Kritika Mislio sam da Aleksandar Stanković teži postati moralna vertikala našeg društva. Novinara koji je tijekom godina u svojoj emisiji ugostio različite profile ljudi i angažirano pretresao s njima društveno relevantne teme te pjesnika čiju poeziju obilježava metastav ciničnog nepovjerenja prema nametnutoj stvarnosti možete pojmiti kao medijsku savjest. Neovisno kako već vrednujete njegove emisije i pjesme. Tako sam barem mislio do prošle nedjelje kada je spomenuti Aleksandar Stanković darovao danajski termin istaknutijim predstavnicima aktualnog bunta u Hrvatskoj da artikuliraju svoje nezadovoljstvo društvenom zbiljom. Nakon posljednjeg izdanja emisije Nedjeljom u 2 možete se zapitati da li je njen voditelj makijavelistički genij u službi vladajuće stranke ili nevjerojatno blentav čovjek koji naivno misli da radi suprotno njenim diktatima. Sukladno lapidarno izloženom opisu Stankovićeve persone, uzmimo da se radi o potonjem slučaju. Sat vremena programa zamišljenog kao apel audotoriju za potrebom pobune postigao je potpuni kontraefekt jer su se u studiju prisutni pobunjenici većinom pred kamerama predstavili kao redikuli koje bi čovjek očekivao u sitnim noćnim satima kod Malnara. Kako njih staviti u kontekst “revolucije” koju su mediji pomogli oblikovati?
1. Prosvjednike “fejsbukovce” čiji se broj mjeri u stotinama predstavljao je Ivan Pernar. Oni pozivaju vladu da odstupi, neki se mlate s policijom i tu otprilike staje artikulacija njihovih zahtjeva. Ne vjerujem da puno ljudi iz mnoštva onih koje je pokrenuo Pernarov poziv dijeli misli koje se roje u njegovoj ne pretjerano lucidnoj glavi. Veliki zastupnik ekonomskih sloboda protivi se porezu na kapitalnu dobit, ali bi po preuzimanju vlasti nacionalizirao strane banke. Što bi na to rekao profesor Hayek ne treba nas toliko brinuti jer Pernar očito ima puno većih problema od nepoznavanja osnova ekonomije. Njegov video je simptomatičan zapis gigantske ambicije narcisoidnog monomanijaka. Izraz podrške Pernaru tako nije samo čin potpisivanja političkih ambicija revolucionarnog junoše već i ovjeravanje vlastite dijagnoze. 2. Prosvjednice Anita Barišić i Kristina Ćurković, članice udruge Volim Hrvatsku, bacale su jaja pod noge glavnog tajnika vladajuće stranke u Omišu i tako zaslužile svojih pet minuta ispod svjetla reflektora splitskog televizijskog studija. Nakon, kako kažu, spontanog čina revolta dobile su priliku da kažu što zamjeraju aktualnoj vlasti. Nažalost, osim nabrajanja općih mjesta, ispalo je da nemaju što reći. Fatički aspekt je važan, ali nije poželjno da se u njemu iscrpi cijela komunikacijska situacija. Razvoj situacije školski je primjer lekcije iz teorije medija koja kaže da su mediji agens stvarnosti jer samim činom njena prikazivanja utječu na stvarnost koju prikazuju. Osam bačenih jaja od kojih je jedno zaslinilo ministarske cipele polučile su isto onoliko političkog efekta koliko i, primjera radi, maratonska natezanja studenata s resornim ministarstvom u protekle dvije godine. 3. Prosvjednici branitelji čijim je mitinzima povod dao “slučaj Purda” predstavljaju najmasovniju i najopasniju skupinu političkih nezadovoljnika. Kontrola HDZ-a pod kojom su bili čitavo desetljeće oslabila je što je cijelu jednu populaciju građana s partikularnim, ali jasnije izraženim interesima učinilo pogodnom za instrumentalizaciju od strane raznih desničarskih prikaza koji su osjetili da se nešto valja iza brda. Jedan od takvih je Stankovićev gost Željko Sačić koji je promuklim glasom rafalno ispaljivao populističke parole zalažući se pritom posebno za potrebu vraćanja vojnih sudova jer “hrvatskim braniteljima smiju suditi samo suci koji su i sami bili branitelji”. Do toga mu je posebno stalo jer i sam bio priveden zbog prikrivanja zločina u selu Gruborima, koji se zbio tri tjedna nakon Oluje, kada je ubijeno petero starijih srpskih civila. 4. Predrasude, nade i strahovi šutke diktiraju sve što ću reći o Inicijativi Akademska solidarnost koju je na televiziji predstavljala Lada Čale Feldman. Smatram da Inicijativa jedina ima jasno izražene zahtjeve koji se ne mogu svesti na puko pokazivanje zubi ili borbu za uske partikularne interese. Tim bi veća šteta bila ako, kao platformu za artikulaciju raširenog političkog nezadovoljstva od strane “širih narodnih slojeva”, bude prihvaćen regresivni nacionalizam praćen Thompsonovim notama. To je zapravo najgore što se može dogoditi.
Panoramsko upoznavanje s izrodom zeitgeista koji pokazuje političke aspiracije u Stankovićevoj režiji može vas učinit samo vjernim vojnikom režima. Ideologija koja se maskira kao tehnologija demokratskog upravljanja – izmjena lijevih i desnih vlada koje se uopće ne razlikuju po zastupanju različitih klasnih interesa – bolja je, ako je to jedini realni izbor, od uskrsnuća otvorene nacionalne ideologije koje propagira desnica mobilizirajući tako segmente društva razočaranih punom integracijom u kapitalizam kojeg u njenom imaginariju predstavlja Europska unija. Utoliko je neshvatljiva dezorijentiranost premijerke koja svoj položaj legitimira upravo tom dimnom zavjesom. Ismijavanje vođe “facebook revolucije” koji ima zanimljiviji psihološki profil od Gadaffija ili promuklih radikalnih desničarskih oratora s fiksacijom na Srbe, ljudi koji su podijelili sat vremena na javnoj televiziji, tek je nešto više od intelektualne onanije. Očito je da ekonomska kriza podriva društveni poredak što otvara mogućnost njegovim promjenama. Nabolje ili nagore? Bilo bi lijepo da društveni pritisak urodi ostvarenjem ciljeva nekih korisnih inicijativa, ali ja, ne znam za vas, nakon nedjelje po prvi put nisam siguran da želim vidjeti Hrvatsku koja se mijenja.
Vrijedi pravilo da u društvima gdje vlade imaju dovoljno novca za raspodjelu tako da svi budu zadovoljni – a životni standard polako raste – politička temperatura rijetko dolazi do usijanja. U siromašnijim društvima, s druge strane, omasovljivanje nezaposlenosti postaje politički i socijalno eksplozivna smjesa. Pitanje legitimnosti vlasti je samo kapisla. Financijske malverzacije bivšeg stranačkog šefa koje su premijerku dovele na vlast i cijela priča oko crnih fondova za financiranje stranačkih aktivnosti koja se počela raspetljavati rade joj o glavi. Ne pomaže ni činjenica da zemlja sa slabom demokratskom tradicijom koja je relativno nedavno izašla iz rata mora računati da joj se veterani mogu, u ovakvim okolnostima, aktivirati kao društvena grupa sposobna za pokretanje kolektivne političke akcije. Prošlost je puna primjera društava sa situacijom koja frapantno nalikuje aktualnoj hrvatskoj zbilji. Figura povjesničara može biti od koristi makar kao panični prorok koji proriče unutrag. Za ostanak na vlasti do redovnih izbora, što u svjetlu recentnih događanja ne bi bio tako loš scenarij, premijerka se dosad služila samo autosugestivnom mantrom prema receptu psihologa Emilea Couéa: “Svakog dana, na svaki način, sve više napredujem.” Prošli su dani kad je to bilo dovoljno…
Objavljeno Objavljeno
