Poruke bez fokusa

Piše: Boris Postnikov

Poruke stranaka lišene su fokusa, čujemo, dizajnerski sterilizirane više nego stilizirane i, sve u svemu, djeluju kao da čak i njihovi autori samo žele što bezbolnije i jednostavnije odraditi pripreme za izbore čiji su rezultati ionako unaprijed poznati. Nije se s tim teško složiti: koliko se možete udaljiti od minimuma koherentne političke artikulacije kada krenete ovim putem, možda najbolje pokazuje jedan od onih otkvačenih slogana Kukuriku-koalicije, koji obećava “dug život, a ne život na dug”. To je, po svemu sudeći, presedan u povijesti političkih komunikacija: različiti su kandidati znali do sada garantirati ekonomski rast, smanjenje nezaposlenosti, poboljšanje standarda i slične ambiciozne ciljeve, ali ovo je valjda prvi put da se netko odvažio zanemariti takve parafernalije pa biračima odgovorno obećava da će – ni više ni manje – doživjeti duboku starost. Nije, doduše, sasvim jasno kako to obećanje namjeravaju ostvariti, s obzirom na to da u njihovom Planu 21 nema poglavlja o tjelovježbi, uravnoteženoj prehrani ili genetičkom inženjeringu, ali nije ni važno: ako ste kampanju od početka zamislili kao zbirku loše rimovanih poskočica i stupidnih doskočica, onda se, jasno, niti ne očekuje da netko ozbiljno shvaća to što govorite.

A dok površna i defokusirana kampanja proizvodi očekivan i sasvim poželjan učinak – površne i defokusirane komentare – zabavu glasačima garantiraju više ili manje duhovite intervencije u reklamne poruke, uglavnom one vladajuće stranke. U prvim danima nakon što su na ulicama postavljeni predizborni plakati, tako, netko je HDZ-ovo “Čuvajmo Hrvatsku! HDZ” promijenio u “Čuvajmo Hrvatsku od HDZ-a”; pojavio se i oglas vizualno nalik “službenima”, ali sa sloganom “Ovaj plakat smo platili iz proračuna vašim novcem. HDZ”; na webu je ponuđena aplikacija koja svakome omogućuje da “napiše” vlastiti hadezeovski plakat… Ovakav tip semiotičkih sabotaža poznat je kao subvertising ili “subverzivno oglašavanje”; u najpreglednijoj dostupnoj tipologiji, koju je razvio američki teoretičar Mark Dery, jedna je od istaknutijih formi culture jamminga (“kulturalnog diverzantizma”), donedavno je slavljen kao pokret semiotičke gerile koja hrabro izvrgava ruglu manipulacijske medijske tehnike velikih korporacija i političkih elita, proglašavan je inovativnom reaproprijacijom akcija Situacionističke internacionale iz šezdesetih, o njemu su, uz ostale, ekstenzivno i euforično pisali Naomi Klein u bestseleru No Logo i Kalle Lasn u knjizi Culture Jam… Ali, vrlo se brzo pokazalo: ma koliko djelovao simpatično zbog satiričkog potkopavanja kodova dominantne ideologije, on je uglavnom impotentan ne uzme li u obzir cjelokupni kontekst infantiliziranog, infotejnmentskog reklamnog diskursa. 

U konkretnom slučaju predizborne političke kampanje, to znači da bi se trebao referirati na hegemoniju “parlamentarnog kapitalizma”, jer baš je isprepletenost kapitalističkog sustava proizvodnje i predstavničke demokracije ono što omogućava ovakvu artikulaciju političkih stavova u medijskom polju: s jedne strane činjenicu da pravo na pristup javnom prostoru ima svoj jasan financijski ekvivalent, s druge sve nižu razinu komunikacije i informiranja godinama pripremanu spektakularizacijom i tabloidizacijom medijskih sadržaja. Ne uzme li u obzir taj širi političko-ekonomski okvir, subvertising se svodi na nedovoljno osviještenu retoričku gestu koju sam sustav kooptira bez većih problema, kao što, recimo, možemo vidjeti u nemuštoj “subverzivnoj” kampanji HSLS-a, koji se pokušava diferencirati i “tržišno pozicionirati” u odnosu na dvije najsnažnije političke grupacije pripisujući im antipoduzetničke i, u osnovi, antineoliberalne stavove (na plakatima koji preuzimaju prepoznatljivu crvenu i plavu boju SDP-a i HDZ-a pa u njihovo ime poručuju “Do 2013. svi ćemo raditi u državnoj upravi i županijama”, “Ukinut ćemo poduzetništvo i obrtništvo”…).

Nažalost, rijetke su “kulturalno-diverzantske” inicijative uspijevale zahvatiti dovoljno daleko u kontekst pretpostavki onih poruka i medijskih žanrova koje su parodirale i kritizirale, što se vjerojatno najjasnije vidi iz povijesti njihovih privremenih i kratkotrajnih saveza s “konkretnijim” akcijama društvenoga bunta. Najsvježiji domaći primjer istupanje je nezavisne Građanske akcije iz prosvjeda 15.O na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, kada su, revoltirani direktnodemokratskim uspostavljanjem plenuma, napali studente koji “zagovaraju utopijsko društveno uređenje” i odlučili vratiti se jammerskim praksama poput preimenovanja ulice u kojoj živi Jadranka Kosor u Ulicu braće Drobac i objavljivanja ironičnih javnih priopćenja. Taj je potez bio politički nonsens – Građanska akcija je, najjednostavnije rečeno, pokret koji je od samog početka na globalnoj razini bio direktnodemokratski osuđen upravo zbog prakse direktne demokracije – ali time se samo upisao u poduži niz krivih procjena jammerskih subverzivaca. Urednik magazina Artinfo Ben Davis nedavno je, tako, podsjetio kako su čak i pariški situacionisti u proljeće 1968. ostali – najviše vlastitom krivnjom – izvan matice otpora autoritarnim strukturama društva, upozorivši pritom njihove “nasljednike”, prosvjednike s Wall Streeta, da bi trebali učiti iz tih grešaka.

Pa ipak: zar nisu baš zauzimanje Wall Streeta i njim inspirirane kasnije okupacije inicirane na stranicama AdBustersa, globalno najpoznatijeg jammerskog magazina, koji je oglasom s krhkom balerinom na leđima ikoničkog razjarenog bika, simbola volstritovski agresivnog kapitalizma, sredinom godine pozvale na prosvjede protiv ekonomskih elita? Više nego što govori u prilog avangardnoj ulozi “kultur-diverzanata”, taj primjer ukazuje na česta ograničenja njihovog angažmana. Occupy Wall Street, naime, treća je velika “društvena” inicijativa AdBustersa: prethodili su mu pozivi na antikunzumeristički “Dan bez kupnje” (1992) i na “Tjedan bez televizije”(1994). Ako je okupacija Wall Streeta bila znatno uspjelija od njih, onda je to velikim dijelom zato što je napustila strategiju individualnog otpora prethodnih akcija i otvorila inkluzivno polje rasprave i artikulacije otpora svim zainteresiranim participantima: nešto od čega su pobjegli i članovi Građanske akcije prije mjesec dana i pariški situacionisti prije četrdesetak godina. Naposljetku, okupacija je od samoga početka bila koncipirana kroz preuzimanje strategija proljetnih prosvjeda na kairskom Trgu Tahrir i demonstracija španjolskih indignadosa: zasluga adbustersa svodi se stoga na pravovremeno medijsko kataliziranje već uspostavljenih obrazaca pobune i staje vrlo brzo nakon njihova poziva na maglovitu “slobodu i poštovanje osnovnih ljudskih prava”, što su vidjeli kao glavni cilj okupljanja u parku Zuccotti. 

Punktiranje brojnih dosadašnjih nedosljednosti i promašaja kulturno-diverzantskih praksi ne znači, dakako, i apriorno otpisivanje njihova subverzivnog potencijala: sve dok su dorasle načelu borbe protiv hegemonizacije javnog prostora s pozicija dominantnog ekonomsko-političkog sustava, one mogu efektno dezavuirati njegovu logiku. Ali, to je ujedno i najviše što od njih treba očekivati – radikalna transformacija medijskoga polja ne može se postići semiotičkim borbama unutar tog polja, nego strukturnom promjenom premisa na kojima ono počiva.