

Populizam opasnih namjera nipošto nije privilegija desnice, njegovo aktiviranje ovisi o konfiguraciji političkoga polja u konkretnom historijskom trenutku.
Piše: Boris Postnikov
Pred-predizborna je kampanja, dakle, započela: premijerka svakodnevno guta kilometre pa bljuje vatru pred kamerama i mikrofonima, druži se s malenim Japancima i prijeti velikim Srbima, vješto izbjegava pseće ugrize i konkretnija novinarska pitanja, ukazujući se nepredvidljivo sada već pomalo dezorijentiranoj javnosti od Kanfanara pa do Kosova. Zadana je pritom i osnovna intonacija predstojećega medijsko-političkog showdowna: njezin prkosni pozdrav osuđenim generalima na proslavi Oluje u Kninu, taktičko prepucavanje sa srbijanskim predsjednikom Tadićem, pa skandalozni prijedlog ministra Karamarka da se iz Ustava izbriše antifašističko određenje državne politike i zamijeni antitotalitarističkim, netom nakon što je budući HDZ-ovac najavio identificiranje, lociranje & uhićenje komunističkih zločinaca koji su ubijali nakon Drugoga svjetskog rata… Elem, jasno je kao Dan antitotalitarističke borbe da će hadezeovci, tek što su prešli put od kolektivne amnezije do kolektivne amnestije za grijehe Sanaderovih godina, u nove izbore krenuti koristeći istu onu strategiju kojom je baš on pobijedio prije četiri godine: nakon iscrpljujućega dokazivanja vlastite proeuropske, šarmantno-tolerantne orijentacije, u kampanju se ulazi pod oštrim desnim kutom populističke retorike pro(ka)zivanja raznoraznih “crvenih vragova” i umiljavanja hrvatskome narodnom kamenogeniju.
Medijski su komentatori brzo prepoznali opasnost: na povlaštenome mjestu tiskanoga lijevo-liberalnog opinionmejkinga, u subotnjem prilogu Jutarnjeg lista – Magazin, nesretni je Karamarko, tako, završio u škaricama odmjerene političke apodiktike Davora Butkovića i umjereno satiričke kritike Ante Tomića, dok je Jurica Pavičić prozvao Kosor “doslovno opasnom osobom”, apostrofirajući, osim degutantnoga desničarenja, niz populističkih trikova kojima HDZ ovih dana pumpa svoj rejting pa ih usporedio s trezvenijim istupima SDP-ovaca koji, ako ništa drugo, barem govore o predizbornom programu. Tu se, dakle, upozoravalo i ismijavalo, analiziralo i kompariralo, pozivalo na političku odgovornost i državničku ozbiljnost… Baš kako i treba: nije li, naposljetku, osnovna uloga medija da budu korektiv društvene svijesti i odvažno, uz malo prigodnog humorističnog podbadanja, dignu glas protiv ovakvih političkih ekscesa?
Jeste, nažalost.
Jer sve dok je ta uloga svedena na kritičko korigiranje navodnih anomalija političkoga života, na identificiranje “opasnih osoba” i pozive na odgovorno ponašanje, ona će biti tek vrlo glasan način da se prešuti kako je ono što se proglašava ekscesom ipak svojim najvećim dijelom učinak sistemske logike. Četverogodišnji ritam pretakanja političke volje građana u programske okvire nekoliko velikih stranaka uspostavlja masovnu mobilizaciju kao jednu od temeljnih operacija aktualnoga sustava, koji je uspješno monopolizirao značenjsko polje demokracije usprkos vlastitoj demokratskoj deficitarnosti. Linijom manjeg otpora pritom se brzo stiže do najmanjega zajedničkog nazivnika kolektivne gluposti, u ovdašnjoj varijanti artikuliranog u razlici “ustaša” i “partizana”: retrogradnost i petrifikacija anakronih ideoloških obrazaca nameću se kao efikasna strategija upravljanja pa bi, umjesto neustrašivoga medijskog propitivanja odgovornosti pojedinaca, možda ipak bilo kudikamo poželjnije zapitati se o odgovornosti sustava.
Koji, znamo, oduvijek pokazuje sklonost proizvodnji i povlađivanju morbidnim kolektivnim fantazijama. Pišući o godinama Hladnoga rata, recimo, marksistički povjesničar Eric Hobsbawm ovako tumači dinamiku tadašnje globalne “ravnoteže straha”: “Za razliku od Sovjetskog saveza, SAD su bile demokracija. Na nesreću, mora se reći da je ovo drugo bilo opasnije. Jer sovjetska vlast, i pored toga što je demonizirala svog globalnog protivnika, nije se morala mučiti oko dobivanja glasova u Kongresu, ili na predsjedničkim izborima ili izborima za Kongres. Vlada Sjedinjenih Država je to morala. […] Vanjski neprijatelj koji ugrožava SAD bio je pogodan za američke vlade. […] Konkretnije, histerija u javnosti je predsjednicima olakšala skupljanje goleme sume potrebne za američku politiku među građanstvom ozloglašenom po svojoj nesklonosti plaćanju poreza”. Daleko od toga da Hobsbawm znanstvenu analizu podređuje nekakvome ideološkom preferiranju staljinističkoga SSSR-a ili da punu odgovornost za Hladni rat pripisuje SAD-u; njega je, smatra posve nekontroverzno, uzrokovao “uzajamni strah koji je eskalirao iz konfrontacije”. Ali – i tu je poanta – “to ne objašnjava apokaliptični ton Hladnog rata. On je dolazio iz Amerike.”
Povijest predstavničke demokracije odzvanja takvim tonovima – Hitlerov uspon do pozicije njemačkoga kancelara 1933. ekstreman je primjer njihova mogućeg epiloga – pa je u doba slijepo repetitivne javne autolegitimacije sustava do točke samorazumljivosti njegove superiornosti makar didaktički uputno prelistati Hobsbawmove stranice o Hladnome ratu. A korisno je i zbog toga što nas, primjerice, podsjećaju kako je demokratski kandidat Kennedy osvojio predsjednički mandat 1960. upravo na valu flambojantne antikomunističke retorike. Populizam opasnih namjera, dakle, nipošto nije privilegija desnice, njegovo aktiviranje ovisi o konfiguraciji političkoga polja u konkretnom historijskom trenutku. A ako je političko polje ovdašnje i historijski trenutak sadašnji, pouka je toga, onda, i da hvaljena, tradicionalna SDP-ova “serioznost” možda ipak najviše duguje činjenici kako je za njih svaki ulazak u oštar, bukački sukob na lijevo-desnoj ideološkoj osi naprosto unaprijed izgubljena stvar. Eskiviranje hadezeovskih provokacija i staloženo inzistiranje na predizbornom programu postaje tada tek pitanjem tonaliteta, znakom razlike spram raspojasanoga desničarenja koji treba hvaliti samo dok ne čujemo o čemu je u spomenutom programu, zapravo, riječ i koliko on ustvari ima veze s tradicijom lijeve politike na koju se naši socijaldemokrati bezrazložno pozivaju. Utoliko, ni ono ne znači puno više od defanzivnoga naličja agresivne retorike vladajućih.
I zato, kada se u postizbornoj depresiji naredne godine ukažu prvi učinci famoznih mjera štednje – koje će provesti bilo oni koji o njima sada govore, bilo oni koji trenutno radije gorljivo zagovaraju vrijednosti antitotalitarizma – bit će prilično zamorno slušati očekivane floskule o narodu koji u demokraciji uvijek dobiva vlast kakvu zaslužuje. Jer pravo bi pitanje trebalo glasiti: ako već nismo zaslužili bolju vlast, zaslužujemo li barem bolju demokraciju?
Objavljeno