Drugo pakovanje kroz gusto granje

Jedina prava razlika između Zlatne koogle i Porina je u imidžu.

kugla

Sad kad se održala treća po redu Zlatna koogla, praćena komentarima tipa “super je što takvo nešto postoji”, red je da ja pitam – zašto takvo nešto uopće postoji?

Zlatna koogla koncipirana je kao “zdrava” “protuteža” Porinu, no zapravo, jedina prava razlika tih nagrada je u brandingu. Jer i nema nekih tektonskih odudaranja u fondu nominiranih i nagrađivanih izvođača. Jest da je Porin u pokojoj kategoriji spremniji pogurati pokoje estradno ime, dok je Zlatna koogla pak sklonija u pokojoj kategoriji pogurati pokoje novije “urbano” ime… ali, generalno, i kod jednih i kod drugih običavaju dominirati ista imena tzv. “zdravog” mainstreama: Let 3, TBF, Hladno Pivo, Edo Maajka. Zajednička je također značajka i to da obje nagrade nemaju gotovo nikakav utjecaj na tržišnu prođu nagrađivanih izvođača.

Sve je, kao što rekoh, u imidžu. Porin se ne može otresti onoga krezubog dinosaura koji nikome i ničemu ne služi, pa Koogli nije bio problem da uleti kao mladenačkija, manje uštogljena alternativa. A kad imaš takav imidž, onda ćeš lakše privući i mlađu, manje uštogljenu publiku. Pa je Porin, kao, za korporativne penziće, a Koogla za raju. Za Porin glasa struka. Za Kooglu – publika.

Međutim… koja korist od toga kad nominacije za Kooglu i dalje sastavlja STRUKA, a onda publika samo bira iz onoga što joj je ponuđeno na meniju? Ne sumnjam kako je time olakšan posao ljudima koji zbrajaju glasove, ali zašto bi to mene bilo briga! To me podsjeća na onaj top deset najseksi Hrvatica po izboru lezbijki otprije nekoliko mjeseci. Mediji su uredno prenijeli vijest, no pritom su prikladno izostavili podatak da je lezbijska publika mogla birati jedino između navedenog popisa deset Hrvatica, popisa koji je skockala viša instanca. Velike li slobode izbora!

Mada, sumnjam da bi ishod bio znatno drukčiji i da je publika krojila nominacije za Kooglu. Naša glazbena scena je malena i, kao što je primijetio dvojac Holiga-Stajčić na T-portalu, “zanimljiva otprilike koliko i Prva hrvatska nogometna liga.” A pošto su akteri i Porina i Koogle mahom rockerski inklinirani, preostaje im čeprkati i hrvati se oko siromašne godišnje trpeze rockerski inklinirane produkcije. Kooglini glasovi publike (čiji je suverenitet tu, jel, iznimno ograničen) samo su izlika za narcizam malih razlika – narcizam koji postavlja Kooglu kao antipod Porinu. A kad li ono, rugala se tava loncu.

Još jedna velika boljka projekta Zlatne koogle je – megalomanija. Umjesto da se koncentriraju snage na dvije večeri, ove godine manifestacija je razvučena na četiri večeri. Što je, naravno, rezultiralo osipanjem publike zbog kojeg su patile večeri Zlatnih dama (četvrtak) i izbora za najboljeg DJ-a (nedjelja). Na ovoj potonjoj se, štoviše, nije skupilo niti pedeset ljudi.

Izbor za najboljeg DJ-a i inače je najbizarnija kategorija na Zlatnoj koogli, posvemašnje nasumična u svom nedostatku dodira sa stvarnošću. Mislim, svaka čast nominiranima, ali… zašto Seljo i Čoban, kad su zadnjih godina tek sporadično aktivni? Zašto baš Nikola Fučkar umjesto mase prominentnijih house DJ-a? Zašto DJ Freez kao predstavnik studentskog alter-clubbinga umjesto nekoga iz Respekt Radio Kollektiva, daleko prisutnijeg u tom segmentu noćnog života?

Indikativna je već sama činjenica da je za taj izbor rezervirana nedjelja – koja baš i nije udarni dan za klupske aktivnosti! Tim je potezom jasno demonstrirana hijerarhija rockističkih vrijednosti: koncerti su ona prava stvar, glavna atrakcija za petak i subotu, dok su didžeji neobvezatna zeka za sporedni program, ne?

A to što u najširem spektru noćnog života DJ-i svojim djelovanjem debelo nadmašuju koncertirajuće bendove nema nikakve veze, ha? Dobro, očito i nema: Zlatna koogla okuplja ljude jednog određenog, užeg profila, koji žive u paralelnoj stvarnosti odvojenoj od one dominantne kojom žare i pale house/r&b DJ-i. Stoga je za očekivati da će se tu prikloniti svojoj manjinskoj opciji.

No, osobno, nemam nimalo razumijevanja za glasove ljudi kojima su glavne točke dodira s kulturom DJ-inga utorci u Gjuri s Mariom Kovačem i pokoja slučajna večer u Močvari ili KSET-u. Kad takvi biraju najbolje DJ-e, to mi je tek mrvu manje uvredljivo od glasovanja dijaspore na parlamentarnim izborima – ta koji se vi kurac imate petljati u nešto o čemu nemate pojma?!? Isto kao što dijaspora glasa za HDZ jer je to jedino što zna, Kooglaši glasaju za didžeje koji im se guraju pod nos u onih nekoliko mjesta na koje izlaze, ignorirajući pritom rad stotina DJ-a koji UISTINU drže kulturu DJ-inga živom.

I po terminu i po posjećenosti spomenute večeri jasno je da su Kooglašima DJ-i zadnja rupa na svirali. Jedini razlog zbog kojeg ta večer postoji je, opet, megalomanija. Konkretnije, rockistička megalomanija: ona po kojoj je rock centar svijeta oko kojeg sva druga glazba samo orbitira, i dobiva prikokurčevita priznanja kad rockistički arbitri ocijene da je iz nekog razloga, kao, ono, progresivna. Pa tako udijele i priznanje kulturi DJ-inga za progresivnost, ali na takav način da se i dalje jasno zna tko je tu ipak gazda.

Mislim da bi bilo iskrenije i poštenije od Kooglaša da se mane em patroniziranja onoga što baš i najbolje ne kuže, em pretvaranja da su neka spektakularna alternativa postojećim sustavima vrijednosti – jer, čak i ako stavimo na stranu sličnosti nominacija/nagrada s Porinom, ostaje činjenica da Koogla samo reakcionarno prolongira uvriježene predodžbe o tome koje su vrste glazbe “dobre” a koje “loše”.

Bilo bi najpoštenije kad bi se manifestacija svela na običnu dvovečernju koncertnu veselicu. Ali, naravno, upravo onda bi bilo jasno što je ustvari Zlatna koogla: tek događaj više na društvenom kalendaru, događaj koji dođe i prođe bez traga. Ništa više, ništa manje.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano