Kritika Love will tear us apart solo je za Petru Hrašćanec, ujedno i prvi dio trilogije posvećene odnosu plesa i specifičnog žanra pop glazbe. Bavi se pitanjem vlasništva nad izvedbom u umjetničkom i socijalnom okviru. Riječ ljubav iz naslova, ali i odabranih pop-rock pjesama korištenih u predstavi, prenešena je u ljubav prema činu izvedbe. Drugi dio trilogije Boys don’t cry istražuje naslijeđe ženskih kantautorica iz razdoblja 60-ih godina prošlog stoljeća te s njima povezana pitanja ženskog identiteta na sceni i skrivenih političkih poruka koje takva glazba, i ples na nju, posjeduje. Ženski identitet u predstavi razložen je na glas i pogled, a vlasništvo nad njim raspravlja se kroz fikcionalnu biografiju plesačice Petre Hrašćanec, koja je na sceni uprizorena u formi dueta s Markom Jastrevskim.
Procedura obiju predstava je ista: izvođači izvode plesne brojeve, dok u pauzama, saznajemo naoko nebitne detalje o nastanku same produkcije. U Boys don’t cry situacija se multiplicira, jer plesači imaju različite odgovore na zadane zadatke, dok sama dramaturgija predstave dovodi u pitanje unisonost na sceni, kreaciju plesnog identiteta i vlastitite plesne i osobne umjetničke povijesti.
Predstava Boys don’t cry razvijana je unutar međunarodnog projekta SPIDER u Bruxellesu. Završni rad na predstavi realiziran je kroz radnu platformu ekscene, a u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem Zagreb. Koncept obje predstave, kao i koreografiju, potpisuje Saša Božić.
Više informacija potražite ovdje.
