Malo prostora za glazbu

Početkom ožujka u zagrebačkoj Močvari i Pogonu održan je međunarodni putujući festival i konferencija s fokusom na nezavisne koncertne prostore – Substrat. Riječ je o događanju koje je zamišljeno kao godišnje okupljalište za predstavnike regionalne nezavisne glazbene scene, ali i platforma za razvijanje suradnje i raspravu o relevantnim temama i problemima, kako na pozornici tako i izvan nje. Prvo izdanje festivala zajednički su organizirali Udruženje za razvoj kulture – URK te mreža nezavisnih koncertnih prostora EEnlarge Europe. Dnevni diskurzivni program u večernjim je satima bio nadopunjen koncertima lokalnih i regionalnih mladih umjetnika.

Kao što je već natuknuto, na konferencijskom dijelu festivala otvoren je niz tema koje se tiču problema i potencijala nezavisnih koncertnih prostora – od razvoja publike, preko umrežavanja manjih glazbenih klubova i njihove prilagodbe financijskoj i energetskoj krizi do posljedica pandemije koje se još uvijek itekako osjećaju. Organizatori su posebnu pažnju posvetili iskustvu i uvjetima rada u nezavisnim prostorima, kao i uključivanju novih generacija. Tako su na panel raspravi Neki novi klinci, posvećenoj inicijativama mladih, sudjelovali Luka Zadro iz zagrebačkog KSET-a, Šimun Padovan i Marko Pernarčić iz osječke Udruge Slamanje te Dino Vukušić, sociolog čije uže područje interesa uključuje sociologiju supkultura i urbanu sociologiju. 

Kako su istaknuli i sami organizatori, “zagrebački KSET je jedinstveni primjer studentskog kluba koji djeluje ne samo kao prostor s redovitim i ozbiljno dobrim glazbenim programom, već i kao poligon za buduće glazbene profesionalce”. U raspravi koju je moderirala predsjednica Mreže društveno-kulturnih centara DKC-HR Mirela Travar, Zadro je rekao kako je klupska infrastruktura komplicirana za održavanje pa tako KSET svoju dugovječnost itekako duguje konstantnoj smjeni generacija i velikom uplivu mladih koji kroz volonterski rad dobivaju prostor za razvoj svojih interesa. 

Međutim, KSET se, kao klub studenata smješten u blizini svojeg fakulteta, u pogledu prostora i pristupa mladim generacijama nalazi u relativno povoljnoj poziciji. Kada se maknemo iz centra Zagreba stvari u pravilu nisu bajne. Padovan i Pernarčić su tako opisali probleme s kojima se susreću u Slamanju – osječkoj umjetničkoj platformi koja promiče nezavisnu glazbenu i vizualnu umjetnost – najznačajniji od kojih je pitanje prostora. Naime, Slamanje svoje programe razvija u prostoru Udruge Slama, nekadašnjeg prostora Državnog arhiva koji se trenutno nalazi u vlasništvu Grada. Iako u prostoru djeluje niz udruga čije su aktivnosti financijski potpomognute javnim sredstvima – kako od Grada Osijeka, tako i od županije i Ministarstva kulture i medija – upravljanje još uvijek nije formalizirano. Štoviše, prijeti im i gubitak prostora, zbog čega otvorili i online peticiju koju možete potpisati ovdje.

Na pitanje zauzimanja prostora za kojima postoji javna potreba osvrnuo se i Vukušić koristeći primjere iz ne tako davne prošlosti zagrebačke nezavisne scene. Budući da su javni prostori privatizirani, komercijalizirani ili pak jednostavno ispražnjeni od sadržaja, nezavisni prostori u velikoj mjeri preuzimaju njihovu funkciju, ustvrdio je Vukušić. Također je napomenuo da mjesta poput Medike, Močvare ili nekadašnjeg skvota BEK nisu samo fizički prostori, već imaju i simboličko značenje nastalo kroz proces izgradnje zajednice. No za održivost takvih prostora, osim javne potrebe, nužna je i određena razina suradnje s donositeljima odluka: “U našem je kontekstu gotovo nemoguće doći do prostora poput Močvare ili Medike bez suradnje s političkim instancama. Međutim, da bi suradnja postojala, mora postojati barem generalna ideja da je riječ o javnoj potrebi, a Grad Zagreb godinama nije bio na čisto što točno želi od nezavisnih prostora.”

U Zagrebu je desetljećima postojao problem neprepoznavanja javne potrebe za prostorima nezavisne kulture, ili pak, u najboljem slučaju, promatranja takvih prostora kroz perspektivu ekonomske isplativosti. Vukušić je stoga zaključio: “Komercijalizacija nezavisnih prostora uvijek predstavlja sklizak teren. Primjerice, ona davna Bandićeva izjava da će Zagreb biti Berlin samim time što će imat Mediku nije plan ili ideja razvoja kulture, već naklapanje o tome da će se od nečega napraviti nešto kako bi se moglo staviti na stranicu turističke zajednice. Ekonomska dobit od nezavisnih prostora je često zanemariva, ali grad dobiva nešto što nadilazi ekonomski kapital i što postoji kulturni kapital. Radi se o ozbiljnom broju koncerata i događanja. Politika to mora prepoznati.”

U međuvremenu je u Zagrebu došlo do promjene vlasti. Iako još uvijek čekamo Plan razvoja kulture Grada Zagreba, Emina Višnić, pročelnica gradskog Ureda za kulturu i sugovornica na panelu Nicanje scene, rekla je kako su u Gradu svjesni potrebe za izgradnjom funkcionalnog sustava: “Ključno je da u okviru institucija – od škola do gradova i države – postoje što bolji mehanizmi koji mogu prepoznati neki entuzijazam, u obliku određene inicijative, te da postoje instrumenti koji mogu pomoći.” Međutim, zbog kompliciranih i dugotrajnih procedura, Grad u mnogim slučajevima ima ograničen prostor za djelovanje, rekla je Višnić: “Imate gomilu prostora u Zagrebu koji su dodijeljeni, koji su u korištenju, a za koje ne postoje ugovori. U tu kategoriju spadaju i prostori kojima se loše upravlja, ali i oni koji se koriste izuzetno dobro. Tu nema jednostavnog rješenja – na primjer, da svi koji nemaju ugovore trebaju van, to ne bi bilo dobro.” Između ostalog, o začaranom krugu dobivanja ugovora na primjeru Medike, nedavno je u intervjuu za Kulturpunkt pričala Sanjica Burlović.

Dugotrajnim dugogodišnjim procedurama za dodjelu prostora unatoč, Višnić je napomenula kako Grad ipak ima mogućnosti za djelovanje u vidu nekih privremenih rješenja: “Ono što je nama u Gradu uvijek dobro došlo jesu koherentni, jasni, utemeljeni prijedlozi koji dolaze od šire scene. Da nije bilo takvog djelovanja ne bi bilo Močvare, Attacka, Pogona… Mislim da smo sad u situaciji da nije potrebno ulaziti u borbe u koje se tada ulazilo, u dugoročne kampanje i slično, već nam je potrebna neka šira inicijativa iz koje će se, uz konzultacije s Gradom, iznjedriti konkretni prijedlozi.” 

Osim problema s pronalaskom i održavanjem adekvatnih prostora u kojima se provide kulturni i koncertni programi, kao velik izazov pojavljuje se i ponovno uključivanje publike nakon pandemijskih godina. Vladimir Stojaković iz Omladinskog centra Zaječar tako je na panelu Nezavisni klubovi i izvor mladosti istaknuo znatno smanjen angažman publike. Diskontinuitet u provođenju aktivnosti izazvan pandemijskim zatvaranjem s jedne je strane doveo do višegodišnjeg jaza u uključivanju mlađih generacija, ali i do promjene u navikama već postojeće publike koja ima sve veću tendenciju ostajati kod kuće. Problem je posebno izražen u manjim gradovima koji poput Zaječara nemaju sveučilište pa je kontakt s mladima ograničen na srednjoškolski period.

Antonija Letinić iz Zaklade Kultura nova na istom je panelu pak napomenula kako su upravo u pokušaju da odgovore na probleme uključivanja nove publike u razvili metodologiju kojom je razmišljanje o tome za koga se određeni program provodi ključno prilikom njegove razrade: “Ideja je da se o publici počne razmišljati na početku, paralelno s razmišljanjem o tome što i zašto želimo raditi, trebamo razmišljati o tome za koga to radimo, koga želimo vidjeti na programu. Ovaj proces također podrazumijeva postavljanje pitanja o tome koliko želimo dijeliti, koliko smo voljni otvoriti neki prostor suradnji, participaciji i zajedničkom razvijanju programa. Pritom ne trebamo pričati o brojevima, nije nužno da imamo golem broj posjetitelja, već malim koracima otvoriti prostor za dijeljenje vlasništva. Tada se i aktivnosti poput volontiranja preoblikuju jer ljudi dobiju nešto zauzvrat za svoj rad.”

Iz nastupa gotovo svih sudionika i sudionica na panel raspravama spomenutim u ovom tekstu, bilo je moguće primijetiti kako na nezavisnoj (glazbenoj) sceni raste svijest da se dosadašnji oblici rada moraju mijenjati kako bi se prilagodili novim okolnostima. To je bilo posebno vidljivo u količini vremena posvećenog promišljanju o načinima uključivanja mladih – i to ne tek u smislu pasivnih konzumenata sadržaja, već u smislu otvaranja postojećih prostora zajedničkom kreiranju programa. Umjesto samo publike, treba graditi i zajednice.

Tekst je nastao u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta REG.LAB. Potpora Europske komisije proizvodnji ovog teksta ne predstavlja potporu sadržaju koji odražava samo stavove autora i Komisija ne može biti odgovorna za uporabu sadržanih informacija. Projekt je podržala Kreativna Europa: potprogram – EACEA Projekti kulturne suradnje u zemljama Zapadnog Balkana, 39/2019 “Strengthening cultural, cooperation with and competitiveness of cultural and creative industries in the Western Balkans”. Poziv je u potpunosti financiran kroz program “Instrument pretpristupne pomoći” (IPA II).

Objavljeno 15.03.2023.