Poptika Piše: Ante Jerić
Sjećate se one epizode Zvjezdanih staza u kojoj Ferengiji zbog nekakve temporalne anomalije završe u /a di bi/ Americi /a kad bi/ dvadesetog stoljeća? Ne sjećate vjerojatno, ali nije ni važno, ionako pitam više retorike radi. Nije fabula toliko ni bitna koliko jedan detaljčić koji je potaknuo moje raspredanje o tekućim problemima. Pri prvom kontaktu s ljudima, Ferengiji, lukavi kakvi već jesu, primjete kako domoroci primiču k usnoj šupljini nekakve čudne valjkaste smotuljke koje potom zapale. Ubrzo otkriju da u složenom aerosolu koji se počinje širiti prostorijom ima na tisuće i tisuće toksina. Ako ih možeš uvjeriti da kupe OVO, možeš ih uvjeriti da kupe bilo što, lakonski je zaključio jedan od ljepouhih tuđinaca držeći u ruci cigaretu. Doista, da bismo stvarno shvatili što je čovjek, moramo ga suprostaviti nečemu što čovjek nije. Zato valjda i postoji potreba za raznim Terminatorima, Alienima & Predatorima.
Tko god se odluči komentirati zabranu pušenja, nešto što se u tolikoj mjeri tiče života sviju nas, najprije treba posebno naglasiti neke činjenice i tek na temelju njih komentirati ovaj, blago rečeno, kontroverzni zakon. PUŠENJE ŠTETI. Tako jednostavo. Tako jasno. Za to izreći dovoljne su 2 riječi, a ne 202 koliko sam ih napisao zaključno s ovom rečenicom. Problem je u tome što sama štetnost nečega nije dovoljna da biste to isto i zabranili. Je li onda odluka Vlade da zabrani pušenje na javim mjestima opravdana?
Nisam strastveni pušač, a bogme ni strastveni nepušač. Trenutno se osjećam kao da gledam neko četvrtfinale Lige prvaka, eto nek bude Arsenal – Milan, i još nisam siguran za koga bih navijao. Možda za Arsenal jer igraju ljepši nogomet. I za pušače jer Dežulović bolje poentira. Nije to dovoljno dobar razlog, razumije se, pa za formiranje nekog čvršćeg stava trebam puno stvari uzeti u obzir. Ajmo najprije vidjeti što Vlada kaže o svemu tome.
Ministar Milinović, osokoljen podrškom premijera svaki put kad mu neki novinar postavi pitanje čiji odgovor ne piše na šalabahteru, kaže da 10 000 ljudi godišnje u Hrvatskoj umre od bolesti koje su u pristojnoj korelaciji sa količinom čikova koji se nađu u pepeljari za vrijeme jutarnje kave. Znači da se godišnje jedan Gospić uguši u duhanskom dimu. Možda ružno zvuči, ali našu nam Vladu više od mrtvih muče živi. Naime, tri milijarde kuna država troši na liječenje bolesti neporecivo povezanih s pušenjem. 3 000 000 000, ej!, puno je tu nula, a zabranom uživanja duhana na javnim mjestima cifra bi se mogla skresati za koju potenciju broja 10 pa bi se ta sredstva preusmjerila na liječenje onih kojima je sudbina, ni krivima ni dužnima, podijelila defektne gene ili možda na Pelješki most ili, ne znam, na nešto sasvim treće što je valjda važnije od komoda pojedinca koji mora sprašiti barenko jednu kutiju dnevno. Nema se tome što prigovoriti. 1:0 za vladu, strijelac Milinović.
Kako razmišlja pušač vulgaris? Dobar dio mog društva pali drugu cigaretu dok je prva još u ustima. Nakon kave s njima osjećam se kao da sam dva sata proveo s glavom zabijenom u dimnjak što će opet reći da imam sasvim lijep uvid u njihove stavove. Svi se, manje-više, slažu da su pušiti počeli iz glupavih razloga i namjeravaju prestati, neki sutra a neki u maglovitoj i dalekoj budućnosti. U pravilu im se ne dopada ideja da im Vlada ediktom nešto zabranjuje. A radi se o tome da bi se zabranilo pušenje, ovo je samo prvi korak prema tome. To je njihov život i smiju s njim raditi što žele. Kako kaže moja B. K. (20), pušenje je samoubojstvo na rate. Samoubojstvo pred zakonom nije ni kazneno ni prekršajno djelo. Ako zasad zabrana i nije potpuna, ugostiteljski objekti čiji si vlasnici ne mogu dopustiti hundertwasserovske arhitektonske egzibicije da bi odijelili pušače od nepušača (čitaj: 90% njih) bit će prisiljeni zabraniti pušenje i istjerati dojučerašnje mušterije vani, a ovim jadnicima koji odluče ostati unutra jedan obični, najobičniji macchiato naplatiti 10 kuna ne bi li nekako kompenzirali gubitke.
Zabrane su ružna stvar. Dokle uopće mogu ići? Najprije će pušačima zabraniti pušenje na javnim mjestima, pa će zatim podignuti cijenu cigareta i sve to pod egidom brige za zdravlje svojih građana. Dobro, kad ćete već uvesti porez na rizično ponašanje, idemo biti dosljedni. Novotvorine ilitiga tumori povezani s konzumacijom duhana čine drugi uzrok smrti kod Hrvata. Prvi su srčane bolesti, a rizik da vas one dođu glave raste proporcionalno sa svakim kilogramom viška koji vam se zalijepi za trbuh. Nek’ onda ograniče pristup Šukeru i Čobankoviću u saborski restoran.
– Može ova tri kotletčića, pečene krumpire, mladu kapulicu i onaj kukurzni kruh tamo lijevo…i čašu Heinekena – reći će Cho teti iza pulta.
– Ne može. Ne može nikako. Rekla sam vam već tri puta, gospodine Čobankoviću, ovdje piše da je vaš BMI 31. Vi ste superteškaš. Danas za vašu kategoriju imamo…samo malo da nađem…aha…sojin odrezak, salatu od ribane mrkvice i čašu vode.
Onda nakon toga mogu uvesti još i porez na prekomjernu težinu pa će ministar Šuker morati prodati nešto iz svog voznog parka ili konačno poći na plac i početi s dugotrajnom kurom UN dijete. Izjednačenje, 1:1, ljudi moji.
Ali Vlada u zadnjim minutama kreće žestoko. Ljudi su slobodni toliko dok njihova sloboda ne ugrožava tuđu. A upravo o tome mi ovdje pričamo. Odličan dupli pas odigrao je s Hebrangom raspoloženi Milinović. 3000 od onih 10 000 koji svake godine odu na vječna lovišta čine pasivni pušači. Ni krivi ni dužni, oni udišu duhanski dim i tijekom godina zarade si tako rak bronha ili emfizem pluća. Ne puše, a popuše. Nije to pošteno i treba tome jednom zauvijek stati na kraj. Milinović je suvereno matirao protivnika. Vlada prelazi u vodstvo – 2:1. Pušači još pokušavaju nešto sugerirajući da bi trebali postojati lokali samo za njih. Očajnički su to pokušaji, dragi čitatelji i evo, sudac je upravo zadnji put puhnuo u zviždaljku. Vlada pobjeđuje.
Život nije nogometna utakmica i moja mala fantazmagorija ne otkriva puno toga. Vlada je, po onome što sam ja zapisao, prosvijećena vrhunaravna upravljačka inteligencija koja neumoljivom logikom pokušava raditi za dobrobit društva, makar ovo to i ne cijenilo. Sanaderova klika je daleko od toga. Cijela priča svela se za njega na izbor između migrene koja je samo neugodna i terminalnog stadija karcinoma koji bi ga dokrajčio. Izabrao je, naravno, manje zlo. Ako ti ljudi već trebaju nešto spočitavati, bolje da ti spočitavaju zabranu pušenja nego vanjski dug, organizirani kriminal ili treći najgori zdravstveni sustav u Europi. A kad smo već kod Europe, pušenje smo ionako zabranili zbog njih. Prvo je trebalo napraviti to, a ona preostala poglavlja pretpristupnih pregovora, to ćemo lako. Uostalom, u nas se uvriježila sintagma pušiti ko Turčin, jel’ tako. Ako je Turska uvela zabranu pušenja valjda možemo i mi.
Motivacija naše Vlade leži daleko od velike brige za zdravstveni karton prosječnog Hrvata. Opet je u pitanju demagoški trik i pravo malo licemjerje. Zašto? Jer Vlada, dragi moji, na jednu stranu daje izdašne državne poticaje na uzgoj duhana i ubire ogroman porez od prodaje duhanskih proizvoda, a na drugu propisuje nekakve zabrane i inzisitira da na kutijama cigareta velikim slovima bude otisnuta obavijest: PUŠENJE ŠTETI…
Slično razmišljaju u Banskim dvorima i na Ferenginaru:
Ako im možemo prodati OVO, možemo im prodati bilo što.
Objavljeno
Objavljeno
