Izložba Što ne možeš ukrasti – spali izvidnica je na teritoriju koji readymade dijeli s robom, jedna od točaka na kojoj se umjetnost presijeca s topografijama društvenoga. Izložba okuplja rad šestoro umjetnika koji su svoje prakse razvili u azijsko-pacifičkoj regiji. Taj dio svijeta možda je daleko od kulturnih centara Zapadne Europe i Sjeverne Amerike, ali njegova poimanja suvremenosti u umjetnosti i avangarde u povijesti umjetnosti i dalje su pod utjecajem njihove hegemonije.
Naslov projekta odnosi se na kritiku sadržanu u činovima do kojih dolazi kad se kompleks sila koje struktura robe održava u međusobnoj napetosti dovede do točke eksplozije. Kako su nam dokazale liberalne reakcije na nedavne londonske nerede, palež i pljačku često se tumači kao bezumno uništavanje i prisvajanje imovine koje izvodi masa u poricanju svog vlastitog subjektiviteta, kao u najboljem slučaju tragično pogrešno usmjeren izraz društvene i ekonomske izoliranosti, a u najgorem slučaju, kao razuzdan izraz sustava vrijednosti utemeljenog na pohlepi.
Naravno, ništa što se događa na povlaštenoj pozornici suvremene umjetnosti, ma kako ona bila marginalizirana zbog svoje geografske raspršenosti i zbog polaganog bolonjiziranja svijeta, ne može parirati poetičnoj neposrednosti paleža i pljačke.
Autori izložbe su: Brook Andrew, Alicia Frankovich, Deborah Kelly, Minouk Lim, Daniel Malone i Hiroharu Mori, a kustos Reuben Keehan.
Dan kasnije, u utorak, 6. prosinca u 19 sati Anthony Gardner održat će predavanje Što ne možeš spaliti – obnovi. Na predavanju će biti govora o onima među nama koji žive “južno od zapada”, koji smo marginalizirani (geografski, ekonomski, rasno, kulturalno) u odnosu na ono što bi zapadni život trebao implicirati, postoji nevjerojatno iskušenje da uništimo što ne možemo imati: da spalimo, pokrademo, parodiramo, oskrnavimo, opljačkamo. To vrijedi i za novije povijesti umjetnosti – svjedočimo estetici prisvajanja, razlike, možda čak i kritike općenito s pozicije juga – a pokazalo se istinitim i za širi društveni i kulturalni gnjev potaknut divljaštvima globaliziranog neoliberalizma. No što se događa kad ne poimamo destrukciju kao krajnji cilj nego se odlučimo slijediti konstruktivniji nagon: želju da obnovimo ono što ne možemo spaliti? Kako bi se to moglo primijeniti na umjetnika i povjesničara umjetnosti u ovoj zori nakon duge noći kritike?