Blic U Močvari, 10. prosinca u 20 sati, u Močvarnom K/kronotopu sudjeluju Olga Majcen, Ivan Mesek, Damir Bartol Indoš – među ostalim i dobitnik medalje grada Zagreba za promicanje alternativne kulture za 2009. godinu, Zlatko Burić Kićo – legenda Kugla glumišta, Nikola Devčić Mišo – Udruga Bijeli val, Mario Kovač, Suzana Marjanić – autorica knjige Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas, Višnja Rogošić – urednica “troknjižja” Kronotop hrvatskoga performansa, Zli bubnjari + završno – ulomak autobusnoga hepeninga (ovoga puta bez kniferovskoga autobusa, no, što je – tu je) Krležine ratne adrese u režijskom kronotopu Marija Kovača – sudjeluju: Ivan Grobenski, Ivan Gundić, Mario Kovač, Dora Lipovčan, Matija Major, Nikša Marinović i Krešo Puklavec uz Martinu Jurišić i Martinu Lončar (dramatizacije: Martina Jurišić, Bojan Koštić, Martina Lončar, Jasmina Pavić).
“Troknjižje” Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas pokriva povijest umjetnosti performansa u Hrvatskoj od dadaističkih uličnih akcija zagrebačke trupe srednjoškolaca Traveleri 20-ih godina prošloga stoljeća pa sve do danas. Kao završne godine uzete su dvije: 2010. godina kao godina smrti anarho-oca hrvatskoga performansa u zemlji i u regiji (ex-Yu) – Tomislava Gotovca a.k.a. Antonija G. Lauera, te 2013. godina kada RH ulazi u EU, ili kao što neki teoretičari korporatizma govore o obrnutom slijedu neokolonijalne kastracije tog ekonomski post/apokaliptičnoga razdoblja.
Pritom je katalogizacija umjetnosti performansa u HR suvremenoj umjetnosti ostvarena u preglednom smislu prema izvedbenim centrima (Zagreb, Split, Dubrovnik, Pula – Labin, Rijeka, Osijek – Vinkovci, Varaždin), i to upravo zbog izvedbene energije tih urbo-toposa (knjigu tako i čine poglavlja-gradovi). Stoga je umjesto moguće pod/naslovne sintagme “povijest hrvatskoga performansa” postavljen za naslovni – nimalo začudni (bahtinovski) – sklop “kronotop hrvatskoga performansa”. Naime, u opisanome je povijesnom nizu hrvatska performerska i akcionistička scena od 60-ih godina prošloga stoljeća obrađena prema njezinim izvedbenim centrima, gdje centri nisu navedeni prema centralističkoj perspektivi “južnije od Zagreba – raja”.
Uz svako su teorijsko poglavlje knjige priloženi i razgovori s pojedinim umjetnicima/umjetnicama performansa kao i s pojedinim glumcima, glazbenicima i teoretičarima i povjesničarima umjetnosti, odnosno književnosti koji su pristupali bilo iz teorijskih ili praktičnih – umjetničkih intencija akcionističkoj i performerskoj sceni. Ukupno je uvršteno 149 razgovora što ih je autorica vodila i objavljivala od 1999. godine u dvotjedniku Zarez, tako da razgovori imaju dokumentaristički karakter s obzirom na vrijeme vođenja razgovora. Tako i taj razgovorni, praktični dio knjige prati kronologiju, odnosno kronotop (u Bahtinovu određenju) hrvatskoga performansa, čime se i živom riječju njihovih aktera ocrtava taj izuzetno značajni žanr žive umjetnosti u našoj regiji.
Ulaz je besplatan.
