Kritika Čim sam s vrata kazališne dvorane ZKM-a ugledala na pozornici ogromnu trokutastu građevinu, uhvatila sam se u koloplet intrige: što ona predstavlja? Što je unutra? Nisam ni sjela na svoje mjesto, a već sam bila uhvaćena u mrežu značenja i interpretacije. Na sličan način me kojih desetak godina prije, kad se pojavila na našoj književnoj sceni s kratkim pričama, zaintrigirala humorna i bespoštedna društvena dijagnostika Rumene Bužarovske (Sofija, 1981). Otad naovamo, kroz tri rukopisa koja sam čitala, Bužarovska se, uvjetno rečeno, nametnula kao kroničarka balkanskih kompleksa prikazanih prvenstveno kroz muško-ženske odnose (jer, ne zaboravimo i sjajnu mikrodalmatinsku kroniku Tanje Mravak u Našoj ženi), posebno u zbirkama priča Moj muž (VBZ, 2016.) i Nikamo ne idem (VBZ, 2020.). Upravo se na predlošcima ukupno sedam priča tih dviju knjiga temelji dramski tekst predstave koji potpisuje Tomislav Zajec, a iza čije režije stoji Dora Ruždjak Podolski. Kurioziteta radi, ovo je peto kazališno uprizorenje Mog muža. Prije “našega” tu su još makedonsko, slovensko, srpsko i mađarsko, a nekad u skorijoj budućnosti izgledno je i grčko. Zašto je, zapravo, tome tako?
Akumulacija patrijarhalne mučnine
Privlačnost tekstova Bužarovske leži ne u temama kojima se bavi, nego u načinu na koji te teme izlaže. Svoje junakinje i junake promatra u svakodnevnim situacijama, pomno ih analizira, oštra je prema njima, podsmjehuje im se, čini ih grotesknima taman toliko da se ne bismo u potpunosti zgrozili nad njihovim nonšalantnim opservacijama ili manje nonšalantnim akcijama, jer ćemo u njima, u nekom trenutku, prepoznati ili sebe ili društvo oko nas. A Zajec je, upravo na tome tragu, čini se, birao njene priče i u njihovoj adaptaciji, prvenstveno u prvom od dva dijela predstave, premrežio junake_inje u jedno neraskidivo društveno tkanje prošiveno tupom iglom patrijarhata. Ništa manje tupo nije ni zapadnjačko, liberalno-feminističko očište koje u Mom mužu predstavlja gđa Davies, supruga američkog veleposlanika. Ona na samom početku predstave postavlja njezin okvir pozivom publici na gledanje te organizira “meet and greet” moćnih žena povodom Osmog marta, pokazat će se, upravo svih junakinja Mog muža. Nešto će kasnije i podcrtati svoju poziciju, od stvarnosti i ekonomski i ideološki odcijepljenu od one svojih uzvanica, parodijom pjesme Still I Rise Maye Angelou.
A stvarnost junakinja ovih vinjeta nije ni šašava ni seksi, kako implicira koketna parodija Angelouine pjesme. Tako će Vesnu Baković, sveučilišnu profesoricu koju igra sjajna Nataša Dorčić, pregaziti uloge koje je igrala kao žena, i koje će opjevati na električnoj gitari u feminističkoj himni 90-ih Bitch Meredith Brooks upravo na prijemu kod gđe Davies. Mladost i osjećaj zanosa pokušat će rekreirati kroz sudjelovanje na studentskim prosvjedima, ali teret “kuje, ljubavnice, djeteta, majke, grešnice, svetice, besramnice, noćne more, sna i ničeg drugog između” za nju je odavno prevalio u nepovrat, ovaj put u alkoholizam i posljedično narušene odnose sa sinom i mužem.
Brak će se i za Alisu pokazati kobnim kod izvođenja upravo zadanih ženskih uloga: želi dijete, ali nikako da zatrudni, htjela bi i nešto asertivnijeg muža i bolje životne uvjete, ali u usporedbi sa svojim prijateljima, ona dobiva dojam da je po svemu neuspjela kao žena. Petra Svrtan nepogrešivo pokriva taj raspon boli koji u nekome raste od neostvarenih želja i očekivanja sve dok ne podivlja. Pa tako i Nataša Dangubić u ulozi Maše, žene ministra u vladi, koja nam putem razgovora s psihoterapeutkinjom otkriva koliko je patološki “zagorjela” njezina želja da je se voli: 19 puta zaredom gleda predstavu svoga ljubavnika, da bi se na kraju i počupala s njegovom novom, mlađom djevojkom.
Ni za muškarce brak nije nikakav prostor ispunjenja, dapače, u njemu rekreiraju društvenu sliku u malome: teret bračne sreće rješava se prevarom i geslajtanjem supruge, teret odgoja djece prebacuje se na ženu, nacionalizam se vježba od malih nogu, a njihove pasivne a zapravo opresivne uloge dovode do negdje komičnih, negdje tragičnih situacija. Za Tanjina muža varalicu to je jedna lekcija lopatom, za Krešu siledžiju to je moždani udar, a za Borisa, alergičara na bijedu i siromaštvo svoje punice, pa posljedično i suprugino porijeklo, smrt kćeri jedinice Lile. Upravo će se na priči o Lili, kojim započinje drugi dio skoro trosatne predstave, osjetiti dramaturški lom u izvedbi, koju će do kraja dotjerati dva-tri prizora viška. Oni će bitno utjecati na vrijeme trajanja predstave i nespretno nasjesti na kovitlac emocija koje će zavrtjeti sudbina djevojčice Lile.
Zagušena poetika zatočenosti
Naime, dok sve gornje priče kaleidoskopski akumuliraju u gledatelju_ci osjećaj mučnine, koji će na kraju i većina glumačkog ansambla pri kraju odraditi jednim spektaklom od povraćanja na sceni, dojma sam da publika svoje emocije nije imala prilike jednako epski osloboditi. One su se suspregle upravo na vinjeti koja je najpotresnija, stvar vodi do kraja, i unutar predstave jedina stoji zasebno. Za razliku od prijašnjih priča, ova naoko ne pripada urbanom okruženju, posreduje u odnosu sela i grada, i scenski je pokret drugačiji od vibrantnog i protočnog kakvog ga oblikuje Petra Hrašćanec, u npr., prikazu studentskih prosvjeda. Također, likovi nisu umreženi s ostalom niskom priča, ni kostimima ne liježe u već postavljenu inscenaciju jer upućuje na neko prijašnje vrijeme, te je ostalo nejasno je li joj to bila namjera. Ako i ide u tom smjeru usporedbe siromaštva kakvo reprezentira selo i (bogatstva) prilika kakvo reprezentira grad, onda je ta usporedba inscenacijski slaba i vizurom ograničena.
Ovdje je selo prikazano kao krajnje okrutno za sve žene, pa i one koje su ga fizički napustile, a prijašnje se inscenirane priče žena iz grada olako mogu svesti na komentar: ima i većih problema od tvojih. Lilina baka zalegla truli u nekoj zabiti u vlastitoj mokraći, Lilina je majka obilazi da je koliko-toliko iščupa iz svega toga, i unatoč zahtjevima svoga supruga da tamo ne vodi njihovu kći kako je ne bi izložila bolestima, ipak radi drugačije. Anđela Ramljak briljira u ulozi žene koja je rastrgana između brige o majci i kćeri te očekivanjima socijalne i ekonomske prirode koje ovdje utjelovljuje njezin suprug. Tako Lile, u izvanrednoj ulozi Doris Šarić Kukuljice, umire dok majka pokušava balansirati upravo tim očekivanjima.
Publika je nakon priče o Lili i novim izlaskom gđe Davies na scenu počela pljeskati sama od sebe pretpostavljajući unutarnji kraj predstave. Dok se prvi dio Mog muža bavio još koliko-toliko čitavim ličnostima i odnosima (barem se njihovi junaci i junakinje nisu umorili od njihova spašavanja), drugi dio uhvatit će se u koštac sa sad već otkrhnutim ženskim identitetima i narušenim ulogama, od kojih je najupečatljivija ona o mladoj udovici Emi. Njoj tugovanje za umrlim mužem presreće grižnja savjesti jer ga je varala, a jedina osoba koja će je razumjeti je ona prema kojoj ima najveći otpor – njezina majka. Upravo se u majčinoj odluci da s kćeri podijeli svoju intimnu priču o zaljubljivanju u drugog čovjeka dok je još bila u braku, ali i kćerinoj volji da sasluša i vidi majku kao više od jednodimenzionalna bića, događa osobni prevrat junakinja. U toj se vinjeti i ogromna trokutasta građevina na sceni okreće i napokon vidimo njenu unutrašnjost, sponu svega, ultimativnu patrijarhalnu zidinu: kuhinju. Iz nje i izlazi deux ex majčina juha koja će umiriti mučne trbuhe naših junakinja i podcrtati da će se u ovako postavljenim društvenim okvirima, ako itko, žena pobrinuti za ženu, u krajnjem slučaju: pojedinac za pojedinca.
Nakon majčine juhe, nek’ se jedu kolači
Multifunkcionalnost jedne takve scenografije koju potpisuje Stefano Katunar odlično zaokružuje i nadograđuje interpretativni potencijal priča Mog muža. Naoko masivna, može se iščitati i interpretirati na razne načine i odlično se nadovezuje na svaku od vinjeta. Poslužila je već kao metafora za pramac broda, ali je i jasan komentar u društveno-političkom smislu, kad definiciju jednakokračnog trokuta kao onog koji ima najmanje dvije stranice jednake duljine, uzmemo kao odgovor na pitanje tko sudjeluje u kreiranju ženskog identiteta i partnerskih odnosa. Tako nas teme Moga muža, polazeći od neplodnosti, prijateljstava opterećenih klasnim razlikama, alkoholizma, ljubavnih afera, preko nacionalizma i ksenofobije, udovištva, studentskih prosvjeda itd., upozoravaju na komplementarnu spregu kapitalizma i patrijarhata. Ona nam obećava da možemo imati sve, svoju tortu (eto na, građevina se može iščitati i kao komad torte!) i pojesti je, također, a ako nam prisjedne, zagrizle smo previše.
Tekst posvećen mom prerano preminulom kolegi i prijatelju Luki Kurjačkom, scenaristu, režiseru, kritičaru, pjesniku.
ObjavljenoObjavljeno
