Dogodilo se nekako da je toponim Cvjetno, barem među mlađom zagrebačkom populacijom, postao sinonimom uglavnom za menzu i studentski dom, pa je lijepo znati da su pojedinci željni i drugih spoznaja imali prilike proširiti svoja znanja u nedjelju, 7. travnja, na edukativnoj šetnji Nepoznato Cvjetno naselje, koja se ticala povijesti, urbanizacije i slavnog arhitekta upravo tog kvarta. Šetnju su organizirali Klub Močvara i Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu, a arhitekt i istraživač Antun Sevšek proveo je zainteresirane tim zanimljivim dijelom Trnja, sve u sklopu projekta Nezavisno Trnje: Nezavisna kultura i umjetnost Trnjanima.
Danas je to teško i zamisliti, ali Cvjetno naselje, iako je jedno od prvih planski izgrađenih naselja uz rijeku Savu, i iako je relativno blizu centra Zagreba, nije oduvijek bilo dijelom grada. Upravo suprotno, ono polako, ali i nesigurno, nastaje tek u dvadesetom stoljeću po formiranju prvih nasipa na današnjem Prisavlju, kad se Zagreb približava Savi i razvija svoju industriju, a pritok agrarnog stanovništva u potrazi za novim poslovima dovodi do potrebe za novim naseljima.
No prije svega toga Sava je bila hirovita, promjenjiva, puna rukavaca i jezeraca te sklona poplavama, što znači da je teren današnjeg Cvjetnog bio nestalan i potencijalno opasan, a svakako neprikladan za planiranje stambenog naselja. Stari naziv tog locusa, Savlje, kao i ostali povijesni toponimi, istaknuo je na šetnji Sevšek, mijenjali su se jednako kao što je i rijeka mijenjala svoju trasu, dok Cvjetno svoje današnje konture može zahvaliti viziji hrvatskog arhitekta i urbanista Vladimira Antolića.
Prošetali smo alejom koja danas nosi njegovo ime i stigli do raskrižja s okomitom ulicom koja je jedna od nekoliko koje čine trnjansko naselje pravokutnim. Antolić je bio glavna tema i nit vodilja Sevšekova daljnjeg izlaganja koje se sad ticalo svjesne, namjerne odluke našeg poznatog arhitekta da današnje Cvjetno naselje pretvori u plansko naselje za ondašnje činovnike. Jednu od preživjelih kuća imali smo prilike i vidjeti tijekom hoda tim mirnim, zelenim kvartom za koji je i danas teško pojmiti da se nalazi toliko blizu nekim od najvećih zagrebačkih prometnica.
Među rijetkim kućama koje su preživjele u gotovo izvornom obliku je i Antolićeva obiteljska kuća, prototip činovničkih kuća Cvjetnog naselja koje su se kolokvijalno nazivale modernim ili betonskim sojenicama – bile su to kuće na betonskim stupovima koji su trebali štititi od poplava, sa stambenim površinama na katu i prizemljima namijenjenim pomoćnim prostorijama. Antolić dakle, kao djelatnik Gradskog građevnog ureda, 1939. projektira naselje za srednju klasu koja bi svoje sojenice najmom trebala otplatiti kroz šest godina, a pritom zamišlja i vrtić, školu, dućane, igralište, park, kao i parcele koje bi uz samu građevinu trebale imati i dovoljno prostora za dvorišta i privatne vrtove. U tom urbanistički osmišljenom malom gradu, s jednakim pravokutnim parcelama unutar pravokutnih ulica, većina je kuća bila dovršena do polovice 1960-ih godina.
Cvjetno naselje u izgradnji. FOTO: Vladimir Antolić / Wikimedia Commons
Antolić je i osim toga, kao jedan od naših vodećih arhitekata u socijalizmu, obnašao funkciju direktora Urbanističkog instituta i sanjao priliku za svoj besklasni grad. Ta je vizija podrazumijevala i Zagreb u tri zone visine građevina (najviši, sjeverno od Vukovarske ulice; srednji između Vukovarske i Save; najniži, južno od rijeke), regionalni razvoj koji bi ograničavao rast gradova, uklopljenost stambenih objekata i naselja u prirodno zelenilo i veliko rekreativno područje za stanovnike umjesto današnjeg Novog Zagreba.
U nastavku šetnje stigli smo do zelenog pojasa koji od preživjele planske gradnje Cvjetnog naselja vodi do goleme HRT-ove zgrade i lagano prema našem konačnom odredištu, Močvari. I to je područje uz Trnjansku strugu bilo dijelom Antolićeve misli o mogućnosti povezivanja te zelene niti sa Savicom. Iako u gradskom vlasništvu, danas su primjetna mnoga svojatanja prostora u obliku improviziranih daščara i nedovršenih vikendica, što je ponukalo neke od naših trnjanskih šetača da izraze strah kako će se i ta oaza s vremenom pretvoriti u kaos koji opisuju na drugim dijelovima Trnja, a koji su nam toliko poznati i u drugim zagrebačkim kvartovima.
U iščekivanju neznane urbanističke budućnosti, preostaje vam mogućnost da na vrijeme i sami istražite neočekivani mir Cvjetnog naselja i barem zamislite kako je Zagreb mogao izgledati i bitno drugačije.