Poptika Ukoliko vam je promaklo, u modi su sad… überseksualci! Definicija: “Muškarci koji utjelovljuju pozitivne aspekte muževnosti poput iskustva, liderstva, strasti i suosjećajnosti – bez davanja ustupaka stereotipima koji ocrnjuju muški rod, poput nepoštivanja žena, emocionalne praznine te potpunog ignoriranja kulture izvan svijeta sporta, piva, hamburgera i tenisica.” Bono, George Clooney i Bill Clinton vodeće su überseksualne ikone, a kovanica je lansirana u opticaj povodom izlaska knjige “The Future of Men” Marian Salzman, Ire Matathia i Ann O’Reilly.
I to je u biti sve što trebate znati o überseksualcima – oni nisu neki novi fenomen, nego samo topla marketinška voda. Čak i obrazloženja tvoraca pojma naginju farsičnoj parodiji (“Pierce Brosnan – njegova jamesbondovska muškost nije bila kompromitirana ni dok smo ga promatrali kako javno oplakuje svoju prvu ženu”; “Ewan McGregor – svestran muškarac koji se u jednom trenutku voza Harleyjem po svijetu, a u drugom kroči crvenim tepihom”).
Etiketa “überseksualca” zanimljiva je jedino kao nasljednica pomodnih etiketa “metroseksualca” i “nanoseksualca”. U sva tri slučaja slave se načelno plemenite stvari: muška briga za izgled i seksualna ambivalentnost (metroseksualci), zanemarivanje seksa zato što postoje i druge stvari u životu kojima se može ugodno ispuniti vrijeme (nanoseksualci), i… ovaj… to da je dobro biti dobar muškarac (überseksualci). Drago mi je što se takvi ideali isturaju u javnu svijest, no opet… nije mi drago što se predstavljaju kao neki jebeni specijalni TRENDOVI kad je riječ o stvarima koje postoje otkad je ljudske civilizacije!!!
Mada, ako ću biti fer, džumbus oko metroseksualnosti imao je svojih transgresivnih kvaliteta. Jest da Hrvatski Metroseksualac nije bio ništa drugačiji od Hrvatskog Muškarca U Noćnom Životu (cipele, zalizana kosa, pripijena majica), ali… Fasciniralo me koliko je među bliskim mi prijatelji(ca)ma bilo negativnih reakcija na metroseksualnost, iako je mahom riječ o slobodoumnim ljudima. Takve reakcije dijelom, u nekim slučajevima, mogu pripisati latentnoj homofobiji… no prije bih rekao da je većinom bio posrijedi strah. Strah od iskakanja iz kolosijeka komforne kolotečine, strah od ambivalentnosti: “Muški koji liče na pedere a nisu pederi, kako mogu biti siguran tko je više tko, mamaaaaa, upomoć, svijet više nema smisla!!!” (Makar je u nas, kao što spomenuh, strah bio apsolutno neutemeljen.)
Nanoseksualnost je, pak, bila propuštena prilika. Taman sam se nadao da se pojavila demografska trendovska skupina po mojoj mjeri, i da će se jače čuti glas nas koji volimo seks, ali seks ne samo da nam nije pokretačka sila u životu, nego nije niti osobito visoko na listi prioriteta… što bi i bilo transgresivno u ovako hiperseksualiziranom društvu… kad li ono, ispalo da je “nanoseksualac” tek eufemizam za “karijerista-samca”. Pih!
A što reći za überseksualce? S jedne strane, oni nisu ništa više doli tradicionalni muški model aspiracije (Ira Matathia: “Vrsnost u svemu. Fino vino, kvalitetne cigare, shvaćanje finijih stvari. To je kvintesencija”). S druge strane, oni su metroseksualci minus narcizam i gay stilizacija (ako i to uopće – Marian Salzman: “überseksualac se ne brine ako drugi misle da je gay. On zna da je straight, i to je jedino što je važno”), s mačo-svojstvima koja funkcioniraju kao protuteža svim onim “ljigavim ženskastim” kvalitetama poput suosjećajnosti. Nanoseksualci su mogli biti ružni, kao eventualno i metroseksualci ispod šminke, ali überseksualac mora biti zgodan, jer jedino zgodni muškarci postaju lideri.
Ukratko, “überseksualac” je sinonim za “alfa-mužjaka”, i kao takav ekvivalent mlaćenju prazne slame prokuhane u toploj vodi. Bono i Ivo Sanader se sad mogu još malo bolje osjećati, a svijet se nepromijenjen nastavlja vrtiti dalje.
Objavljeno
