Poptika Koji je smisao Nacionalovog periodičnog priloga N-Style, tzv. “magazina modernog muškarca“?
Kad bi se Nacional prodavao ekskluzivno po elitnim teretanama, golf-klubovima, hotelskim kazinima i franjevačkim samostanima, popratni katalog skupih trendi-đakonija ne bi ničim iskakao. Međutim… Nacional se može naći na gotovo svakom kiosku, a najviše ga kupuju tzv. mali obični ljudi!
Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga da novine u svemu budu koji korak ispred svojih čitatelja. Ali, malčice mi je ipak degutantno kad jedan narodski magazin svojoj publici – koja uglavnom jedva sklapa kraj s krajem s mjesečnim plaćama od 4-5 tisuća kuna – preporučuje kupnju aktovki od 4 tisuće kuna i satova od 19 tisuća kuna uz napomenu: “Ako ste pravi trendsetter i držite do otmjenih detalja s potpisom koje ‘jednostavno morate imati’, tada sigurno nećete gledati na vrtoglave cijene nego ćete uživati u kvaliteti izrade i besprijekornu dizajnu.”
OK, OK, istina jest da je N-Style izlazi tek svaka dva mjeseca, i da nije integralni dio Nacionala nego usputni prilog. I možda je moja alijenirana malenkost u manjini, dok se ostali čitatelji rado napaljuju konzumerističkom pornografijom. Nije ni to toliko teško zamisliti, uzevši u obzir popularnost auto-magazina. U nekoliko navrata sam pasionirane pratitelje auto-magazina priupitao zašto ih toliko čitaju kad će u životu kupiti dva automobila uvrh glave, a njihov odgovor… jebiga, uvijek zaboravim. (Isto kao i kad pitam žene zašto zajedno idu u vece, he he!)
Međutim, N-Style ne nosi podnaslov “magazin bogatog modernog muškarca” nego se naziva, jednostavno, “magazinom modernog muškarca”! Ako Nacional političkoj eliti često spočitava nedostatak socijalnog takta, nije li licemjerno kad isti taj Nacional svojim osiromašenim čitateljima nabija na nos skupocjena odijela i gadgete o kojima mogu samo sanjati?
Ma, od Nacionala se to još nekako i može progutati: ipak je riječ o tjedniku koji ne krije interesne veze s određenim krugovima političkog i poslovnog (pod)svijeta, i u kojem se Hrvoja Petrača kritizira zato što se šepuri po jahtama na Mediteranu umjesto da se strpljivo i marljivo skriva od ruke zakona.
Nacional je naprosto po svojoj prirodi bahat, svojom pojavom viče s kioska: uzmi me ili ostavi! Pa mi se puno više prevrće želudac od jednog Globusa, koji se diči kao da je neki ultimativni nacionalni politički zabavnik, a ustvari je bljutavi bilten buržujskog mikrokozmosa, N-Style s dodatkom nasmrt dosadno obrađenih dnevnopolitičkih tema… i, da budem ipak fer, šačice vrsnih kolumnista. Izbor tema u kulturno-revijalnom dijelu (“Hrvatske jahte za svjetske jetsettere”! “Hrvatski plan Clooneyjeva vinara”! “Njemački Rolls Royce s engleskim šarmom”! “Novi život starih podsljemenskih vila”! “Nova oktanska strast župana Jakovčića”!) kao da je iz neke druge Hrvatske iz paralelne dimenzije: Hrvatske kao luna-parka imaginarnog dominantnog sloja srednje klase (jer, kao što nas je čika Račan nedavno poučio, kod nas više ne postoji radnička klasa), Hrvatske čiji je jedini problem to što još nije ušla u EU.
No opet, da sam i ja visokopozicionirani potrčko EPH s glamuroznim lajfstaaaajlom, tko kaže da ne bih pisao iste suhoparne reportaže ni o čemu?
Jer, lako je upasti u zamku poistovjećivanja životnih prilika i stavova neposredne okoline s onima ostatka zemlje. Ta budite iskreni prema sebi samima i razmislite koliko često stavove svojih bližnjih o tim-i-tim celebrityjima ili serijama prevodite u izvješća o pulsu nacije (Osoba A: “Ide mi na živce kako svi seru protiv novog nosa Nikoline Pišek”? Ja: “Hm, nisam to uopće primjetio, daj molim te, tko su ti ‘SVI’ o kojima pričaš?” Osoba A: “Paaaaa…. cura od mog brata… i… i… moja frizerka!”)! Kad se Račan jednoć bio okomio na “medijsku Hrvatsku”, suprotstavljajući joj sretne osmijehe građana koje je, kao, svakodnevno susretao u “stvarnoj Hrvatskoj” – ja mislim da uopće nije posredi bila patetična demagogija, nego da je Račan UISTINU, iskreno, svoj luksuzni mjehur doživljavao kao svekoliku stvarnost. I ne sumnjam da Globusovi novinari isto tako svoja salonska naklapanja iskreno doživljavaju kao materijal od udarnog značenja za široke mase.
S druge strane, uvijek se valja kloniti i zamke glamuriziranja siromaštva, tih famoznih klošara s ulice koji nemaju para ali imaju “srce od zlata” i znaju što su “prave vrijednosti u životu”… jer, čim klošar dobije para – otprdit će ulicu, zaboravit da je ikad postojala, i ‘ladit jaja, smijući se u lice “malom čovjeku”.
Sličnost i bliskost žurnalističke i političke elite je u tome što su napravile taj skok, ali priroda njihova biznisa je takva da se i dalje moraju obraćati “malom čovjeku”. Tako da im jedino preostaje skrivati prezir dok se usiljeno smiješe svojim čitateljima / biračima, a u dubini duše ih mrze zato što se ne mogu u miru skroz na skroz posvetiti pisanju o satovima Audemars Piguet i Cabernet Sauvignonima berbe 1826. pr. Kr., ili razmjenjivati gradske vijećnike za stotine tisuće eura bez da se ikome moraju išta opravdavati.
ObjavljenoObjavljeno
