Farsični Gesamtkunstwerk

U redateljskom nadahnuću Mirana Kurspahića i dramaturginje Rone Žulj, Lijepa Naša razmata klupko dvadesetogodišnje karijere ove pjevačice lakih nota.

piše:
Ivana Anić
lijepa_nasa_kurspahic_500

Piše: Ivana Anić

Domovina je u hrvatskom jeziku biće ženskog roda, a primarna joj je uloga, kao i svake prave Hrvatice i katolkinje, uloga Majke i skrbnice te žonglerice koja istovremeno manevrira sa tri kuta u kući. No vrijedi spomenuti i kako se u imaginariju pučke pobožnosti razočaranih joj građana često naziva i “Lijepa naša silovana”. 

U redateljskom, pak, nadahnuću hrvatskog bad boya Mirana Kurspahića, te dramaturginje Rone Žulj, a u glumačkim interpretacijama Csille Barath-Bastaić, Marijane Mikulić, Petre Dugandžić i Ivane Horvat, Lijepa Naša razmata klupko dvadesetogodišnje karijere Lijepe Naše, pjevačice lakih nota, te metaforički progovara o hrvatskoj stvarnosti od početka devedesetih pa sve do danas.

Zašto se dramaturginja odlučila za lik pjevačice? Možda iz razloga što je Pjevačica simbol našeg doba: osoba koja često nema ni kontrolu nad vlastitom karijerom niti vlasništvo nad svojim imidžem i tijelom, a konce joj povlače svi – od menadžera do Europske Unije, od sponzora koji proizvodi donje rublje do Međunarodnog monetarnog fonda – ili, drugim riječima, drugi joj upisuju značenje i značaj. Ona je Druga, a to je pitanje i feminističke i postkolonijalne kritike kojoj je nužno vratiti se nakon nekoliko sljedećih redaka.

U međuvremenu valja napomenuti kako je Lijepa Naša pokušaj ostvarivanja satirične, gotovo farsične postmoderne predstave koja upreže različite mehanizme reprezentacije kako bi stvorila jedan treš Gesamtkunstwerk. Pri tome se nada da joj prostor Teatra &TD, koji slovi kao progresivni, pomalo avangardni prostor otvoren za eksperimentiranje, daje legitimitet i potreban odmak. Tako je projekcijsko platno nosilac fotografija, između ostalih, Sophie Loren i Georgea Clooneya, te intervjua sa Alkom Vuicom, ali i teksta koji, kao u klasičnom romanu, najavljuje svako novo poglavlje u karijeri Pjevačice. Također, glazba, od (estradnog) popa Kasandre i Alanis Morissette pa do narodnjačkog melosa, u pravilu uvijek služi kao duhovitrash komentar na radnju, a nasnimljeni glas najavljivača svaki nastup Lijepe Naše prezentira kao ultimativno eurovizijsko iskustvo. Fizički prostor pozornice kazališta &TD funkcionira na dvije razine: kao scena liku, ali i kao prostor gledališta. Oni/e koji gledaju istovremeno su i oni/e koji/e izvode i obrnuto. Svaka od četiriju glumica glumi pjevačicu u jednom periodu svoje karijere, a također glume i sve likove koji prolaze kroz njezin život. Generalissimus – Tuđman! – je kao očinska figura prvi uzima pod svoje okrilje. On spremno šalje svoj podmladak na estradnu frontu da u crnoj odori nadahnuto pjeva “Hej, hoj, svi naši sinovi/ Za nas će ginuti” dok u ruci maše zastavicom boja nacionalnog ponosa. S ovakvim se specijalitetima, kao riba s finim vinom, sljubljuje Crkva, a tu si Kurspahić daje oduška kada režira blasfemičnu scenu u kojoj je lako uživati, a u kojoj seksualne aluzije na ljubavni odnos Crkve Petre Dugandžić i Lijepe Naše Ivane Horvat prati mahnito štrcanje blagoslovljene vodice iz plastične figurice Bogorodice u suludom ritmu, dok u pozadini svira Madonna. Vrijeme nakon Generalissimusa koji je državu ostavio prezaduženom obilježeno je kozmetičkim promjenama, lošim vodstvom sporog i neefikasnog Komesara – Račana – i zavodljivim sirenskim pjevom Doktora kazališnih nauka – santom leda koja je potopila hrvatski Titanic. Priča o Sanaderu priča je o pronađenoj, pa opet izgubljenoj nadi, a jedino rješenje koje njegova nasljednica – Kosor – nudi je uljepšavanje, ono što “svakoj ženi treba kada padne na dno”, čime predstava i formalno završava: ublaživanjem jakosti rasvjete kako bi se bore na licu Pjevačice što manje vidjele, jer ipak je ona “ostarjela žena”. 

No, kuda dalje? Jedino što se čini izglednim je potonuće u potpuni mrak, kazališni i simbolički.

Iako ne zaslužuje potonuti u mrak, ova predstava ima problem koji je nemoguće zanemariti. Naime, priča o Hrvatskoj priča je o zloporabi, lošem vođenju i, što je najvažnije, bezočnoj prodaji države, a tu državu predstavlja pasivan i lakomislen ženski lik. Naravno, nju vodi želja za uspjehom, no on se ostvaruje izlaganjem tijela, a njihova osnovna radna uniforma su donje rublje i visoke pete koje, ovisno o tome što zahtijeva određena scena, “nadograđuju” kratkim haljinama ili, ako glume muške likove, stiliziranim sakoima ili uniformama. Kao kritika kulture komodifikacije u kojoj se prodaje sve – od igle, preko ljudi, pa do država – predstava na ovoj razini gubi smisao, jer, iako personificiraju Državu, tjelesnu prezentnost glumica na sceni je nemoguće ignorirati i u njima gledati samo lik. Marshall McLuhan, teoretičar medija, šezdesetih je godina rekao kako je “medij poruka”, a ako je žensko tijelo ultimativni objekt komodifikacije današnjice, što to onda govori o stavu koji predstava kao cjelina zauzima? Nije potrebno zaustaviti se na tijelu, moguće je proširiti domenu na cjelokupno klasično stereotipiziranje žene, od pasivizacije i podložnosti, preko naivnosti i neracionalnosti, pa do izazovne seksualiziranosti i opsjednutosti starenjem. Gotovo kao da je Žena postala bastardni viktorijanski spoj vrlina “anđela u kući” i mana “luđakinje u potkrovlju”.

Također, iako bi predstava po svojoj definiciji trebala biti kritična prema estradnom cirkusu kojem se obraća, ona gotovo cijelo vrijeme ostaje taj prenapregnuti, prezasićeni estradno-političko-teatarski cirkus. Slikovito rečeno, ona ne izlazi van iz svoje kože, ne uspijeva realizirati potencijalni moment transcendencije svog duha nad materijom, a ni slaba gluma, osim možda Csille Barath-Bastaić, ne pomaže. 

Može li se rješenje tražiti negdje drugdje? Možda u prostoru, čiji su okviri definirani postavljanjem redova stolica za gledatelje s dvije strane pozornice, sučelice, tako da su gledatelji, podijeljeni u dvije skupine, istovremeno mogli gledati na pozornicu, ali i jedni u druge. Leži li odgovor u tome da mi – i oni na pozornici, i oni u gledalištu – neprestano zrcalimo jedni druge, zajednički režiramo tu farsu iz koje ne možemo van, te da smo, u konačnici, mi Država koju vode nesposobni vođe jer im dopuštamo da nas vode i jer smo, u krajnjoj, liniji, jednako nesposobni?

 

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013’ Europske Komisije.
Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije.
Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.

eu_logo
Objavljeno
Objavljeno

Povezano