Poptika Britanski kritičar Ian Penman na svom je blogu nedavno objavio dva pažnje vrijedna posta o Paris Hilton. U prvom komentira spot za njen debitantski singl “Stars are Blind”, za koji kaže da je “možda i naj ne-seksi ‘seksi’ spot ikada snimljen”. Sasvim točno! Nije samo stvar u njenom komično indiferentnom partneru na ekranu, nego još k tome “senzualni” pokreti Paris djeluju poput pokušaja nekog vanzemaljskog bića, ili djeteta, da imitira ljudske rituale parenja. Ovdje k tome još nije riječ o imitaciji, nego o imitaciji imitacije: Paris je dijete američke popularne kulture, u kojoj su među ključne simbole seksualnosti ustoličene striptizete, žene kojima je posao simuliranje seksualnosti (Nije originalna misao, pa da budem fer evo izvora). Paris je svojedobno izjavila kako joj mnogi prijatelji kažu da je “seksi ali ne i seksualna” – to što smo uopće došli dotle da razlikujemo ta dva pojma govori dovoljno.
U drugom postu Penman analizira odnos medija spram Paris: “Čini mi se kako su ljudi koji zapravo najviše zavide Paris trgovci tračevima i lovci na celebrityje, dijelom zato što su se postavili u neobičan gospodarsko-robovski odnos s praznoglavim celebrityjima; i iako posvećuju pola svog života kronici tuđih blještavih života, svejedno misle da je slava njihovih subjekata ‘nezaslužena’ (…) Mržnja upućena u smjeru Paris Hilton je definitivno disproporcionalna. Znate koga najviše mrzim? Likove obrazovane na medijskim studijima koji rade u tabloidima i stvaraju karijeru od pritajenog ruganja i ironizacije svega: ‘Znamo da je ovo smeće al nema veze, evo vam ga na’.”
I tako, navratio ja na blog Matije Babića. Vidim, bome, čovjek je jako ponosan na razotkrivanje afere “Pliva”. Ali – zanimljivog li detalja – ne može ni to proslaviti, a da ne spomene Paris Hilton! Pa veli: “Bit medija je da daje čitateljima ono što žele, a ako uz to uspije smijeniti kojeg korumpiranog ministra, tim bolje. Index je to jedini uspio. A lavina oko Indexove Afere Pliva tek se pokreće. Na moći koju ima, možda vam se čini paradoksalno, može dijelom zahvaliti upravo Paris Hilton.”
I stvarno, čini se paradoksalno! Ali bez straha, zbunjeni čitatelju, Matija je to lijepo objasnio još u lipnju: “Zakoni tržišta imaju svoje minuse, ali ako ih prihvatiš i dobro plivaš uz njih, daju ti i veliku slobodu. A ako ih ne poštuješ ili ne znaš plivati, postaješ underground bez ikakve moći da nešto mijenjaš, bez moći da napraviš nešto korisno i nešto u čemu zaista uživaš. Jebeš medij bez publike. Pojednostavljeno: ako imaš Paris Hilton, imaš publiku. Ako imaš publiku, imaš oglašivače. Ako imaš oglašivače, imaš novaca za ‘kvalitetu’. Ako imaš novaca, imaš i moć da objavljuješ komercijalno neisplativ sadržaj zbog kojeg si se zapravo i krenuo baviti ovim poslom.”
Pitao sam se tad zbunjeno koji su to zapravo “komercijalno neisplativi sadržaji” zbog kojih se Matija Babić “zapravo i krenuo baviti ovim poslom”, jer grom me zgromio ako sam ih ikada zamjetio u 24 sata ili na Indexu. Gore navedeni citat glede afere “Pliva” naizgled je pružao rasplet moje zbunjole, ali kad malo bolje razmislim – sad sam još i zbunjeniji nego prije!
Jer… nije mi jasno: na koji je način afera “Pliva” demonstracija Indexove moći? O kakvoj je tu “moći” uopće riječ? OK, lavina je pokrenuta, ali slične lavine su već u mnogo navrata pokretale i druge novine – i, izuzevši smjenu pokojeg od resornih ministara (koji su ionako Sanaderova potrošna roba), nikome nažalost od toga ništa. Još jedna afera koja će za nekoliko tjedana biti gurnuta pod tepih i zaboravljena. Da se razumijemo, ne krivim ja Index što je to provalio – dapače, svaka im čast. Ali molim lijepo da ni oni ne krive mene što im se neću klanjati do poda zbog jednog scoopa kakav brate mili, stvarno nije neka endemska pojava na ovim prostorima. Isto, kao što je, nažalost, i sam Index sve manje endemska pojava.
Babić je – ta kako i ne bi bio? – svjestan svog renomea, i to ga očito nemilo kopka. Jer, koliko se god na blogu razmetao svojim la vida loca gardom (“imam para i faca sam i jebe mi se”), nekako se uvijek mora vraćati toj vražjoj Paris Hilton i uvijeno ispričavati zbog nje. Nisu mu dosta pare nego još želi i RESPEKT. Ali – od koga, pitam se? Možda od ljudi koji nisu impresionirani time koliko ima netko para i kakva kola vozi i koliko komada kara i koliko može popit red bulla? Možda od famoznih… intelektualaca?
Ja se držim definicije po kojoj su intelektualci ljudi koji raspravljaju o idejama, a kvazi-intelektualci ljudi koji raspravljaju o motivima iza tuđih ideja. Recimo, kvazi-intelektualac bi rekao da ovu kolumnu pišem zato što sam urednik propalog magazina koji je ljubomoran na Babićev uspjeh. A u svojoj tiradi protiv “kvazi-intelektualaca” Babić je, slatke li ironije, pružio školski primjer istog “detektirajući” tzv. kvazi-intelektualce po njihovom “nepostojećem seksualnom životu”.
Također, podsjeća me na ljude koji se žale na “lažni glamur” ali s druge strane nekako nikad ne slave “pravi” glamur, osim ako je riječ o glamuru prošlog vremena koji se može kanonizirati sa sigurne distance. U Babićevom slučaju, prikladan je primjer citat Schopenhauera – uz neizbježnu babićevsku opasku: “Ne čitam knjige jer uvijek skontam da većina mojih misli nije originalna, već su davno izrečene samo bez jebote.”
Kad sam prije par godina listao par starih brojeva Erotike iz osamdesetih, zapanjilo me koliko se tu puno ljudi u intimnim oglasima deklariralo “intelektualcima”. Što… danas baš djeluje nekako bizarno i nestvarno, jelda? Danas je “intelektualac” pogrdna riječ od koje svi zaziru, erotiku je progutala pornografija, s reklama nam se keze nedodirljive, nestvarne, fotošopirane, plastične starlete (“Nikad me nećeš imat, NIKADA… in your dreams, loser“), a novonastalim bedemima spektakla patroliraju likovi poput Matije Babića, koji za forum portala što ga uređuje kaže: “Sve frustrirane ružne debele kuje i mizerni nedojebani seljačići imaju di pljuvat po lijepima i uspješnima.” Ah, jadni lijepi i uspješni, tako ugroženi i ranjivi! Sva sreća da ima netko za priskočit im u pomoć. Pa makar i samo zato što donose “moć”.
Objavljeno
