Tema Narušeni imidž mladog lava uzrokovan gafovima u medijskim istupima zahtijevao je hitnu intervenciju. Ona je osvanula u novom Globusu uobličena u intervju pod naslovom Protiv Šukera se borim fizikom kojeg je novinar Darko Hudelist napravio s, kako sam kaže, “najmlađim i najambicioznijim hrvatskim političarem”. Tekst je falična reklama i kao faličnu reklamu je treba čitati.
Nespretni političar Bernardić odmah je u startu predstavljen kao sposobni fizičar Bernardić. On je “mladić koji voli stopostotnu egzaktnost, koji ne voli kad se puno petlja i priča uprazno, bez oslanjanja na brojčane pokazatelje”. To je razlog zbog kojeg tijekom gostovanja u emisiji Nedjeljom u 2 nije dao suvisao odgovor na nijedno pitanje. Nije problem bio u njemu nego u pitanjima koja nisu bila dovoljno precizna. Bernardić ne naklapa bezveze jer je po svom obrazovanju i habitusu – što je ključno za nastavak teksta – fizičar. A fizika je “uvijek u potrazi za istinom, za onime kako stvari doista funkcioniraju, kakve stvari doista jesu”. Bildung se u tekstu gradi kroz suprostavljanje fizike kao preciznog i filozofije kao nepreciznog opisa svijeta čiji smo dio. Na temelju tog binarizma Bernardićevo obrazovanje postaje njegova prednost u odnosu na saborske kolege. “Fizika mi je u mnogo čemu pomogla da razumijem određene društvene procese. Fizika je znanost koja te uči razmišljati. Kada čovjek bude na ‘ti’ s fizikom, onda mu je puno lakše razumjeti i odnose u društvu, a i može se puno lakše organizirati”. Mit da je fizika idealna paradigma za razumijevanje društvenih odnosa već odavno cirkulira u našoj kulturi. Davor Pavuna, primjera radi, na njegovim temeljima ustrajno gradi vlastiti kult ličnosti. Taj mit u službi je Bernardićevog medijskog makeovera. Nastavk intervjua sasvim lijepo ilustrira kako ljudi poput Bernardića fiziku koriste ne kako bi govorili o realnim stvarima, već o svojim predstavama nekih drugih stvari. Radi se o sitnim mitolozima koji se lažno predstavljaju kao veliki racionalisti.
Daljnji razvoj razgovora između Bernardića i Hudelista razlog je zbog kojeg je ovaj intervju vrijedan pažnje. Njih dvojica ostatak intervjua raspredaju o Fukuyaminim tezama iz knjige Kraj povijesti i posljednji čovjek koja je priličnu popularnost stekla nakon domino raspada komunističkog bloka. Najprije Hudelist traži od Bernardića da kaže koju o Fukuyaminoj tezi da je mehanizam kretanja svjetske povijesti određen evolucijom suvremenih prirodnih znanosti. Nadobudni političar spremno klima glavom i nadovezuje se na osnovni mit kazujući kako će se utjecaj fizike preslikati i na politiku, tj. “da će u budućnosti pobjeđivati ona politička stranka koja bude imala najbolji tim fizičara, matematičara, informatičara i sličnih”! Nisam siguran da je Fukuyama mislio baš na to. Bit će prije da je neprecizno – onako kako to već filozofi znaju – upozorio na utjecaj tehnologije u oblikovanju čovjekova života. Nešto slično je tvrdio davno prije njega Friedrich Engels pišući kako tehnologija u svakoj povijesnoj etapi čovjeku nameće određeni način rada i time ga podvlašćuje sebi svojstvenoj logici djelovanja. Bernardić narcističkom gestom nastavlja gradnju svog mita transformirajući Fukuyamin zaključak u svoj.
Hudelist poslije opet vadi iz konteksta Fukuyamine retke o unutarnoj logici povijesnog razvoja koji je determiniran u krajnjoj liniji zakonima prirode u kojima on, da bi naglasio svoju tezu, daje primjer drugog zakona termodinamike kao prirodnog zakona koji, za razliku od nekog društvenog, nije kulturološki uvjetovan. On se može formulirati na više načina od kojih je fizičaru s političkim aspiracijama očito najprikladniji onaj koji kaže da s protokom vremena ukpuna entropija termički zatvorenog sustava koji nije u termodinamičkoj ravnoteži uvijek raste prema najvećoj mogućoj vrijednosti. Bernardić, zamoljen od strane novinara da čitateljima predstavi drugi zakon termodinamike, započinje opet mitologizirati. U njegovoj egzegezi, koja je maštovitija od većine čitanja Knjige postanka, drugi zakon termodinamike služi za tumačenje stanja domaćeg zakonodavstva: “A to onda znači: ako dvije, tri, četiri ili pet godina ne provodite reforme, ako ne uređujete sustav, ako ne donosite zakone koji su potrebni i nužni za brži razvoj zemlje, onda je to vrijeme izgubljeno za razvoj. Nažalost, upravo takvu situaciju mi danas imamo u Hrvatskoj”. Fizikalni zakon Bernardić pretvara u mit uvlačeći u njega, kako bi rekao Barthes, parazitski smisao.
Hudelist nikako da se makne od Fukuyame pa traži od političara da komentira njegovu tvrdnju kako logika progresivnih prirodnih znanosti čini ljudsko društvo sklono kapitalizmu. Bernardić se slaže i očito bez imalo krzmanja izjavljuje kako “kapitalizam i želja za posjedovanjem imaju svoje izvore u sebičnom dijelu ljudske prirode”. Još bi bilo dobro da je tu stao. “U tome je sva tajna održivosti i univerzalnosti kapitalističkog modela”. Ovdje je riječ o ‘dajdžestiranoj’ verziji Fukuyaminih teza za čije deklamiranje ne trebate pročitati niti predgovor njegove najpoznatije knjige jer su vam korice za to sasvim dovoljne. S Fukuyamom se možete slagati ili ne slagati, ali ne možete u dobroj namjeri njegovu misao svesti na mit koji društvena uređenja lišava njihove povijesne dimenzije. Feudalizam je, primjera radi, stabilan sustav koji je trajao duže nego što kapitalizam traje, a jamac njime uspostavljene društvene stratifikacije je, da ne zaboravimo, bio nitko drugi doli kršćanski bog. Mitovi kojima se Bernardić služi u funkciji su umivanja njegovog javnog lica pa ih mora oprezno koristiti zbog čega pribjegava lijevom ljevičarenju. U tom ključu treba čitati njegovu ogradu da “moramo osigurati ravnotežu i sustav u kojem je korist pojedinca dobra dok ne nanosi štetu društvu kao cjelini, jer takva korist šteti i samom pojedincu”. Pa ima li uopće čovjeka koji se s tim ne bi složio? Ono što Bernardićev mit ne govori jest da sustav ne možete mijenjati u hipu jer on podrazumijeva zakone svog ponašanja u relativno malenom rasponu promjenjivosti.
Intervju zaokružuje Bernardićevo “fizikalno” poimanje politike s pričom o globalizaciji. “Zemlje su kroz povijest obično funkcionirale na ovakav način: ako su stvarale red u svojoj vlastitoj kući – konkretno kolonijalne zemlje, velike sile – proizvodile su nered negdje drugdje. To je koncept entropije. Stvaranje nereda u svom susjedstvu, nauštrb reda. Globalizacija upravo teži nečem suprotnom, ona želi stvoriti red u što većem sustavu! I zato je onda dobra. Koncept globalizacije je koncept globalnog reda.” Nije mi jasno kako jednog političara lijeve provenijencije za kojeg se izdaje Bernardić ne zasvrbi makar malo vlasište dok izvan okvira realpolitike o globalizaciji govori kao o procesu koji je suprotan kolonijalizmu. Tomovi literature ispisani su o kolonijalnoj ulozi globalnih korporacija koje uz blagoslov Svjetske banke i MMF-a gomilaju profit na štetu velikog dijela zemalja u kojima posluju. Bernardić u svojem izlaganju hvali brzinu informacija koja “sinergijski utječe na razvoj ljudskog društva” uživajući i perpetuirajući tako kapitalistički mit. Ne mislim da je posebno pametno za sve zlo u svijetu kriviti političke aspekte kapitalizma. Kritizirati jedan političkoekonomski sistem s pozicije eteričnog humanizma je jalov posao. Unatoč tome ne prestaje nervirati apsurdnost činjenice da se jedan od istaknutijih članova Socijaldemokratske partije baš u svemu slaže s Francisom Fukuyamom koji je, unatoč svojoj inteligenciji i erudiciji, jedan od najustrajnijih apologeta neoliberalnog kapitalizma. U Bernardićevoj prisutnosti igla političkog kompasa okreće se vrtoglavom brzinom u svim smjerovima.
Intervju s Bernardićem je iritantan do besvijesti jer reklamu mladog, a već istrošenog političkog lica gradi na mitu o spoznajnoj hijerarhiji koja prirodne znanstvenike ovlašćuje da daju sudove o temama za koje su očito nekompetentni i mitu o univerzalnosti kapitalizma po kojem društva uređena po njegovom modelu postaju najbolja od svih mogućih društava. A – istini za volju – nije to pretjerano uspješna reklama. Fotografije koje otvaraju i zatvaraju intervju prikazuju Bernardića kako se šepiri s Teslinom kuglom u rukama što tekst stavlja u mitski okvir unutar kojeg se otkriva tipični karijerist čije nastojanje da ga se doživljava ozbiljno djeluje smiješno.
Objavljeno
Objavljeno
