Poptika Piše: Tonći Kožul
U minulom tjednu otpratili smo dvije, manje i više značajne, javne manifestacije koje nisu prošle bez skandala. Nagrada Jutarnjeg za domaću knjigu godine imala je uvertiru u vidu “polemike” između Miljenka Jergovića i Zdravka Zime (sažetak za one koji su propustili – Jergović: “Ti si glup.” Zima: “Ne, ti si glup.” Jergović: “Ne, ti si glup”).
A na Dori… znate već. Mnogi smatraju skandalom to što će nas na Euroviziji predstavljati “primitivna balkanska poskočica”, te očajavaju nad tobožnjim neukusom naroda. No, ako se mene pita, jedini skandal na Dori je to što su glasovi takozvanog “stručnog žirija” nosili istu težinu kao i glasovi svih ljudi koji su glasali putem televotinga! Bilo bi to podjednako uvredljivo i degutantno da se “stručni” žiri sastojao od tisuću ljudi, ali je još uvredljivije i degutantnije kad se ima na umu da se sastojao od PET ljudi. Glasaj marvo, glasaj stoko, ali znajte da – koliko vas god ima, vi i dalje niste dostojni estetske istančanosti Ace Kostadinova i njegovog Kvarteta Sensitive.
Ali, priznajem, nije ni ta gadost bila bez svojih čari. Oh ta kako je slatko bilo gledati kako Ibrica Jusić, jedan od favorita žirija, za svoju standardno ubibože dosadnu šansonu dobiva mizerna dva-tri boda od publike! Ili kako je Massimo, miljenik žirija, dobio tek osrednje glasove publike, na što je samo kiselo slegnuo ramenima, odavna svjestan svoje sudbine… I kako li je samo bilo slatko gledati kako je obilno publika nagradila sve one pjesme (Karma, Lana, Angels) koje je žiri odbacio kao banalne, infantilne, ispod časti.
Bješe to jedna od onih prilika kad se savršeno iskristalizira nesagledivo ogromni jaz između naroda i elite, “samozvanih” eksperata. No, na Dori su te dvije strane barem buljile jedna u drugu preko zjapećeg, nepremostivog jaza – za razliku od nagrade Jutarnjeg, gdje su se ljudi “koji žive književnost” još jednom maknuli od jaza, pobjegavši duboko u svoj mali sigurni rezervat, u kojem uglavnom ne osjećaju potrebu dijeliti priznanja knjigama koje se uistinu čitaju (Rudan, Čulina, Baretić, Tomić, Matanović…).
O dosadašnjim dobitnicima nagrade Jutarnjeg nemam bogznašto za reći, jer većinu nisam čitao. OK, probao sam s prošlogodišnjim laureatom – Dežulovićevim “Christkindom” – ali sam odustao nakon pedesetak stranica jer je knjiga, naprosto, na najbazičnijoj zanatskoj razini bila LOŠA. Navrat-nanos zbrčkana, nesuvisla, neprohodna, lišena bilo kakvog suspensa i dinamike. Pitao sam se: čime je ovo zavrijedilo jednu tako, ajmo reći, prestižnu nagradu? Na pamet su mi padala jedino dva objašnjenja. Prvo: književni kritičari – i ne samo književni – strašno lako padaju na djela s odgovarajućom “porukom”, bez obzira na to na koji je način poruka isporučena. Drugo: iako prividno svojim djelovanjem masama žele približiti djela koja drže kvalitetnima, ljudi “koji žive književnost” ustvari žele svim silama održati jasne demarkacijske linije što njihov soj odvajaju od najšire publike. Dok najšira publika – praktički nema ni pojma da uopće postoje nekakve demarkacijske linije!
Da, u svakoj vrsti umjetnosti postoji veliki jaz između jezgre tvrdokornih ljubitelja i usputnih, nonšalantnih namjernika. Kod književnosti je, međutim, fascinantno u kojoj mjeri ne postoji dijalog između tvrdokorne jezgre i mase usputnih namjernika: one su poput dviju armija što se zasebno po mraku probijaju kroz estetsku džunglu, kao da nisu ni svjesne jedna druge. (…Osim što jedna od tih strana jest bolno svjesna.)
Kako se uopće događa fenomen poput “Da Vincijevog koda”?!? U našim literarnim krugovima gotovo nitko nije imao lijepe riječi za tu knjigu. No, sjećam se kad sam zadnjeg ljeta u jednom magazinu čitao jednu od onih rubrika tipa “Što slavni čitaju na plaži”, pa je Petar Vlahov ispalio iz topa: na plažu nosi “Da Vincijev kod”, jer je – parafraziram – “pročitao jako pozitivne kritike.” Zbunjeno sam se češkao po glavi: hmmm, da mi je samo znati gdje li ih je pročitao?
Knjiga je postala hit zahvaljujući usmenoj predaji koja se dogodila MIMO književnog diskursa. Da, bilo je tu reklame, bio je tu medijski hype na revijalnim novinskim stranicama – ali knjiga je zauzela čelne pozicije prodaje još i prije nego što su krenule reakcije katoličke crkve i svakojaki “Dekodirani Da Vincijevi kodovi.” A na tim se pozicijama održala i nakon što je hype splasnuo. Čovjek bi pomislio da je dosad “Da Vincijev kod” pročitao svatko koga je zanimao – ali, neeee, eto ga i dalje na prvom mjestu KIS-ove liste, s kojeg se spušta jedino tu i tamo kad naleti kakav Harry Potter ili “Povjesničarka”. Čovjek bi pomislio i da se pomodan metroseksualac poput Petra Vlahova ne bi u tako kasnom stadiju igre hvalisao time kako čita “Da Vincijev kod”, jer je knjiga tad već bila passe po standardnim trendovskim mjerilima. Pa ipak, on se hvalisao!
Za daljnju ilustraciju, dozvolite mi nakratko privatizaciju medijskog prostora. Moja obitelj je dobrostojeća srednjeklasna – sa svim pripadnim vrijednostima. Nikad neću zaboraviti trenutak kad mi je tata uletio u sobu dok sam slušao “Concerto” Pizzicato Five, revoltiran time što slušam nešto što “zvuči kao da je s nekog Splitskog festivala”! Elem, u svojoj obitelji ja sam jedini koji nije čitao “Da Vincijev kod” (ne zato što zazirem od takve literature nego jednostavno zato što općenito premalo čitam knjige… ne ponosim se time, ali eto). I što kažu mama, tata, brat na “Kod”? Jesu li se žalili kako je to trivijalna, banalna, perolaka, brzopotrošna literatura kratkog daha? Ne! Jedini prigovor kojeg se sjećam je da se napetost gubi u završnoj četvrtini knjige, ili tako nešto. Nadalje: mislim da su sve žene u bližoj mi rodbini pročitale knjige Arijane Čuline (čak sam je i ja čitao! I bila mi je DOBRA!!!). Kad sam s njima razgovarao o Čulini, primijetio sam kako nemaju pojma o fami da je “Sve što žena treba znat o onin stvarima” tobože ispod razine pametnog, obrazovanog, načitanog čovjeka. A ovdje jest riječ o pametnim, obrazovanim i načitanim ženama.
Zašto je tako? Pa, jednostavno: književni diskurs je u tolikoj mjeri agresivno elitistički nastrojen da su obični ljudi, ljudi kojima književnost nije najvažnija stvar u životu, već odavno intuitivno zaključili da u njemu nemaju što tražiti. Pa ni ne traže.
Elitisti i snobovi žele ozbiljne knjige koje “kritički reflektiraju društvenu zbilju”, koje “imaju poruku” i “imaju moć mijenjati svijet” (mada bi valjda bilo logičnije takve kvalitete tražiti u publicistici negoli u beletristici, ne?). Obični ljudi – pametni, glupi, obrazovani, neobrazovani, bogati, siromašni -; od knjiga uglavnom žele razonodu prije svega ostalog (mada ne nužno i isključivo namjesto svega ostalog). Elitisti i snobovi sikću na njih zbog toga, ali ih više nitko ne sluša. Izostankom diletanata i usputnih namjernika diskurs kao takav možda ne gubi puno na kvaliteti, ali je izgubio na širini: orijaška prostranstva žanrovske beletristike, od pravničkih trilera do chick-lita, ne bivaju predmetom ozbiljnijeg razmatranja – osim eventualno u vidu kukanja nad neukusom i neukošću masa.
Analogija koja mi se nameće je – ona tuluma. Ako dođu samo frendovi koje si pozvao, sve će mirno proteći u redu i susjedi vjerojatno neće zvati policiju. Međutim, tulumima za pamćenjima najčešće bivaju oni na koje se ubace neki sumnjivi likovi sa strane, koji znaju unijeti nered, ali i – nepredvidljivost, živost, svježinu. Oni su razlika između tuluma i sjedeljke. A književni diskurs nije ništa drugo doli jedna beskrajno dugačka i beskrajno dosadna sjedeljka. (Uz, mora se ipak priznati, iznimku u vidu patetičnih, tragikomičnih prepucavanja neafirmiranih pisaca-blogera. Ali prepustit ću tu priču nekome upućenijem od mene).
Objavljeno
