugim nizom krvavih gaćica koje se vješaju na štriku u skladišnom prostoru Pošte gdje se izvodi ostatak predavanja, koji je ispunjen povijesnim i arhivskim materijalima. Vodeći se njihovim biografijama i radom, Bakotić i Velagić vode publiku kroz svoje istraživačko putovanje arhivima koje ih je vodilo preko gotovo cijele Europe. Naizgled suhoparni podatci i arhivistika oplemenjeni su uzbuđenjem i dinamikom koji ovaj duet uspješno nosi tijekom cijele izvedbe. Vjerojatno je tako najuzbudljiviji segment priča o potrazi za jugoslavenskom dijafragmom koja se proizvodila pedesetih godina u Savi Kranj, tvornici guma. Nažalost, nisu pronašle dijafragmu iz pedesetih, ali jesu iz osamdesetih godina, koju su svečano prezentirale izvlačenjem iz plave kutijice i pobliže ju pokazale publici. 

Borba je tako, u odnosu na ostale performanse-predavanja, možda najpunokrvniji dio koji savršeno zaokružuje sva prethodna predavanja stavljajući poseban naglasak na političku dimenziju borbe za ženska prava za koja se iznova, i iznova, borimo. Cijeli serijal predavanja predstavlja golem trud autorica da sažeto i efektno približe žensko pitanje publici, a teme koje su odabrane neizmjerno su dragocjene za trenutnu društvenu sliku u kojoj se nalazimo. Ovaj Spolni odgoj možda u imenu nosi broj dva, ali za neke je sigurno bio tek prvi susret s ovim važnim temama i pitanjima. Kao uspomenu na izvedbeno iskustvo, gledateljima se uručuju diplome sa žigom i potpisima autorica.

Pjesma Olivere Katarine Vučo Jer ljubav, to je miris belog cveća prati Borbu, a njezini stihovi raslojavaju sav koloplet emocija koji vezujemo uz motiv ljubavi – onih koje nas vesele i onih koje nas bole, a takvim se čini i iskustvo života tijela jedne, tako nam dobro poznate, žene:

„Jer ljubav, to je miris belog cveca
nežan dodir krila plave ptice
jer ljubav, to je patnja ili sreća
oluja ili vetrić tih i blag“

1. “Vaginizam se smatra jednim od najtežih seksualnih poremećaja kod žena. Vaginizam izaziva grčenje mišića zdjelice, što u potpunosti onemogućuje vaginalnu penetraciju čak i kada ju žena želi.” (citirano prema programskoj knjižici performansa) ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno 23.04.2024.