Izvan svjetlosti logorske vatre

U napetom iščekivanju događaja koji bi mogli omasoviti izlazak na ulice, pravo je vrijeme da ponovno promislimo prosvjede. Pri tom nam može pomoći tekst Srećka Horvata i Igora Štiksa – Tomahawk u glavu režima – prijeko potrebna suvisla analiza građanskog bunta koja ostavlja prostora za razmišljanje. Svi znamo da je bijes protiv režimske Hidre kanaliziran primarno kroz zahtjev za odlaskom vlade Jadranke Kosor i hitno raspisivanje izbora. Teza koju razvijaju Štiks i Horvat jest da građani na taj način izražavaju nezadovoljstvo konglomeratom svih institucionalnih subjekata koji na neki način profitiraju od postojećeg stanja stvari. Građanski protest postaje na taj način odbacivanje cijelog partitokratskog sustava koji njihov nadzor nad vlastitim životom, sudjelovanje u demokraciji, svodi na povremene izbore čija je svrha revitalizacija samog režima, a ne njegova promjena. Činjenica da su zbog nemogućnosti razlikovanja političkih opcija izbori svedeni na spektakularni igrokaz – simbiozu statecrafta i stagecrafta – polako se osvještava na kolektivnoj razini zbog čega se pojavljuje sve više zahtjeva za direktnom demokracijom koju spomenuti autorski tandem određuje kao nužni korektiv predstavničkog sustava danas dok se ne steknu uvjeti za njezino opće funkcioniranje. To je, ako ne griješim, stav koji načelno dijele Štiks i Horvat. Njihova argumentacija u kojoj se posredno obračunavaju s jadnom medijskom reprezentacijom antirežimskih marševa jest uvjerljiva, ali nedostaje joj zaključak glede potencijalne buduće teoretske i političke organizacije nezadovoljnog mnoštva. Ne mislim pritom nužno na manifestno isticanje programa političke akcije, ali davanje smjernica za orijentaciju u teškim uvjetima putniku namjerniku – ako ste već imali priliku načuti nešto o njima – bilo bi poštenije od deklamiranja klasika španjolske poezije.

Jasno je da su građani na ulice izašli ojađeni kapitalističkim sustavom koji je na podlogu samoupravljanja nasilno nasadio Škegro nadahnjujući se pritom savjetima radikalnih ideologa čistog slobodnog tržišta. Bitno je naglasiti da se sve to zbivalo na socijalističkoj bazi jer je sve što nova vlast nije dohvatila ostalo bar za neko vrijeme onako kakvo je i ranije bilo. Iako se urušio društveni poredak koji je većini pružao materijalnu sigurnost na skromnoj razini, promjena društvenih odnosa nije bila totalna. Državni sektori, problematični jamci socijalne egalitarnosti – zdravstveni i obrazovni sustav – pošteđeni su na neko vrijeme pritiska podvrgavanju kapitalizmu. Došlo je vrijeme da se kapitalistička logika funkcioniranja upiše u posljednje institucionalne relikte socijalizma. Kad pričamo o zdravstvu i školstvu, društvenim poljima od najveće važnosti za apsolutno sve ljude, razgovor o načinu njihova funkcioniranja nije tehničke, već ideološke naravi. Postoji puno ljudi koji ne dožive instantan orgazam kad im netko metajezikom ekonomije pokušava podvaliti koruptiranu vulgarnodarvinističku ideju o prirodnoj selekciji. Isti ljudi smatraju da bi neke civilizacijske tekovine, poput nastojanja da zdravstvo i školstvo budu dostupni svima, trebalo braniti unatoč bilo kakvim ekonomskim argumentima. A, najbolje od svega, argumenti uopće nisu na strani kapitalista! Velika kriza kapitalizma koju proživljavamo, samo jedna u sivom nizu kojeg povjesničari i ekonomisti olako zaboravljaju, podsjetila nas je na njegove inherentne mane. Utoliko je posebno iritantno gledati seoske teologe slobodnog tržišta, Borislava Škegru i Viktora Vresnika, kako s naslovnica domaćih medija vatreno naviještaju novi dolazak privatizacije. Kakve veze s tim ima tekst Štiksa i Horvata?

Oni primjećuju kako su aktualni protesti usmjereni istodobno protiv vlasti i opozicije. Protežiranje pokreta za direktnu demokraciju koji je bio dijelom prosvjedne kolone provlači se, prema mom mišljenju, pretjerano sramežljivo kroz njihov tekst. Tome je lako naći uzrok. Direktna demokracija nije baš na vrhu liste prioriteta većine ljudi. Većini prosvjednika, uvjeren sam, nije niti na jedan tren kroz glavu prošla ideja zamjene predstavničke demokracije direktnom demokracijom. Iako se nelagodno osjećam pogađajući motive izlaska ljudi na ulice, mislim da velikoj većini koja je proteklih tjedana stupala u prosvjednoj koloni problem ne predstavljaju institucije kao takve nego činjenica da one, kako se to uobičajilo reći, ne rade svoj posao. Konkretni problemi ne doživljavaju se kao simptomi, nego kao patologija. Uzmimo kao primjer Horvatinčića koji je na vlastitom primjeru dokazao kako hrvatska logika de facto priznaje cirkularne definicije, ali ne priznaje načelo isključivosti. Poduzetnički poučak: zakon se sastoji u tome da se prilikom kršenja zakona pedantno ispune izvjesne administrativne obveze. Vlast je tada prepoznata od svojih građana kao eskort dama krupnog kapitala. Neoliberalizam nije, unatoč proklamaciji svojih načela, oblik dereguliranog tržišta iz anarhokapitalističkih snova Friedmana juniora, već režim državne regulacije koji organizira globalni tok i profit kapitala. Ljudi naprosto s pravom osjećaju da država – upravna organizacija u kojoj izvršnu vlast drže njihovi zastupnici – više ne obavlja posao koji bi, misle oni, trebala. A to je zaštita svojih građana pred interesima kapitala. Došli smo do točke u kojoj očite simpatije Štiksa i Horvata prema direktnoj demokraciji mogu postati problem u odnosu na zahtjeve većine o kojima ovako bezobrazno nagađam.

Štiks i Horvat u tekstu ne nastupaju kao sveznajući pripovjedači izdvojeni iz mnoštva. Smatraju se njegovim dijelom. Ne govore da stoje na arhimedovskoj točki iz koje mogu lako pomaknuti Zemlju. Poetični zaključak njihovog teksta koji kaže “ako ne postoji put, napravit ćete ga hodanjem” dobrodošao je izraz intelektualne skromnosti. Ipak, ja se uvijek nekako vraćam na početak teksta – opis direktne demokracije kao “nužnog korektiva reprezentativnog sustava danas dok se ne steknu uvjeti za njezino opće funkcioniranje” – misleći kako bih volio pročitati tekst koji bi detaljnije razradio tu misao. Ako Štiks i Horvat dijele moje mišljenje da se treba zapitati o stvarima izvan svjetlosti naše logorske vatre, mogućnosti radikalno drugačije podjele moći koja ne uključuje tradicionalnu zastupničku demokraciju, onda njihovo izbjegavanje jasnijeg određenja glede raskida s političkom sadašnjosti mogu razumjeti, ali ne baš i oduševljeno pozdraviti. U tekstu koji računa na široku diseminaciju postoji realna opasnost da svako iznošenje radikalnih ideja bude kontraproduktivno. Nema boljeg načina da vas ljudi počnu doživljavati kao prvoklasnu budalu. Taj rizik ne umanjuje potrebu za hrabrom političkom imaginacijom.