Poptika Piše: Vlado Bulić
Dva su načina gledanja televizije u Hrvata. S tim ne mislim na gledanja stranih programa nego domaće produkcije. Da dočaramo o čemu se radi, opisat ćemo jednu bezazlenu situaciju u kojoj dva relativno normalna lika gledaju zasjedanje Sabora na temu HRT-a. Na ekranu je uvaženi zastupnik Franjo Arapović koji sav sentimentalan pokušava složiti suvisli govor o tome kako on svojoj maloj kćerkici mora objašnjavati tko je bio Franjo Tuđman jer joj HRT servira sasvim krivu sliku pa ispadne da je ovaj napadao Bosnu, da je imao bizarne ideje o miješanju kostiju zločinaca i žrtava iz drugog svjetskog te da je kriv za genijalno izvedenu privatizaciju.
Dva lika koja to gledaju reagiraju na sljedeći način. Prvi umire od smijeha, a drugi samo u jednom momentu provali: «Ja… ja ne mogu više, ja ću se iselit iz ove države!» Nas u ovom tekstu zanima taj prvi koji umire od smijeha. On i njemu slični, pored ovakvog programa, u ovoj zemlji naprosto uživaju. Kakav Monty Phyton, kakvi Nadrealisti? Nema te satire koja može nadmašiti naš Sabor sa zastupnicima poput Franje Arapovića ili Mirka Cro-cop Filipovića. Da ne spominjemo «Otvoreno» s Hloverkom u ulozi voditeljice, ili «U sridu» Nova-TV s Ivkošićem i Čulinom u ulozi komentatora društvenih fenomena.
Idemo redom s antologijskim momentima. Prvo, naravno, uvaženi zastupnici. Na antologijskoj sjednici o HRT-u kojoj su nazočili samo zastupnici HDZ-a i par zalutalih ovčica iz oporbe, količina bisera po satu zasjedanja bila je tolika da se i Premijer sutradan osjećao neugodno. Izdvojit ćemo ih samo par -; stanoviti zastupnik HDZ-a tako je nabrajao sve greške koje su se pojavile u TV Kalendaru u zadnjih godinu dana, a posebno ga je pogodila greška u kojoj su autori pogriješili stoljeće vladavine Karla Velikog. Zatim se za riječ javila stanovita uvažena zastupnica koja je ustvrdila da na televiziji manjka opere, na što je uvaženi zastupnik Žužul replicirao da opere ima dovoljno, ali da joj se krivo pristupa. Naime, on kao vrsni psiholog zna da se gledatelj u nešto tako lijepe poput opere ne može uživjeti kad se prenose samo fragmenti nego da treba puštati cijele opere. Cijelu priču dodatno je uzburkao uvaženi zastupnik Kramarić, vrsni književni teoretičar, govorom o medijima u vrijeme postmoderne.
Idemo dalje. A s kim drugim nego s Hloverkom Novak-Srzić i emisijom «Otvoreno» koja bi se, nastavi li ovakvim tempom, uskoro mogla pojaviti na DVD-u te plasirati na strano tržište u vidu humorističnog reality showa. Jedan o zadnjih bisera bila je rasprava na temu slučaja Požega u kojoj su gosti u studiju u roku munja prešli na «Ti», odjebali Hloverku iz koncepcije, ispičkarali se kao da su u birtiji, a sve je završilo najavom tužbe zbog riječi poput «Smeće jedno!» koje su umalo postale uvod u fizički obračun.
Inače, ima ta emisija jedan moment koji obično promakne neiskusnom gledatelju u kojem cijela emisija iz kulturne rasprave na temu pređe u birtijsku svađu. Onda se Hlo uskokodače, počne histerizirati i pokušava doći do riječi, a ovi je ne jebu dva posto pa se dese antologijski momenti poput Ivkošićeve replike tokom rasprave o slučaju Matvejević kad je mrtav hladan na Hloverkino pokušavanje kultiviranja spike, odgovorio sa «Šta ti imaš pričat?!»
Ipak, vrhunac je emisija «U sridu» na Novi koja čak i ljubitelje satire natjera da se osjećaju neugodno. Koncepcija -; prava narodna. S jedne strane su «ozbiljni» gosti poput Pukanića ili Ivkošića, s druge jedan manje ozbiljan, ali se trudi, poput Arijane Čuline, a cijelu priču komentiraju dva lika u ženskim narodnim nošnjama koji su, kao, glas naroda s forama tipa «Bumo spili jednu u to ime.» Onda to izgleda ovako: krene Pukanić s rečenicom poput «Pričao sam nedavno s Premijerom o tome i…», naveže se Ivkošić s pričom o izdaji hrvatskih interesa, Čulina doda kako misli da će u cijeloj priči najgore proći «mali čovjek», a onda se navežu ova dva sa «Bumo spili jednu u to ime».
Dnevnik je, opet, priča za sebe. Uglavnom kad ga vodi Milić pa zabrije na kreativu i «drukčiji pristup» što se manifestira lagano retardiranim komentarima na temu svega i svačega ili još debilnijim humorom. Poput objavljivanja vijesti o potresu u Grčkoj. Ni po čemu to nije bila vijest za Dnevnik osim po snimci s jedne grčke televizije u kojoj se trese cijeli studio zajedno s voditeljem i kamerom. Tako da se vijest svela na Milićev komentar u stilu «Vidi šta se trese.»
A tu je, naravno, i Aleksandar Stanković nedjeljom iza ručka koji kotira, kao, jako zajeban novinar kojeg se, opet kao, sugovornici lagano pribojavaju jer im, još jednom kao, postavlja jako zajebana pitanja. A stvar se svede na sljedeće. U toj, kao, borbi riječima, obično pobijedi inteligentniji. I to je OK, ali postavlja se pitanje kako to da su Ivanković i Marić izišli iz studija kao pobjednici ili, preciznije, kako većina gostiju iz Acinog studija iziđu kao «pobjednici»? Zato što u jednom momentu Aco zabrije na silu. Ostane bez argumenata pa zaglumi birtijskog razbijači i provali stvari poput Ivkošićevog «Šta ti imaš govorit?» s jedinim ciljem, što bi rekli znalci, da ispadne faca. Makar se zbog toga morao skinuti gol.
Vratimo se sad onoj dvojici likova što gledaju taj program i koji su relativno normalni. Jedan cijelu tu priču više ne može izdržati pa u jednom momentu gasi TV i odlazi u dijasporu ili negdje u Liku gdje se počinje baviti proizvodnjom ekološke hrane ili seoskim turizmom te zabrani gledanje TV-a na cijelom svom posjedu.
Ovaj drugi nastavlja umirati od smijeha i uživati u svakodnevnim i cjelodnevnim biserima kojima ga naš program obasipa. Ako već spada među gledateljstvo koje cijelu ovu priču ne može shvatiti ozbiljno kako mu se ona pokušava predstaviti, logično je zaključiti da je dovoljno inteligentan da mu se servira i neki, po definiciji, satirični program.
Tako dolazimo do «Laku noć, Hrvatska» i problema. Gleda «Laku noć», ali mu ništa tu nije smiješno. Ima tu i dobrih fora, fine zajebancije, ali nikako da mu izmami osmijeh na lice jer je regularni program koji svakodnevno konzumira od njega, na neki način, napravio invalida. Pa mu ne može biti smiješna karikatura Hloverke, kad je žena u originalu već dovoljno urnebesna. Pa mu ne mogu biti smiješni naši političari u mornarskim odijelima kad zapravo broje greške u TV Kalendaru. I tako dalje i tome slično.
«Uljepšavanje lijepog završi na kiču», reče Rambo Amadeus u jednom intervjuu. Što bi onda bilo karikiranje karikature? To bi bio satirični program u Hrvata.
Objavljeno
