Poptika Želja da vidim preklapaju li se Jelenino idealno ja i stvarno ja barem malčice nadjačala je tom prilikom sve moje fakultetske i ine obveze. Iz minute u minutu sam se hrabrio, govorio si da izdržim još malo, prisjećao se kako sam svojevremeno i Moju Afriku pogledao do kraja. Stvarno jesam. A onda sam zadnjih 5 minuta sve pustio k vragu.
Pustimo zasad tu emisiju i zapitajmo se čime je to miss February uopće zaslužila elitni termin.
Veljača je zasad glumila u sapunicama, radila na scenariju za iste, a od protekle godine objavljuje kolumnu u Jutarnjem listu. I otprilike od tada se (uz svesrdnu podršku svog poslodavca) počela reklamirati kao lijepa / pametna / uspješna žena. Neovisno što ostatak svijeta mislio o tome. Meni bi, recimo, kao prikladnija kandidatkinja figurirala Tena Štivičić. I dok su ljepota i uspjeh relativne kategorije, srednji član gornje trijade ipak se može donekle provjeriti.
Jelena tour de force svoje pameti nudi svima na uvid svakog petka uobličen u kolumnu. Budući da je novi broj Jutarnjeg nezaobilazni dio inventara svakog gradskog kafića, pretpostavljam da ste i sami, barem iz znatiželje, škicnuli koji put. Čak i ako ste to učinili, ne mora značiti da ste shvatili o čemu se tu radi. Meni je, priznajem, dugo trebalo. Zahvaljujući opremi teksta – nekoj rozoljubičastoj nijansi koja je prevladavala na stranici pa tekstu u leadu pa pomno odabranim fotografijama Veljače – stekao sam dojam da je kolumna spolno kodirana. Nije me to zaustavilo. Ako sam kao mogao piljiti u Lovački vjesnik i Stomatološki glasnik, mogu valjda i u Veljačine kolumne. Čitanje istih mi prvih par puta nije dalo razloga da posumnjem u prvi dojam. Izgledalo je to kao da je urednik-ca (zaokružite po želji) uhvatio zeitgeist i skontao da je Hrvatska zapravo Amerika u manjem mjerilu, da Zagreb i Zaprešić čine maltene konurbaciju New Yorka i New Jerseyja i da je, analogno svemu tome, Jelena Veljača ista Carrie Bradshaw. Prebacimo se malo u kondicional. Narativni okvir takvog teksta bi, dakle, pružali problemi koji muče lijepu, pametnu i uspješnu ženu. Ne bi to bili, ako ste slučajno mislili, budućnost europskih integracija, stanje na burzovnom indeksu ili možda boom hispanoameričke literature. Ona bi svoju glavu mučila isključivo problematikom muško-ženskih odnosa, modom i shoppingom (iako ne nužno tim redoslijedom). Ali, ponavljam, bio bi to loš ključ za čitanje Veljačine kolumne.
Jedna od naratoloških teorija kaže tekst predviđa svog čitatelja. Cijela stvar polazi od naizgled očite pretpostavke koja se često zaboravlja – autor piše tekst da bi ga netko pročitao. Pri tom autor predviđa čitatelja kadrog da aktualizira tekst onako kako ga je on zamišljao. Od čitatelja se očekuje da pri interpretaciji slijedi isti put kojim se autor kretao pri stvaranju teksta. Kako se u tu teoriju uklapa Veljača?
Ona piše u dnevničkoj maniri. Iz tjedna u tjedna možemo svjedočiti o njenom životu u kojem, sasvim slučajno, tri najvažnije stvari predstavljaju – dečko, moda i shopping (iako ne nužno tim redoslijedom). Bilo bi školski primjer paralogizma zaključiti da je posrijedi kolumna o lijepim, pametnim i uspješnim ženama. Ne, dragi čitatelji, to je kolumna o Jeleni Veljači.
Ovako retroaktivno, uzevši to u obzir, nije bilo pretjerano teško predvidjeti temu Ljubavi na asfaltu nakon što je njena autorica gostovala kod Stankovića. Pisala je, znate već, o svojem jednosatnom razgovoru ugodnom s Acom.
Što se mene tiče, trudio sam se da mi se svidi, stvarno jesam. Mislio sam da, ajde, banalnoj temi možda odgovara banalna forma pa da to objašnjava stil kojeg bi čovjek očekivao od jedne čitateljice koja je prekjučer Dječji klub zamijenila Teenom. Dao sam joj priliku da mi, kao jednom iz auditorija, pokaže da je pametnija nego zgodnija. Ništa se od toga nije dogodilo.
Stanković se postavio kao Branimir Bilić; nizao je unaprijed pripremljena pitanja iz seta bez zainteresiranosti da uopće uđe u dijalog ili, ne daj Bože, oponira svojoj sugovornici. Jelenina sintaksa bila je začuđujuće nerazvijena za osobu koja živi od pisanja, a bogami ni na semantičkom planu ne prolazi puno bolje. Možda o tome najbolje svjedoči trenutak u kojem ju je Stanković pozvao da kaže koju o nedavnim studentskim prosvjedima. Ona je uspjela cijelu stvar svesti na cipele. Naime, najveći društveni problem Veljača vidi u tome što je netko njenoj duhovnoj majci, Milani Vuković- Runjić, zamjerio kako se samo pro forma pojavila na jednom plenumu, brže-bolje okrenula na svojoj P O T P E T I C I, i otišla.
Da je kojim slučajem omanula ovu zadnju kolumnu zamjerio bih Stankoviću na lošem odabiru gosta i ćao đaci. Ali ne, Veljača se po završetku emisije morala spojiti na net, posjetiti sve relevantne forume i pogledati komentare plebsa na sat kad je privukla najviše pogleda u životu. Onda nam je svima, majku nam našu, odlučila pokazati. U patetičnoj tiradi savjetuje tako Aci da sljedeći put zove ružnu i bijesnu gošću jer su samo takve pametne. Što nam kaže ova gorko ironična rečenica? Da dotična gospođica sebe doživljava kao lijepu i pametnu i da se ne libi to napisati. Idealan čitatelj Jelene Veljače je, kako vidite, samo/a Jelena Veljača.
Upravo zato bih, kao netko tko povremeno baci oko na Jutarnji list, predložio njezinim nadređenima da puste narodu da odluči o njenoj sudbini. Ako ja nisam samo obijesni muški šovinist, onda uopće ne bi trebalo biti sumnje da li bi veći broj bio u zelenom kružiću koji kaže: PIŠI DALJE! ili u crvenom koji kaže: DOSADNA SI! A dok taj dan ne dođe, ako vam je gušt, možete s Jelenom opet iznova tražiti odgovor na pitanje zašto muškarci misle da ljepota i pamet ne idu skupa.
Veljača ko veljača – od nje nešto više svake prijestupne…
ObjavljenoObjavljeno
