Tema Jedan od uvriježenih klišeja koje najviše mrzim je onaj da Hrvati nemaju smisla za humor. Još bih oprostio taj biser pustinjaku koji živi u nekoj ličkoj pećini, potpuno odsječen od vanjskog svijeta izuzev onoga što vidi na televiziji (nemojmo se sad zamarati pitanjem otkud mu struja u pećini, okej?), ali… ne mogu ga oprostiti Hrvatima koji se druže s drugim Hrvatima i pritom se često smiju jedni drugima! Na kraju krajeva, čovjek je društvena životinja a humor jedno od esencijalnih oružja socijalizacije – univerzalno ljudska pojava koja nije mogla zaobići ni Hrvate.
No opet, treba imati razumijevanja i za našeg pećinskog pustinjaka koji je, stjecajem okolnosti, u dodiru s hrvatskim humorom – isključivo preko hrvatskih “humorističnih” serija. Surove li sudbine!
Nego. Ne morate mi vjerovati, ali ja sam baš htio da “Bibin svijet”, najnoviji u nizu više tragi- nego -komičnih domaćih sitcoma, za promjenu bude dobar. I naravno, nade su bile raspršene već s uvodnom epizodom. Koja je bila traumatično neduhovita. Šale na razini najglupljih vicevima kojima se popunjava prostor u enigmatskim časopisima, slapstick traljav i otužan. Jedina zanimljiva pojedinost u cijelom fijasku bješe nasnimljeni smijeh “publike” – koji je bio duplo tiši od ostalih zvukova u miksu, kao da je i same autore bio sram što to prodaju pod humorom! (Smijeh je maknut nakon pilota, inače.)
U čemu je problem? Jesmo li genetski manje predisponirani da budemo smiješni od, recimo, Srba? Gluposti. Mada, istina, normativni srpski je uvijek nekako automatski smješniji od normativnog hrvatskog. Koji nije nimalo smiješan. Jest da s druge strane imamo bogatstvo dijalekata, ali koja korist kad je to bogatstvo zadnjih godina svedeno na ofucane stereotipe Dalmatinske Zagore.
Je li stvar u glumcima? Pa, ne bih rekao. Jest da je nezgodno to što uglavnom preživljavaju radeći u kazalištima, pa znaju katkad – nehotice ili ne – teatralne grimase, lamatanje i vikanje prenijeti u za to neprikladan televizijski medij. No opet… kao što sam se imao prilike uvjeriti pišući s kolegom Zoranom Lazićem scenarije za gotovo pa polovicu druge sezone “Bitangi i princeza” – podosta naših glumaca ima komičarski potencijal što lako može zasjati ako se pruži odgovarajuća prilika. Isto tako, nema tog komičarskog talenta koji može spasiti loše postavljenog, umrtvljenog lika (vidi: Tarik Filipović u “Bitangama i princezama”).
Je li onda problem u scenarijima? Dobrim dijelom, da. S vedrije strane, imam dojam kako se zadnjih godina mrvu popravilo stanje po pitanju dijaloga – čini se da se izvukla barem pokoja lekcija iz rugla hrvatskih filmova devedesetih i uštogljenog nadrihrvatskog jezika kojim se pričalo u njima… No opet, koja korist od toga kad se i dalje protežira krezubi humor?! Humor skockan tako da se nitko ne bi kojim slučajem, bože sačuvaj, uvrijedio. Plahi, benigni humor. Penzionerski humor. Znate ono, kad se nađete u društvu starijih ljudi i oni valjaju fore tipa “Ja ne vjerujem u solarnu energiju, eno moj muž se cijeli dan sunča pa i dalje ništa ne radi!” a vi se usiljeno, nelagodno smješkate.
Možete reći da to nije tek “penzionerski” nego i sveopći, pučki, narodski humor… Okej, i jest. Ali nije to jedina vrsta narodskog humora! Ljudi koji puše takav humor ne puše isključivo takav humor: ti isti ljudi smiju se i sofisticiranijem humoru američkih sitcoma poput “Seinfelda” i “Frasiera”. Zašto se onda u nas pogurava samo humor najmanjeg zajedničkog nazivnika?
E, tu krivnja ide i na adresu producenata – koji kao da se drže maksime da narod nikad ne možeš dovoljno podcijeniti. Za što se, uzevši u obzir koliko se često na ulici viđa ljude s “24 sata” pod rukom, nažalost može naći razumijevanja. A i teško ih je kriviti ako se uzmu za primjer “Bitange i princeze”, koje nisu ciljale na najšire pučanstvo nego na užu demografsku skupinu “urbanih mladih” – i na kraju od HRT-a dobile nezahvalan termin, bile micane s programa kad bi god uletio neki sportski prijenos, a pripremljeni foršpani za epizode gotovo da uopće nisu ni prikazivani. Što ne samo da govori koliko malo na našim programima ima prostora za nešto drukčije, nego ujedno i zorno demonstrira kako su generalno sadržaji za mlade zadnja rupa na svirali.
Uglavnom, malo je tržište, ljudi su stoka, bla bla, znate već tu priču… Igra se na sigurno, pa se kopiraju šprance američkih sitcoma ili rade remakeovi serija iz bližeg/daljeg susjedstva (“Naša mala klinika”, “Bibin svijet”). No, istovremeno se zanemaruje činjenica da je na ovim prostorima najbolje prolazio specifičan format dramsko-humoristične serije, od “Našeg malog mista” do “Boljeg života”. “Naše malo misto” posebno djeluje bizarno gledano očima logike tranzicijskog kapitalizma: serija koja je bila i ostala popularna među različitim generacijama a… nije gledatelje tretirala kao debile? Svašta!
Možda sam naivni zanesenjak, i možda će mi se to jednog dana obiti o glavu, ali ja mislim da se Hrvati kolektivno ipak nisu baš toliko poglupili u zadnjih par desetljeća, da ne zaslužuju ništa bolje od “Lude kuće” i “Bibinog svijeta”.
ObjavljenoObjavljeno
