Poptika Atenjanin Sokrat bio je, kaže predaja, najmudriji čovjek u staroj Grčkoj. Ista predaja kaže da je mu je ta laskava titula pripala jer je jedini ZNAO DA NIŠTA NE ZNA. Čovjek je naslutio da je kozmos nevjerojatno kompleksan i da njegov smisao neće baš prokljuviti u jednom vikendu nakon ogovaranja sofista i divanjenja o bitku s Platonom. Dva i pol milenija kasnije, Davor Pavuna ZNA DA ZNA SVE. Ajde, da budemo skroz pošteni, gotovo sve. Demonstrirao je to svim Hrvaticama i Hrvatima u razgovoru s Aleksandrom Stankovićem koji je meandrirao u toliko pravaca da baš moram upozoriti na par najboljih momenata cijele emisije.
1.) “Ako si ti živ, ti se meni pojavi! Jer ja sam fizičar, ti moraš bit’ tu!”
Ovo su riječi koje su Davora Pavunu dovela do epifanije. Otišao je u bijeli svijet kao agnostik, daleko od kuće svemir mu se činio besmislenim i, kako to već biva, postavljao je pitanja a odgovora nije bilo. Kud će-što će, okrenuo se isposničkom životu i molitvi, a Bog je i dalje šutio. Onda su, sudeći po gornjoj rečenicu, višednevni post i kontemplacija učinili svoje pa je Davor malko poludio i počeo prijetiti Svevišnjem. Nakon toga se On ukazao, umirio našeg junaka i učinio ga svojim apostolom na zemlji.
Mene u cijeloj toj priči čudi kako jedan znanstvenik, po vlastitom priznanju skeptik i multidimenzionalni mislilac, može tako…da se sjetim najblažeg eufemizma… ne-dogmatski pristupiti cijeloj stvari. Inteligentan i načitan kakav već je, valjda zna za moć autosugestije i kemijskih spojeva koji se mogu okrutno poigrati s našim osjetilima. Kako reče moj prijatelj: “Vidio sam ja i gorih stvari prošlu subotu pa isto ne bih o tome pričao svakom drugom na ulici.”
2.) Švicarska je naprednija od Hrvatske jer njeni stanovnici više poštuju majku i domovinu.
Opet jedan pavunizam. Dakle, zaboravite na stoljeća složene uvjetovanosti društvenih, ekonomskih i teritorijalnih faktora zbog kojih je Švicarska barem po BDP-u uspješnija od Hrvatske. Volite majku i domovinu svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim pa neće proći ni 2 generacije a svi ćemo mi, od Drave do Jadrana, imati ku-ku satove, sireve i državni proračun kojem neće trebati rebalans. Ku-ku-ku-ku.
3.) Planetom se vlada iz nekoliko centara moći
Neki od centara moći su, kaže Pavuna, masoni i iluminati. To je jedna od onih stvari koje je teško dokazati, a još teže opovrgnuti. Ja po vokaciji nisam znanstvenik. Meni se, dakle, može oprostiti ako bez ijednog dokaza bubnem da su teorije zavjere utjeha onih koji ne mogu prihvatiti kaos pa sve sranja koja se događaju u svijetu tumače kao posljedice kojima su, je l’, prethodno izmislili uzrok.
4.) Davor Pavuna vidi budućnost.
Ako ste, kao i ja, mislili da trkeljanje o masonsko-iluminatskim ložama nije baš primjereno za NU2 koji se reklamira kao politički talk show, što tek kažete na ovo? Davor Pavuna ima sposobnost premonicije. Vidio je svoju ženu prije nego je upoznao, a vidio je (?) i svoje gostovanje kod Stankovića prije nego se zbilo. Kaže Pavuna da su Hrvati čudo. Na 4.5 milijuna Hrvata, što je jedva malo veće selo u Kini, dođe dvoje Kostelića. E, tu smo se našli. Hrvati doista jesu čudo. Na 4.5 milijuna Hrvata dođu jedan Sudac i jedan Pavuna. Bilo kako bilo, naš je doktor materijal za Mišaka prije nego za Stankovića.
5.) Sanader vodi državu kao dramaturg.
A ja sam mislio da je vodi kao premijer. O uspjehu tog vodstva, naravno, možemo razgovarati. Sanader je možda sklon predstavama, a avangardniji Pavuna očito naginje performansu.
6.) Planet trebaju voditi matematičari i fizičari.
Nadam se, iskreno se nadam, da ovo nije klica buduće političke karijere. Inače, ideja i nije baš od jučer; filozof Platon mislio je da filozofi trebaju voditi državu, biznismen Nadan Vidošević misli da biznismeni trebaju voditi državu, a moj susjed Mate, autolimar, smatra da bi on kao autolimar doveo državu u red da mu daju vlast na par dana.
7.) Povijest je laž.
Evo nas opet na rubu znanosti. Sad pričamo o Atlantidi i Lemuriji i seremo pred pragom povjesničara.
8.) Davor Pavuna i sposobnost multidimenzionalnog razmišljanja.
Evo da kažem koju o multidimenzionalnom mišljenju. Dr. Pavuna nije baš detaljno definirao pojam, ali ajmo ga okarakterizirati kao nešto suprotivo rigidnosti i dogmatičnosti. Davor Pavuna se u svojem one man show-u predstavio kao takav dogmatik da bi pored njega i jedan panzer tipa Benedikt XVI. djelovao kao dijete cvijeća.
9.) Ako ONI pobijede, gotovi smo!
Vidi točku 3.
10.) Ako ste na Kristovom nivou možete slati subliminalne projekcije zbog kvantne spregnutosti.
Ma nije klingonski, znam da nije, ali o čemu on priča?!!!
Summa summarum? Iz svega što je taj čovjek rekao da se zaključiti da se radi o fizičaru koji izgubi busolu čim razgovor skrene sa supravodiča prema drugim temama. Očito želi da se njegove rečenice dožive kao Sveto pismo, a u skladu s tim o sebi govori u trećem licu. Teorija književnosti nas je naučila da je er-forma u 99.99% slučajeva signal da nam priču izlaže bogoliki sveznajući pripovjedač. A dr. Pavuna misli da je sveznajuć. Sva ta naklapanja začinjena s domoljubnim Davorovim davorijama o Hrvatinama koji bi se trebali boriti protiv NJIH izazvala su prilično oprečne reakcije. Neki od nas su tako:
a) Razvukli lice u širok osmijeh i čim se pojavila odjavna špica naše omiljene emisije prebacili na Magazin Lige prvaka.
b) Pomislili kako bi bez razmišljanja glasali za njega da se kandidira za predsjednika.
Iako Pavuna nije izrazio političke ambicije, upravo se ta rečenica skupa sa svojim bezbrojnim varijacijama našla u brojnim i prekobrojnim sms-ovima podrške dok je trajala emisija kao i na internetskim forumima dugo nakon što je Stanković ispratio gosta iz studija. E pa, dragi moji, ova zemlja je u opako lošem stanju. Odakle takva fasciniranost autoritarnim gardom? Zašto je toliko bitniji način na koji se priča nego ono što se priča? Zar su face naše političke elite toliko dozlogrdile dobrom dijelu našeg svijeta da je spreman dok kažeš keks vrhovnu vojnu vlast i još kojekakve druge ingerencije povjeriti hiperaktivnom TV propovjedniku kojemu na ovom svijetu nema ništa milije od zvuka vlastitog imena? Prije nego što odgovorite, vratimo se par godina unatrag.
Predsjednički su izbori. Na građanima naše domovine je da odluče hoće li u Banskim dvorima ostati Stipe ili će pak on morati predati ključeve u Jadrankine ruke ili, eventualno, nekom drugom. E, možda ste zaboravili, ali kao netko drug(ačij)i profilirao se izvjesni Boris Mikšić. Dobar dio našeg pučanstva povjerovao je da se radi o dokazanom biznismenu koji se se vratio iz Amerike ne bi li odsanjao svoj hrvatski san. I, sjećate se, dobro mu je krenulo. Naša vladajuća klika ocijenila je da je vrag odnio šalu pa nismo stigli ni trepnuti a nesuđeni nam se predsjednik prometnuo u mufljuza s prstima u raznoraznim aferama. Rekao bi čovjek tih dana da je Boris prije dečko s Knežije, negoli s Trešnjevke.
Znamo svi kako je sva ta farsa završila. Drugi krug predsjedničkih izbora je izgubio u fotofinišu pa je potom izgubio u utrci za gradonačelnika Zagreba pa je nakon svih tih pustih poraza napisao knjigu znakovita naziva – Moralni pobjednik. Danas je ozbiljna politika aorist za našeg Boru i, da se ne lažemo, vjerojatno je tako najbolje.
.
Lik i djelo Borisa Mikšića, Davora Pavune ili nekog trećeg potpuno su nebitni u cijeloj priči. Oni dođu i odu, a ostaje jedno stado ovaca. A ovce baš i nisu pretjerano bistre životinjice. Vrlo se lako daju musti i potpuno se izgube bez čvrste čobanove ruke na vidiku. Zato se zna dogoditi da tu i tamo krenu za prvim Mikšićem ili Pavunom koji naiđe pa zableje iz sveg’ glasa: Čobaneee, vrati seee!
Objavljeno
