Premalo optimizma za 25 kuna

Devedesetih godina prošloga stoljeća kultura izlazaka se gotovo isključivo mogla svesti na privilegij vladajuće klase da kontrolira i konstruira sadržaj noćnog života prema svojoj uskogrudnoj viziji zabave za elitu. Tada se u Zagrebu kultura izlazaka mladih, čije su preferencije bile u sadržaju alternativnog predznaka, doslovno mogla svesti na ispijanje alkohola u parku (uz, dakako, neminovno maltretiranje ne samo supkulturnih skupina radikalno desnih nazora koje su tih godina slobodno i u većoj mjeri nego danas strujale gradskim ulicama, već i predstavnika zakona, takozvanih organa reda i mira), na eventualan punk koncert ili kakvu žanrovsku slušaonicu u rijetkim klubovima koji su tada uopće imali dozvolu za rad ili su o nečemu takvome željeli pregovarati s vlastima. Alternativno je u dominantnoj ideologiji odjekivalo kao rušilačko, politički subverzivno i, najjednostavnije, nepodobno; nešto za što nema mjesta u novom poretku. Naravno, danas možemo govoriti o radikalno drugačijoj poziciji konzumenta alternativne kulture. Doslovnom i metaforičkom smrću otvorene hegemonije vladajuće klase, liberalizacijom politike i tržišta, našli smo se u nekom tipu neoliberalno-tranzicijskog međuspremnika, barem dok ne počnemo koristiti svoje pune potencijale, što god to značilo.

Koliko je širok spektar sadržaja rasprostranjen pred nama? Koliko zapravo izbora imamo? Imamo li ih uopće? Što se same sintagme ‘noćni život’ tiče, nju bi trebalo shvatiti u najširem mogućem smislu, a imajući na umu prvenstveno tipove pop-kulturne (re)produkcije kao što su glazba i film.

U kontekstu svakodnevnog, neobaveznog noćnog izlaska nevezanog uz formu koncerta ili slušaonice, Zagreb je prilično neinventivna metropola. Čak i ako zanemarimo supkulturne preferencije, na području šireg centra grada postoje dva ili tri mjesta čija su vrata otvorena nakon ponoći. Spomenut ću tek dva, Krivi put i Limb, koji su oba u neposrednoj blizini Studentskog centra. Limb je obična kavana o kojoj se i nema mnogo za reći, kavana čija sadržajna širina jednostavno prestaje na cjeniku pića. Krivi put je, s druge strane, već godinama sjecište putova mladih svih supkulturnih opredjeljenja. Klijentela je u najmanju ruku živopisna: od onih koji će vas bez sustezanja i iskreno priupitati vjerujete li u Boga do onih koji se ritualno samoozljeđuju žiletima ili razbijenim pivskim bocama. Što se ambijenta tiče, dvorišni prostor je puno podnošljiviji od interijera čiji nedostatak ventilacije i okorjele pušače tjera na kajanje. Prije dvije godine, u dvorišnom je prostoru otvorena i mala galerija imena Pravi put koja je otvorena do kasnih noćnih sati. Tako između hodanja po razbijenom staklu do toaleta dostojnog proslavljenog filma Dannyja Boylea možete pogledati, recimo, izložbu o zaboravljenim prostorima centra Zagreba.

U posljednjih godinu dana intenzivniju programsku proizvodnju započela su dva multimedijalna prostora: AKC Medika kao privremeni prostor dodijeljen na korištenje Attacku te Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade koji je osnovao Grad Zagreb i Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade. Oba su se prostora nametnula kao jarke točke na karti nezavisnih kulturnih zbivanja u tom vrlo kratkom vremenu. Tako je u Centru održan ovogodišnji, već tradicionalni, Illectricity u organizaciji Confusiona i dio trećeg Device_arta 3.009. Programi u AKC Medika, iako jednako gerilski kao i u doba Attacka na njegovoj staroj adresi, znatno su intenzivniji. Na tjednoj se bazi održavaju koncerti grupa svih žanrovskih niša: od psychobillyja, preko punka, hardcorea i reaggea, pa sve do jazza. Tu su techno, house i goa partiji, dub i dancehall večeri, kao i razni već etablirani klupski programi elektroničke i eksperimentalne glazbe poput Pistolera i Beat Bustersa. Cijene na šanku su pristupačne te bi uz modifikaciju sanitarnog sustava (da se Grad hoće aktivirati), Medika mogla postati idealno mjesto za mlade, kakva su, uostalom, europski standard.

Jedan od novijih gradskih prostora je trnjanski Željezničar, no on svojim dosadašnjim programom, uz izuzetak nekoliko kvalitetnih punk i metal koncerata, konkurira klubovima kao što je Tvornica kulture – beskrajne Nirvana vs. Pearl Jam slušaonice i nisu neka naznaka diverziteta. Klub koji je otvoren tek nešto dulje od godine dana je – Sirup. Ono što Sirup izdvaja u moru zagrebačkih klubova koji zapravo svoj prostor iznajmljuju za večeri elektroničke glazbe (npr: Boogaloo, The Best) jest njegov kontinuitet. Naime, Sirup je vjerojatno jedini gradski klub koji kontinuirano promovira kulturu elektroničke glazbe, ne ograničavajući se pritom isključivo na house ili techno već i na emergentne žanrove kao što su dubstep i grime, pa i posljednjih godina nešto uspavaniji IDM.

Prostori koji već godinama djeluju uglavnom se niti ne mijenjaju. Nakon nemilog sukoba s Gradom, Močvara je 2009. ponovno otvorila svoja vrata publici, ali uz nekoliko izrazito kvalitetnih prošlih i nadolazećih koncertnih gostovanja, ne može se baš pohvaliti nekom programskom kreativnošću. Cijena od 25 ili 30 kuna za ulaz na žanrovske slušaonice poput Night on My Side ili Zlostavljanje te relativno skup šank nije nešto što je ideal noćnog izlaska mladog čovjeka. Pogotovo onog koji se još uvijek školuje ili jednostavno zarađuje ispod prosjeka. S druge strane, tu su još uvijek tradicionalni Močvarini programi koji su potpuno besplatni: Filmske večeri i Kazalište u Močvari.

Nakon odlaska Mate Škugora s mjesta jednog od programskih voditelja KSET-a, koncertni programi su se ponešto prorijedili no praznine su se popunile intenzivnijim radom ostalih sekcija Kluba. Filmske su večeri postale puno kvalitetnije, a dalje ide i tradicionalni Demonstrator – program koncerata neafirmiranih hrvatskih bendova.

Čini se, zapravo, da je kulturna ponuda Studentskog centra zapravo najkompletnija. Platforma pod nazivom Kultura promjene posljednjih je godina u potpunosti revitalizirala program zagrebačkog Studentskog centra. Ipak, kvaliteta kulture izlazaka zapravo leži u koncertnom programu koji gotovo da je na razini zapadnoeuropskih metropola. Za kvalitetu i raznolikost koncertne ponude SC-a umnogome je zaslužan već gore spomenuti Mate Škugor koji je svoj angažman nakon KSET-a nastavio u okviru Kulture promjene. Ono što zapravo nedostaje jesu stalne klupske večeri kakva je, primjerice, Pop til You Drop, a koja se održava u intervalima od otprilike jednom u dva mjeseca.

Ovaj bi pregled, barem u ovom trenutku, mogao tek sugerirati što se događa na zagrebačkoj klupskoj sceni te koliko je, u smislu kulture izlazaka, zapravo šarolika karta mogućnosti koju mladi ljudi danas imaju. Ovo ni u kojem slučaju nije kompletan pregled svih prostora niti ima tendenciju markiranja onoga što je pod svaku cijenu jedini ispravan izbor mogućnosti. Sve u svemu, ako izuzmemo koncertnu ponudu, Zagreb je prilično jednoličan grad. Što se klupskih večeri i slušaonica tiče, sve je to, da iskoristim parafrazu naslova jedne feminističke analize domaćih ženskih časopisa, premalo optimizma za 25 kuna.

Prema svemu sudeći, Grad nije niti svjestan vlastitih potencijala koje bi mogao pružati mladima, kako onima koji u njemu žive, tako i onima koji bi tek mogli doći, a da ne spominjemo one koji tek turistički kapnu s vremena na vrijeme. Kada bi Grad imao jasnije definiranu kulturnu politiku, a koja uključuje i razinu noćne zabave, možda mladi ne bi bili prepušteni binarnim opozicijama između skupog kluba i – ulice. Što, zapravo, i nije neki izbor.

Objavljeno 20.01.2010.