Od igre do kviza i natrag

Zašto volimo kvizove? Koja je razlika između Kviskoteke i Milijunaša? Koji je put od igre do kviza i natrag?

kvisko_mlakar

Jedan od zanimljivijih trenutaka na hrvatskoj intelektualnoj sceni zbio se kad je Robert Pauletić, najsjajnija kvizaška zvijezda na Balkanu, iznio pred kulturne inkvizitore sljedeću herezu: “Golužina Kviskoteka više je značila i znači za hrvatsku kulturu i opće znanje nego cjelokupan opus Miroslava Krleže, i zato bi u svakoj enciklopediji Goluža trebao dobiti barem stranicu.” Izazvala je ona par preneraženih komentara koji nisu začeli suvisliju raspravu o zanimljivoj tezi garniranoj bombastičnom retorikom. Je li istinita? Nisam siguran. Izvjesno je samo da su komentari koji potonju izjavu s indignacijom odbacuju izraz nemoći malograđanina da zamisle kulturu drugačiju od vlastite. Ne treba ti poseban uzlet mašte da bi pojmio društvo u kojem bi Krležina djela bila gotovo bezvrijedna. Ali ostavimo to za neku drugu priliku. Vratimo li se proučavanju kvizova – njihove raznovrsnosti i zastupljenosti u televizijskom programu – možemo otkriti o dominantnoj kulturi jednog društva više nego proučavanjem umjetničkih formi koje češće dolaze pod teorijsku lupu. Pogledajmo kako igra postaje kviz, kako kviz postaje igra i što to sve znači.

Igra je, kaže Johan Huizinga u Homo Ludensu, predstava nečega. Kao poseban tip oblikovanja zbilje u kojem je međa između stvarnosti i fikcije zamućena, ona služi učenju i ovladavanju različitim tipovima ponašanja. Kompleksna igra nastala apstrahiranjem određenih međuljudskih odnosa dinamičko je polje zatvoreno pravilima koja niti u jednom trenutku ne podliježu sumnji. Kvizovi znanja su visoko kodificirana igra koja je na globalnoj skali upisom u televizijski sustav postala jedan od njegovih najpopularnijih žanrova. Što se to predstavlja milijunima ljudi svake nedjelje u elitnom terminu kad je televizor po inerciji upaljen? Kao paradigmatski primjeri za ideološko čitanje pogodani su, iz očitih razloga, kvizovi Tko želi biti milijunaš i Kviskoteka.

Tko želi biti milijunaš prvi put emitiran je 1998. na engleskom ITV-u, a njegovo prikazivanje u matičnoj zemlji traje i danas. U međuvremenu je licenca za njegovo emitiranje izvezena u više od sto zemalja diljem svijeta koje kontinuirano snimaju svoje verzije Milijunaša. Lokalne verzije u pravilu trebaju nalikovati originalnoj u većini fizičkih karakteristika koje publika pred malim ekranima može percipirati. Da je unificiranost kviza globalna činjenica lijepo ilustrira uspjeh Oscarom nagrađenog Slumdog Millionairea koji naklonost publike i kritike duguje, između ostalog, tome što je okosnica radnje – sudjelovanje protagonista u kvizu Tko želi biti milijunaš – bez ikakvih problema transgresirala specifične kulturne kontekste. Prepoznatljiva glazbena tema Milijunaša danas je, poput McDonald’sovog Big Maca, prisutna u više od 100 zemalja diljem ekumene, što znači da je on u samo deset godina postao jedan od najupečatljivijih simbola globalizacije. Proučavanje kulture danas podrazumijeva upozoravanje na međusobnu konstitutivnost socijalno-ekonomskih praksi i njihovih kulturalno-simboličkih reprezentacija. U kontekstu Milijunaša to znači istražiti ga kao izraz kapitalističke ideologije čije postojanje on ovjerava sa svakim svojim prikazivanjem. Njegov propulzivni izvoz diljem svijeta primjer je djelovanja onog procesa koji se u teoriji medija naziva elektronskim kolonijalizmom. Radi se, pojednostavljeno rečeno, o posredovanju vrijednosnog sustava putem elektromagnetskih valova kojima nacionalne granice ne znače apsolutno ništa. Veće medijske industrije opskrbljuju manje s jeftinim medijskim sadržajima i još jeftinijom tehnologijom nužnom za njihovo trošenje. Kviskoteka je nastala 1979. kao projekt TV Zagreba, a emitirala se petnaest godina. Njezin kreator, Lazo Goluža, nazvao ju je elitističnim programom za široke slojeve. Ponovno je pokrenuta 2006. godine na televiziji Nova TV, ali nakon samo godinu dana emitiranja povučena je s programa zbog slabe gledanosti.

Naznaka konteksta u kojeg smo postavili kvizove implicira da njegova analiza obuhvaća niz različitih, ali ipak u velikom stupnju autonomnih komunikacijskih razina. Kao odgovarajući metodološki i kategorijalni aparat nameće se koncept kružnog toka kulture koji je predložio Richard Johnson. Pomoću njega moguće je opisati načine kojim društveni odnosi utječu na proizvodnju ovog kviza, ključne formalne karakteristike istog i njegovu recepciju od strane televizijske publike koja oblikuje življene kulture jednog društva i povratnom spregom biva oblikovana unutar njih.

Proizvodnja

Kada kviz postaje kapitalistički proizvod? U kojoj točki prestaje nebo, a počinje svemir? Nema konačnog odgovora na ta pitanja – oni ovise o onome tko gleda – ali ipak možemo o tome nešto reći. Općenito vrijedi da veći udio slučaja u određivanju ishoda igre podrazumijeva veću pripadnost kapitalističkoj svjetonazorskoj konstrukciji. Jedno od najčešćih objašnjenja uspjeha nekih formata kvizova svodi se na naglašavanje napetosti igre. Tu se vrijedi zaustaviti. Ako uspijemo objasniti vezu između napetosti i slučaja u kvizovima znanja bit će nam barem malo jasnije zašto se Milijunaš donedavno tako uspješno prikazivao dugi niz godina, dok je ponovno pokretanje Kviskoteke – unatoč golemom simboličkom kapitalu koji je iz socijalizma donijela u dotu – doživjelo krah nakon prve sezone kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji. Uspjeh Milijunaša leži u međudjelovanju triju faktora: većina gledatelja zna odgovore na neka pitanja, šanse za “veliki dobitak” igrača eksponencijalno se povećavaju sa svakim točnim odgovorom, a gledateljski doživljaj napetosti počiva na identifikaciji s čovjekom koji se vrpolji u vrućem stolcu nasuprot voditelju birajući između manjeg i sigurnog ili većeg i nesigurnog dobitka. Igraču se mora “posrećiti”. John Fiske je u knjizi Television Culture ispravno prepoznao ulogu koju pojam sreće ima u hegemonijskoj strukturi društva koja su istodobno demokratska i natjecateljska. Grafički model koji bi prikazao društvo s vrlo velikim brojem ljudi na dnu i vrlo malim brojem ljudi na vrhu nalikovao bi krnjoj piramidi. Ideologijska matrica neoliberalizma unatoč tome ili, možda bolje reći, upravo zbog toga inzistira da svi pripadnici društva imaju šansu za vertikalni uspon na društvenoj ljestvici neovisno o početnoj pripadnosti određenoj društvenoj grupi. Implicitni zaključak izveden iz varijacija spomenute ideologijske premise bio bi da ljudi koji nisu uspjeli nadići svoj društveni položaj mogu jedino svoje urođene nedostatke kriviti za to. Ljudi su – kako glasi često ponavljana mantra – isti u pravima, ali ne u sposobnostima. Sreća služi da bi ublažila okrutan sud i, kako kaže Fiske, ponudila ideološki prihvatljivije objašnjenje nečijeg uspjeha ili neuspjeha; “oni su uspješniji od mene zato što su sretniji, a ne zato što su pametniji od mene”. Hegemonijska funcija sreće sastoji se podjednako u smanjivanju osobnog osjećaja neuspjeha i, što je za kvizove mnogo važnije, javnom pokazivanju kako društveni uspjeh simboliziran osvajanjem novca mogu ostvariti svi, bez obzira na talente pojedinca ili, što je posebno važno, klasu/rasu/spol kojem pripadaju. Kapitalističko društvo koje garantira većini ljudi samo prekaritet ima potrebu za kvizom koji se temelji na javnom pokazivanju mogućnosti lake zarade. U tom slučaju Milijunaš obavlja ideološku funkciju lažne svijesti koja ljudima maskira činjenicu da žive u društvu koje propagira pravo na lagodan život većini, ali s njim realno može računati samo manjina.

Kvizovi Kviskoteka i Tko želi biti milijunaš obavljaju, uvjetno rečeno, dvije funkcije televizije jer zabavljaju i educiraju u isti mah. To postižu na različite načine pa ne treba čuditi činjenica da privlače različite natjecatelje. Razlozi popularnosti Kviskoteke i Milijunaša su dijametralno suprotni. Ljudi su gledali Kviskoteku znajući da će se natjecateljima diviti dok Milijunaša gledaju ne znajući tko će zasjesti nasuprot voditelju i kako će se emisija razvijati. To je jedan od bitnih fakora njegove privlačnosti. Milijunaš nema filter koji bi odvajao one koji imaju veću šansu za postizanje uspjeha na kvizu od onih koji nemaju gotovo pa nikakvu šansu. Ideja gledanja društvenog poniženja, naličja sreće kao konstrukcijskog načela, integralan je dio kapitalističkih kvizova kakav je Milijunaš. Publika uživa u gledanju ljudi koji se ponižavaju u televizijskim kvizovima iz istih razloga zbog kojih uživa u gledanju komedija u kojima se ismijavaju ljudske mane. U slučaju nastupanja u Milijunašu ulozi su veliki budući da je ljudska mana pohlepa, a kazna sramoćenje pred milijunskim auditorijem. Na tom je tragu bio Himmelstein kad je televizijske kvizove nazvao ciničnom eksploatacijom pohlepe srednje klase. Možemo li Kviskoteku uvrstiti u taj kulturni paket? To ne bi bilo opravdano neovisno o motivima koji su natjerali natjecatelje Kviskoteke da se prijave za sudjelovanje na tom kvizu. Kviskoteka kvalifikacijskim testiranjima i samim formatom natjecanja minimizira mogućnost da se pojedinca prepusti javnoj poruzi zbog eventualno prikazanog neznanja. Ona je u potpunosti odredila optiku kroz koju gledamo kvizove pa oni u Hrvatskoj nisu zaživjeli kao trivijalni, već ugledni televizijski žanr. Kao ilustracija može poslužiti početak intervjua objavljenim u “ženskom” listu Glorija s jednim od natjecatelja koji je osvojio otprilike 400 000 kuna u relatvno kratkom vremenskom intervalu sudjelujući u kvizovima Tko želi biti milijunaš i Jedan protiv sto: “Dok je većini klinaca uzor bio strip-junak Zagor Te-Nej, on se divio junaku kvizova Robertu Pauletiću; umjesto Alana Forda čitao je enciklopedije, a od akcijskih filmova mnogo mu je napetija bila Kviskoteka. Vječna glad za znanjem, u kombinaciji s natjecateljskim duhom, odveli su 30-godišnjeg Splićanina Marija Šimundžu onamo gdje završavaju svi njemu slični: u stolac preko puta Tariku Filipoviću, voditelju najgledanijih hrvatskih kvizova.” Kviskoteka je, što se jasno vidi iz ovih par rečenica, u kolektivnom imaginariju ostala upamćena kao jedna od najvećih vrijednosti popularne kulture.

Zanimljivo je također usporediti ulogu voditelja u različitim kviznim formatima. Voditelji kvizova djeluju kao čuvari pristupa znanju. Iako dijele ovaj lapidarni opis posla, voditelji Kviskoteke i Milijunaša razlikuju se otprilike koliko se razlikuju i kvizovi koje vode pa moraju imati različite vrste sposobnosti. Prvi čovjek Kviskoteke mora bezgrešno pratiti često furiozni ritam kviza što posebno dolazi do izražaja u posljednjoj igri, dok voditelj Milijunaša treba skrenuti pozornost gledateljima s monotonog ritma kviza animirajući natjecatelja na najrazličitije načine. Voditelj Milijunaša ima veći manevarski prostor nego voditelj Kviskoteke. Ta se karakteristika okrenula protiv Kviskoteke u njenom uskrsnuću prije četiri godine. Sitne promjene koje nisu vezane za format možda najbolje ocrtavaju kako je Kviskoteka u svojoj posljednjoj sezoni na malim ekranima postala čudni amalgam socijalističkih i kapitalističkih elemenata pri čemu opis treba lišiti eventualnih pozitivnih konotacija. Za razliku od voditelja kviza Tko želi biti milijunaš koji je prije četiri godine zadržavao apsolutnu kontrolu nad svojim kvizom u svakom trenutku, voditelj Kviskoteke kontrolu je na kraju prepuštao preksrasnoj hostesi koja bi pobjedniku kviza – najčešće muškarcu – dala poljubac i predimenzionirani ček koji je simbolizirao njegovu nagradu. Jefitna metaforika prisutna u tom činu koji povezuje ekonomiju sa seksualnošću odlično prikazuje transformaciju koju je Kviskoteka prošla. Sponzorsko silovanje Kviskoteke, kako je agresivno reklamiranje unutar omiljenog kviza nazvala Zrinka Pavlić, skup je parakviznih elemenata koje uopće neću posebno spominjati. U svojem ranijem uprizorenju bio je moguć zahtjevan format u kojem su igrači bili pripadnici društvene intelektualne elite. Ideološka potka takvog kviza bilo je slavljenje socijalističkog obrazovnog sustava. Pokazalo se da njena kapitalistička inačica ne može prilagoditi zahtjevima društva čiji se horizont očekivanja promijenio. Ime najpopularnijeg kapitalističkog kviza njegov je program.

Potrošnja

Kontinuitet od pedeset godina prikazivanja čini kvizove znanja jednim od najstarijih televizijskih žanrova. Njihova sposobnost da funkcioniraju tijekom dugog vremenskog razdbolja u različitim kulturnim kontekstima zaslužuje posebnu pozornost. Nijedno proučavanje recepcije kvizova ne može proći bez pozivanja na kapitalne radove McQuaila, Blumera i Browna iz ranih sedamdesetih koji su napravili opsežan etnografski posao proučavajući razloge zbog kojih ljudi gledaju televiziju i vrijednosti koje pripisuju sadržajima koje gledaju. Njihova opažanja potvrdila su zaključke pionirskih istraživanja recepcijskih navika publike radijskih kvizova koja je Herta Herzog provela tridesetak godina prije njih. Njezin rad Professor Quiz – a gratification study demonstrirao je kako se “različiti aspketi televizijskih kvizova sviđaju različitim ljudima”. Ljudi koji gledaju kvizove mogu se podijeliti u četiri osnovne grupe prema aspektima koji im omogućuju uživanje u žanru. Prva grupa je sastavljena od pojedinaca koji zadovoljstvo u gledanju kvizova crpe iz mogućnosti samoprocjene. Tipični odgovori ljudi svrstanih u ovu grupu svodili su se na varijacije izjava “mogu se uspoređivati sa stručnjacima” i “smijem se pogreškama natjecatelja”. U drugu grupu svrstani su pojedinci koji u kvizovima nalaze potencijal za društvenu interakciju te ih shvaćaju kao kohezivni socijalni element budući da svi članovi obitelji prilikom gledanja kviza dijele zajedničko iskustvo i aktivno sudjeluju. Treća grupa okupila je pojedince koji dijele uzbuđenje prilikom gledanja kviza radeći projekcije razvoja igre i predviđanja konačnog pobjednika. Četvrtoj grupi pripadaju ljudi koji privlačnost kvizova vide prvenstveno u mogućnosti obrazovanja i uživaju postavljajući sebe na mjesto igrača i takmičenju s ostalima. Na taj način istodobno ispituju i proširuju svoje znanje. Grupe su metodološki konstrukti i kao takve nisu zatvorene. Svaki gledatelj kviza zadovoljstvo prilikom gledanja kviza pronalazi u svim ovim aspektima, ali korelacije između habitusa pojedinaca i zadovoljstva koje oni pronalaze u gledanju kviza čine ih korisnim analitičkim alatom.

S obzirom da, prema gorenavedenim klasifikacijama, postoji visoka povezanost ljudi slabijeg obrazovanja i prve grupe te bolje obrazovanih ljudi zadnje grupe možemo bez vlastitih etnografskih istraživanja donijeti zaključke o publici Kviskoteke i Milijunaša nekad i sad. Kviskoteka je u vrijeme svog prvog ciklusa bila jedini kviz te vrste koji se prikazivao u tzv. prime timeu. Povlaštena pozicija bez konkurencije omogućavala joj je da privuče sve potencijalne skupine gledatelja. Situacija u medijskom polju tijekom njenog drugog ciklusa je potpuno drukčija. Kviskoteka sad ima konkurenciju u uvezenim licenciranim kvizovima zbog kojih gubi određene grupe gledatelja premda se nikad nije prikazivala u istom terminu s njima. A, što je najvažnije, trajno gubi populacijski veliku prvu grupu gledatelja. Iz te perspektive lako je shvatiti zašto su programski urednici Nove TV nakon samo jedne sezone ukinuli Kviskoteku. Nakon više od desetljeća izbivanja iz programa ona nije uspjela u prvoj sezoni svog ponovnog prikazivanja po parametrima gledanosti prestići Milijunaša unatoč mitskom statusu koji je stekla u prošlosti. Kviskoteka je zajahala na valu depolitizirane tranzicijske nostalgije i vrlo brzo spektakularno potonula. Pokazala se proizvodom za jednokratnu upotrebu. Tijekom kratkog vremenskog zijeva promijenili su se kvizovi i ljudi koji ih gledaju.

Življene kulture

S opisom načina na koji se recepcija televizijskih kvizova upisuje u život određene društvene sredine zatvaramo kružni tok televizijskih kvizova kao specifičnog proizvoda kulture. Taj cilj niti jedna interpretacija ne može ostvariti. U najboljem slučaju može opisati neke od slučajeva u kojem značenje proizvedeno usred djelovanja pojedinog kulturalnog proizvoda postaje – riječima Richarda Johnsona – “sirovinom za novu kulturalnu proizvodnju”. Pokušat ću u kratkim crtama opisati dvije različite artikulacije u kojima sudjeluju kvizovi znanja. Kvizovi i obrazovanje nalaze se u vrlo zanimljivoj artikulaciji i među njima postoji povratna sprega. Sustav obrazovanja učenicima obećaje da će marljivim radom dobiti dobro plaćen posao koji će im omogućiti udoban život. Znanje treba stjecati sada što će biti nagrađeno u dalekoj budućnosti. Televizijski kvizovi ukidaju vremenski razmak između znanja i nagrade dok rad u cijelom procesu simbolizacije odgajanja pojedinca koji svojom ulogom pridonosi društvu nije uopće prikazan. Narativ u kojem su talent i nagrada povezani bez posredstva rada važan je ideološki moment. U tom su smislu kvizovi pravi kapitalistički tekstovi. Fiske je u svojoj analizi spomenute artikulacije koristio primjer kviza Sale of the Century. Njegovi zaključci mogu se proširiti na svaki kviz znanja. Unatoč poanti koju je teško osporiti takav redukcionistički pristup čini sve primjerke žanra istima. Kad upalite svjetlo sve krave ipak nisu crne! Možete li danas zamisliti da nagrada na kvizu bude tečaj jezika u Oxfordu ili da kvizni šampion, nakon godišnjeg ciklusa, zaradi taman za kupnju nove Volkswagenove bube? Kviskoteka je u prvim godinama prikazivanja svoje natjecatelje nagrađivala – osim ekonomskim – kulturnim, socijalnim i simboličkim kapitalom posredujući tako drugačiji sustav vrijednosti od svoje nove inkarnacije ili drugih kvizova koji trenutno imamo priliku gledati.

Zanimljiva je artikulacija između kvizova i društvene interakcije. Kvizovi ne okupljaju, kako su pokazali McQuail, Blumer i Brown, samo članove uže obitelji oko aktivnosti u kojoj svi na neki način mogu participirati. Privlačni element igre postao je sastavnim dijelom tematskog programa kojeg nude pojedini klubovi. Prvo pojavljivanje pub kvizova zabilježeno je ’70-ih godina prošlog stoljeća u Velikoj Britaniji. Otad se ideja organiziranja kvizova znanja u javnim prostorima proširila diljem svijeta. Pokušaji klasificiranja formata kvizova bio bi neiscrpan posao budući da njihov oblik ovisi o kulturnom kontekstu u kojem su nastali. Pub kviz scena u Hrvatskoj je, koliko znam, ograničena na prostor Zagreba. Iako je njeno pojavljivanje incirano britanskim iskustvom, njen autohton razvoj, zbog kojeg je cijeli fenomen vrijedan spomena, određen je kvizovima koji su se prikazivali na televiziji u zadnjih dvadesetak godina. Njezini počeci vežu se za književni klub Booksa koji je jednom tjedno organizirao kvizove znanja. U njima su mogli sudjelovati svi zainteresirani koji su uspjeli okupiti ekipu od dva do pet članova. Svaki član pojedine ekipe plaćao je participaciju od 10 kuna. Sam kviz sastojao se od pet standardnih rubrika (trivija, opća kultura, književnost, glazba i film). Nije prošlo dugo, a on je doslovno prerastao ovaj književni klub. Ljudi fizički nisu mogli stati u inače udobnu Booksu koja je petkom navečer postajala kotao u kojem su ključali znoj i strasti pa se cijeli događaj premjestio u Hrvatsko društvo za promicanje informatike gdje se istim ritmom održava do danas. Njegova popularnost potaknula je brojne druge ugostitelje da pokrenu vlastite varijante kvizova koji nastaju i nestaju iz dana u dan. Unutar ove artikulacije kviz gubi svoja kapitalistička obilježja. Iako je pobjednik dobivao novčanu nagrada koja je iznosila sumu participacijskog novca, ona je obično bila potrošena na licu mjesta. Smisao sudjelovanja na pub kvizu iscrpljuje se u druženju. Druženja ljudi koje su organizirana oko kviza podjednako duguju ideji koja je došla s Otoka i raširenim kvizovnim konvencijama iz Hrvatske. Pub kvizovi u vlastitom su razvoju sasvim originalno reinterpretirali primljene poticaje. Teško je osporiti mišljenje brojnih proučavatelja televizijskih žanrova koje sam prenio u Fiskeovoj formulaciji. Kvizovi znanja su proizvedeni kao tipičan kapitalistički žanr, ali proizvodnja nije jedino mjesto unutar Johnsonovog kružnog toka. Artikulacije u koje kvizovi ulaze unutar življene kulture preinačuju proizvodna značenja i stvaraju višak koji se ne može kontrolirati. Pub kviz modelira stvarnost drugačiju od stvarnosti koju modelira televizijski kvizi. Igra postaje kviz samo da bi opet postala igra.

***

Korištena literatura:
Blummer, J. i Katz, E. (1974): The Uses of Mass Communication. London: Sage Publications
Fiske, J. (1991): Television Culture. London: Routledge.
Himmelstein, H. (1984): Television Myth and the American Mind. London: Praeger.
Huizinga, J. (1992): Homo Ludens. O podrijetlu kulture u igri. Zagreb: Naprijed
Johnson, R. (1986): What is Cultural Studies Anyway. [URL: www.jstor.org/stable/466285]
McQuail, D. (1979): Sociology of Mass Communications. Harmondsworth: Penguin

Objavljeno

Objavljeno

Povezano