Poptika Malo koja fraza mi toliko diže tlak kao “lažni glamur” (vidi također: “lažni sjaj”). Mislim, sav glamur je lažan po definiciji, u tome i jest poanta!!! Primijetio sam da ljudi koji koriste tu frazu gotovo nikad ni ne nude alternativu hipotetičkog “autentičnog glamura”. Moj je dojam da borci protiv “lažnog glamura”: a) “glamur” načelno doživljavaju kao isprazni “šminkerski” nadomjestak za “karizmu”, b) ako se već mora, tobožnji “istinski glamur” nalaze jedino u davno prohujalim vremenima, i davno kanoniziranim ikonama coola poput, štajaznam, Grete Garbo ili Nancy Sinatre. Prošlost je ionako uvijek više cool, i uvijek se najlakše junačiti nakon što je netko prije tebe odradio bitke…
No, da ne zabrazdim u digresije, evo što je Anđelko Jurkas napisao na vip.musicu, žaleći se na našu publiku kojoj su karte za koncerte stranih izvođača preskupe: “Pa kad bi se skrpalo i oduzelo malo od cigarica, pivica, i raznih hoh varijanti pića, kad bi se manje trošilo na šminkanje i poziranje pred nevidljivim objektivima, lako se 200 do 300 kuna skuca i od obiteljskog i od roditeljskog i žicaroškog načina prikupljanja.”
Jedva prikriveni prezir prema šminki kao nečem trivijalnom – tipična je manifestacija muškog heteroseksualnog rockističkog mentaliteta. Kao, ono, važno je ono što nosiš u sebi a ne izvana. Ali… kako je to moguće kad svi non-stop nosimo tolike brojne maske? Hoću reći, svatko od nas se na jedan način ponaša pred kolegama s posla, na drugi pred prijateljima, na treći pred roditeljima, na četvrti pred svojim partnerom, na peti pred neznancima, i tako dalje… Ako te maske (štoviše, naslage maski) toliko koristimo, može li se to uopće više zvati maskama? Nije li to, onda, nerazdvojni dio identiteta?
Problem i jest u tome što se uzima zdravo za gotovo kako su neke maske samo to, “maske”, “laž”, a druge maske “esencija”, “istina”. Klasičan primjer iz svijeta glazbe je, recimo, kad imaš underground country izvođača čija je produkcija “sirova, izravna, neispolirana”, i komercijalnog country izvođača čija je produkcija “ušminkana, sterilna, ispolirana” – a priori se jedan izbor tekstura i ugođaja smatra “prirodnijim” od drugog, manje “ušminkanim”, iako je u oba slučaja riječ o ŠMINCI i sve se svodi na to koju vrstu šminke preferiraš.
Ista je stvar i s poziranjem pred objektivima: svi mi praktički cijelog života poziramo pred objektivima. Pa što i ako su ponekad ti objektivi nevidljivi? Osobno, strašno cijenim žrtvu i trud ljudi koji žive kao da ih kamera snima 24 sata na dan. U najmanju ruku, volim kada na ulicama i u klubovima moje oči imaju što za pasti. A ako je cijena toga slab odaziv publike na koncertu najnovije retro-rock atrakcije, ili nedolazak neke buduće retro-rock atrakcije – onda neka!
No dobro, Jurkas ipak isfurava heteroseksualne muške rockističke spike u mediju predviđenom za to. Daleko je problematičnije to što su heteroseksualni muški rockisti, anti-glamurozno nastrojeni po defaultu, infiltrirali većinu domaćih mainstreamskih medija – često nevoljko jer nemaju puno izbora. Naravno, to nije neka naša ekskluziva, uostalom u svakom dijelu svijeta mediji su krcati ljudi koji pišu o stvarima o kojima najradije ne bi uopće pisali… ali ovo je ipak jedna jako mala zemlja, gdje je to još izraženije. Posebno u odnosu prema domaćim celebrityjima.
Priznajem, nisam ljubitelj američkog modela kulture celebrityja, postavljanja slavnih na nedodirljive, božanske pijedestale. To je nezdravo. Ali mi se još više gadi drugi ekstrem, onaj otužnog naslađivanja pukotinama u fasadi svijeta glamura. Mislim na 24 sata i “Shpitzu”, koji koriste svaku priliku da se sprdaju s našim estradnjacima (“ha ha, misle da su glamurozni a baš su Balkanci”). Ili na, recimo, Globusovog komentatora koji se, u jeku Severininog porno skandala, naslađivao primjećujući kako Seve na snimci konzumira šampanjac koji košta 70 kuna.
Ti ljudi bi na moje napade vjerojatno rekli kako je njihovo djelovanje subverzivno, kako uništavaju sistem “lažnog sjaja” iznutra. No oni ne subvertiraju NIŠTA: oni više ovise o svijetu slavnih nego obratno, štoviše, parazitiraju pri dnu hranidbenog lanca.
Ili, recimo to ovako. Američki model kulture celebrityja je kao kad odeš kod mađioničara i ne prestaješ mu se diviti, vjerujući da gledaš neku natprirodnu, neobjašnjivu čaroliju. To je svakako malo naivno s tvoje strane, ali si barem uživao u čudu. No ako, s druge strane, odeš kod mađioničara samo da bi vikao naglas “skužio sam te, as ti je bio u rukavu, šešir je imao dvostruko dno, ha ha, tako si proziran!” – pa koji je onda jebeni smisao odlaska mađioničaru?!?
Jest da svijet celebrityja obiluje mediokritetima koji ne zaslužuju pažnju koju dobivaju, ali ionako svaka ljudska profesija obiluje mediokritetima što nisu dostojni pozicija koje zauzimaju. I svi se ponekad volimo sprdati sa celebrityjima, kao što se svi ponekad volimo sprdati s bilo čim drugim. Ali, sori ekipa – u anti-celebrity/anti-glamur retorici ja najčešće nazirem jedino reakcionarno sitnodušje. I ne mogu pobjeći dojmu da je armija boraca protiv “lažnog glamura” mahom sastavljena od dečkića koji su se bojali našminkanih curki, koji su ih zamrzili zato što ih nisu šljivile, pa im se sad osvećuju. Samo, pitanje je tko se tu zadnji smije…
ObjavljenoObjavljeno
