Blic Izložba Viva La Transicion! posljednja je izložba u Galeriji Nova. Naime, nakon deset godina suđenja oko prostora Galerije Nova, izgubljen je spor s privatnim subjektom. Budući da je nemoguće odvojiti izložbu od prostora u kojem je izložena, osvrt pišem zatečena gubitkom jednog od ključnih prostora na kulturno-umjetničkoj mapi grada. Premda su prostoru uprkos ondje nastajale sjajne izložbe s osobitim senzibilitetom za aktualni društveno-politički kontekst, pravna rješenja prevladala su nad javnim potrebama u kulturi. Unatoč tome što je tijekom dvadeset godina programskog vođenja galerije kustoski kolektiv WHW iznašao brojne načine kako nadvladati prostorna ograničenja, papir ipak pobjeđuje kamen.
Možemo se prisjetiti izložbe Vojin Bakić, 2007., koja se zbog vrijednosti izloženih umjetničkih radova mogla pogledati iza zatvorenih vrata, kroz staklene zidove, a publika je pristupila bliže tek u vrijeme vodstva. Neadekvatnost prostora se nadišla izložbom Retrospektiva po dogovoru, 2015. Davida Maljkovića koja je osim Galerije Nova zauzela galeriju Hrvatskog dizajnerskog društva, studio Davida Maljkovića i jednovečernji program kina Tuškanac. Ta se praksa nastavila i sa serijom izložbi posvećenih Mladenu Stilinoviću Janje moje malo – Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije, 2017., prilikom kojih je ostvarena suradnja sa više privatnih i javnih kulturnih aktera. U okviru serije se također istaknulo pitanje političnosti, reprezentacije te značenja prostora. No, ovaj put nije moguće premostiti ograničenja prostora jer ona prelaze njegove materijalne premise i zbog toga je posljednja izložba u Galeriji Nova dobila još jednu, iako neizgovorenu, dimenziju interpretiranja.
Viva La Transicion! naslov je inspiriran radom umjetnika Bojana Stojčića koji je ostvario ispisivanjem te krilatice na jednom sarajevskom tramvaju. Odabrani tramvaj bio je vremenski i prostorno izmješten, budući da je izrađen u Čehoslovačkoj, kupljen od Jugoslavije, i svejedno je među zadnjim tramvajima kupljenim u Bosni i Hercegovini. Evocirajući poklič Viva la Revolucion , umjetnik promišlja tranziciju, post-konfliktno društvo i periferni identitet. Naslov Viva La Transicion! s jedne strane poziva na akciju, s druge ostaje u kalupu inercije. Izložba postavljena u Galeriji Nova preuzima naslov s namjerom promišljanja ekonomskih i političkih aspekata tranzicije te popratne erozije društvenih vrijednosti. Kroz radove Sanje Iveković, Rajkamal Kahlon, Gala Kirna i Fokus Grupe, Davida Maljkovića te Bojana Stojčića izložba se osvrće na politike pamćenja, nestanak i smanjenje zajedničkih resursa, ugrožavanje radničkih i reproduktivnih prava, dostupnost javnog prostora, ideološka previranja, i gubitak društvenih vrijednosti temeljenih na solidarnosti.
Ponos, 2004., dočekat će nas već s ulice, u izlogu Galerije Nova. Neonski natpis Sanje Iveković replika je natpisa koji je u vrijeme Jugoslavije stajao nad trgovinom tekstila u Zagrebu. Uslijed tranzicijskih procesa devedesetih na mjesto Ponosa je došao brand Terranova, a umjetnica preko jezične razine upućuje na smjenu ne samo ekonomskih već i ideoloških vrijednosti. Pri ulazu u galeriju, na crvenoj polici izložene fotografije dokumentiraju izgled pročelja trgovina Terranova, Core i Gas. S njima upareni dijapozitivi bilježe stanje prije, a da bismo vidjeli natpise Ponos, Solidarnost, Sloboda potrebno ih je osvijetliti pritiskom gumba. Ponos u izlogu galerije, u jeku recentnih događanja, možemo shvatiti kao označitelj društvenih vrijednosti koje je reprezentirala Galerija Nova. Izgube li se u pretvorbi, bojim se da će nadolazeće vrijednosti i novu svrhu prostora diktirati tržište.
Dok se Sanja Iveković dotaknula ekonomskih pretvorbi devedesetih, umjetnica Rajkmal Kahlon obračunala se s etničkim konfliktima i ratom koji su procese pretvorbe redovito potiskivali u drugi plan. Serijom crteža Dear Yugoslavia, I Regret to Inform You…, 2018., umjetnica vizualizira ratne užase koji su obilježili razdoblje od 1991. do 2001. Koristeći izvorne ilustracije umjetnika Vladimira Kirina, otisnute u seriji publikacija Narodne nošnje Jugoslavije iz 1960., preko njih iscrtava motive poput krvave sjekire, mačeva, tenkova, maskiranih vojnika, ljudskih organa, krvi… Na naslovnicu svakog od pet izdanja crta ruke koje u plavim zaštitnim rukavicama pomiču kosti upućujući na neizbježne posljedice dehumanizirajućeg nasilja. Umjetnica kroz uprizorenje prisilnih i nasilnih oblika moći preispituje povezanost kolonijalnog, fašističkog i patrijarhalnog nasilja koje smatra temeljnim za shvaćanje povijesti, ali i naše sadašnjosti, kao i prisutnost stalne krize.
O ideološko obojenim politikama sjećanja govori Mapa revizionističkih spomenika istraživača i filozofa Gala Kirna i Fokus Grupe u okviru koje su izložena četiri slučaja profašističkih spomenika u Sloveniji, Hrvatskoj, Mađarskoj i Ukrajini. Riječ je tek o isječku šireg istraživačkog projekta koji prikuplja podatke o revizionističkim spomenicima. Projekt ujedno poziva istraživače, aktiviste i umjetnike da svojim znanjem doprinesu procesu mapiranja, ali i formulaciji kritike povijesnog revizionizma. Repozitorij studija slučaja ujedno klasificira revizionističke strategije korištene u tim spomenicima, a izbor do sad mapiranih spomenika klasificiran je kao “otvorena rehabilitacija fašizma i kolaboracionizma”. Rad u okviru izložbe govori o aspektu tranzicije koji se obračunava s komunističkom ili socijalističkom prošlošću kroz glorifikaciju i afirmaciju profašističkih stremljenja.
Nasuprot Mape revizionističkih spomenika izložen je video Hope Hotel Phantom, 2023., Bojana Stojčića. U prvom planu je Daytonski mirovni sporazum kojim je 1995. godine okončan rat u Bosni i Hercegovini, ali je učvrstio etničku podjelu zemlje i građana. Umjetnik je video snimio u SAD-u kao jedini gost Hope hotela u kojem su tijekom potpisivanja sporazuma odsjeli tadašnji pregovarači. Njegov boravak je zabilježen kroz rutinske aktivnosti poput brijanja, kupanja, glačanja, odlaska u teretanu. Lutanje praznim hodnicima ofucanog hotela prekinuto je tek kojim komentarom osoblja u prolazu. Pažljivim komponiranjem arhivskih snimki sa vlastitim iskustvom umjetnik u narativ o Daytonskom sporazumu unosi i svjedočenja osoblja hotela kao nevidljivih svjedoka povijesnog događaja.
Izmještanjem prostora i vremena uz pomoć filmskog medija približava se konceptu beskrajnog međuvremena daytonske Bosne i Hercegovine o kojoj govori antropolog Stef Jansen. Kako ističe, grabežljiva privatizacija i stranačko-politički klijentelizam je zarobio ono što je ostalo od naslijeđa jugoslavenskog socijalizma. U razdoblju obilježenom previranjima i nadzorom stranaca, Daytonska BiH se našla između rata koji nije završio i neprestano odgađanog “puta u Europu”. „Kada” i „gdje” stoga funkcionira kao iskliznuće, a to zorno prikazuje film Bojana Stojčića u kojem umjetnik gotovo da boravi u ne-prostoru i ne-vremenu zapuštenog hotela na periferiji. Ondje odlazi kao građanin na čiji je život spomenuti sporazum imao direktne posljedice, i naposljetku, kada bi mogao javno izraziti svoju kritiku, u praznim prostorijama hotela Hope ne nalazi adresat. Pokraj videa, izloženog na tapeti s uzorkom, uokvirenog s dvije biljke i dva naslonjača za gledatelje_ice, na zidu je izložen i evakuacijski plan iz hotela Hope. Naslućujemo da je razrađenom planu evakuacije u slučaju katastrofa poput tornada ili požara trebalo dodati i plan evakuacije u slučaju rata.
U videu Davida Maljkovića These Days, 2005., atmosfera bez-prostora i bez-vremena slična je atmosferi Hope hotela. Mladi ljudi, uhvaćeni u automobilima ispred nekadašnjeg talijanskog paviljona unutar Zagrebačkog velesajma istovremeno i odlaze i ostaju. Talijanski paviljon, koji je najbolje dane doživio u vrijeme ekonomskog procvata Jugoslavije, sada je relikt modernizma. U trenutku snimanja filma, paviljon je iscrpljeno mjesto, jednako kao što su iscrpljeni i mladi protagonisti koji poput mantre, izmjenjujući se ponavljaju banalne rečenice iz priručnika za učenje engleskog jezika Easy English. Engleski za ovu umornu generaciju predstavlja mogućnost za odlazak van Hrvatske ne bi li konačno dočekali bolje sutra. Ipak, njihovi automobili su onesposobljeni, okovani neobičnom strukturom koja onemogućava kretanje.
Kao što je u publikaciji Almost There, 2007., zapisao kustos i pisac Anselm Franke: “Dok eksplicitni tekst i obećanja modernističkih utopija još uvijek odzvanjaju hodnicima povijesti, oni nam više ne govore. Zatečeni smo u modernističkom ne-mjestu, paralizirani neizrecivošću povijesti spektralnih razočaranja koje je modernizam ostavio za sobom.”
Izložbu Viva La Transicion! kurirale su Ana Dević i Ana Kovačić kao dio šireg izložbeno-diskurzivnog programa Nova 2.0. osmišljenog povodom dvadesete obljetnice WHW-ovog vođenja Galerije Nova. Upravo zato su neki od radova dio povijesti WHW izložaba.
Primjerice, rad Sanje Iveković prvi put predstavljen je u okviru izložbe Ponavljanje: Ponos i predrasude u Galeriji Nova 2004. Video Davida Maljkovića jedna je od prvih produkcija kolektiva WHW nastala za izložbu These Days 2006. Rajkmal Kahlon je pak svoju seriju crteža prvi put producirala za 2. Bijenale industrijske umjetnosti u Labinu koji je 2018. kurirao WHW. Vrijedi spomenuti da je nakon izložbe Viva La Transicion! trebao uslijediti drugi dio izložbenog programa u vidu izložbe What art can do? Nothing, something, everything. No, već najavljena izložba otkazana je do daljnjega, zahvaljujući tome što je WHW primoran izaći iz prostora odmah po završetku ove izložbe.
Uostalom, nedavno smo u okviru programa Nova 2.0. pratili seriju od tri razgovora o nezavisnim prostorima i umjetničkim inicijativama Meandriranja. Razgovori su kronološki podastrli problematiku samoorganiziranja, udruživanja i kolektivnog djelovanja na nezavisnoj umjetničkoj sceni od osamdesetih do danas i jedino što im je nedostajalo je povijest Galerije Nova. Tako je u okviru Meandriranja, a bome i na izložbi Viva La Transicion! Galerija Nova postala poput slona u sobi. Ne bavimo se direktno problematikom nacionalizirane imovine, neriješenih vlasničkih odnosa, nejasne budućnosti, a svima je jasno da su ti procesi povezani s tranzicijom naslovljenoj i u okviru izložbe i razgovora. Prisjetimo se, WHW je već i desetu obljetnicu vođenja galerije obilježio publikacijom Galerija Nova: Kronologija 1975 -2014. u kojoj su javno upozorili na nestabilnu situaciju, a u tiskanom smo podsjetniku mogli pročitati apel za “adekvatno i trajno rješenje” za budućnost Galerije Nova. Izgleda da je budućnost stigla, a adekvatno i trajno rješenje tek treba pronaći.
ObjavljenoObjavljeno
