Tema Godina je 1922. Novoosnovani turski parlament sastaje se u Ankari i formalno raspušta Osmansko Carstvo. Na njegovim razvalinama nastaje Republika Turska, željna čim prije zbaciti s ramena svoju imperijalnu prošlost i navući moderno, sekularno ruho. Tako počinje priča o dramatičnoj kulturnoj revoluciji u čijem je epicentru bio – jezik. Prožet arapskim i perzijskim vokabularom, bremenit stranim jezičnim konstrukcijama, osmanski dvorski idiom bio je neupotrebljiv za svakoga doli visokoobrazovane elite, zbog čega u novoj državi postaje simbolom tiranske naravi nekadašnje vlasti. Za predsjednika Mustafu Kemala pitanje jezika pretvorilo se u pitanje samostalnosti, i zato ga je, smatra, nužno očistiti ga od izvanjskog(!) despotizma. Mustafa Kemal ništa nije radio polovično; naporima njegova kabineta i znanstvenog kadra Turska ubrzo postaje poprište jednog od najdrastičnijih projekata jezične purifikacije u povijesti.
Iako je razmjer kemalističkih čistki začudan, njihove metode to nipošto nisu. Intervencije toga tipa uobičajena su pratilja stvaranju nacionalnog identiteta diljem vremena i prostora. Nije niti potrebno putovati skroz do Turske (čemu, doduše, zbog svoje turkološke pozadine ne mogu odoljeti) da bi se to pokazalo – i naš je vlastit jezik, kao i jezici naših postjugoslavenskih susjeda, restandardiziran sličnim putem. Sveprisutnost ovih zahvata, oprimjerena bizarnim turskim slučajem, tako nam otkriva duboku istinu jezika kao takva – on je ideološko bojište.
S tog stajališta ljudi koji se njime služe tek su mu akcidencije, prigotci, rođeni u njega kao što su rođeni u nekom vremenu i prostoru. Nesumnjivo, oni na pozicijama moći nerijetko manipuliraju jezičnim nasljeđem, no time samo odgovaraju na talog prethodnih društveno-političkih manevara, kulturnih obrazaca i tradicije, hraneći to vlastito biće koje ih sve nadilazi – zvuk gazeće čizme povijesti.
Ipak, neka vas ne zaplaši ovaj filozofski bauk. Od njega je još dublja istina koja kaže: sve je stvar perspektive. Jezik svoju priču priča kroz ljude, ali su oni ti koji je izgovaraju. U njihovim rukama jezik postaje puki alat, sredstvo komunikacije. Štoviše, zasićeni njegovom stalnom politizacijom, lingvisti će često naglašavati tu objektivnost jezika, smatrajući je pokazateljem njegove suštinske neutralnosti. Snježana Kordić, primjerice, u djelu Jezik i nacionalizam ističe princip jezične samoregulacije, koji ne samo da pobija puristima omiljeno mnijenje o kvarenju jezika prodorom stranih elemenata, već i njih same tereti za remećenje njegova organskog razvoja.
Cinici bi mogli kazati da je pokušaj očuvanja jezika od purista i sam puristički konotiran; ako ga se, naime, prazni od očitih ideologema, što onda činiti sa onima koji su im prethodili, ali su se vremenom i upotrebom uklopili u svakodnevni govor? Treba li se i s njima uhvatiti ukoštac? Taj pristup lako se može primijenjivati u beskraj i dovesti do fatalizma. No, ne mora u njemu i završiti. Ponovimo: jezik je sredstvo podjele, ali i sredstvo povezivanja. Ako je tu dvojnost nemoguće prevladati, može li se njome ovladati?
Vodeći se ovim pitanjem, kustosica Antonela Solenički pod mentorstvom je Lee Vene i Ane Kovačić u Galeriji Nova organizirala izložbu pod nazivom Na vrhu jezika. Na njoj su izloženi radovi mladih umjetnika iz regije što iz različitih očišta oslovljavaju antagonističku narav jezika, zajedno tvoreći svojevrsnu studiju nesporazuma koji iz njega proizlaze. Za teorijski oslonac, kako stoji u popratnom tekstu izložbe, Solenički je uzela upravo ranije spomenuto istraživanje Snježane Kordić, premda ga u konceptualnom smislu obrće: dok Kordić ideologizirani vid jezika podređuje onom funkcionalnom, Solenički njegovu realnost vidi u neprestanoj ideološkoj instrumentalizaciji: jezik je, kaže, medij moći, pristupnica u određene društvene sfere, neizostavan dio kulturnog kapitala. Unatoč tome, odredište im je istovjetno: neutralizacija jezika za obje je nešto do čega treba doći, dakle nešto što stanuje u budućnosti (cinici bi im pribrojali i nacionaliste što teže za neokaljanim jezikom, ali kome cinici ne bi našli zamjerke?).
Jezik i nacionalizam valja čitati u okviru šire intelektualne rasprave u kojoj nastaje – a to je ona o međuodnosu srpskog i hrvatskog jezika. Autorica želi rasteretiti jezik od nasilnih političkih standardizacija koje ne dopuštaju usvajanje upotrebom, i samim time lako upadaju u oči (uši?). S druge strane, Na vrhu jezika raslojava mnogovrsne dimenzije razdora utkane u to naoko (nauho?) bezazleno oruđe komunikacije i prešutno prihvaćene kao činjenice života. Jedan od radova, video Tante aus Deutschland Mile Panić, tako upućuje na socijalnu i kulturnu razmještenost migranata koncentriranu baš u problematici jezika. Kroz razgovor sa svojim dvjema tetkama što tijekom rata bježe iz Bosne u Njemačku umjetnica otkriva razne instance otuđenosti koje, usprkos drukčijim okolnostima, i sama proživljava kao strankinja u Njemačkoj. Glavnina dojmova iznosi se na njemačkom bez titlova kako bi se gledateljima približio osjećaj izostavljenosti u slučaju njegova nepoznavanja, no opaska jedne od tetki da se, premda jezik tečno govori, u Njemačkoj i nakon dvadeset pet godina osjeća kao tuđinka, sugerira biljeg Drugotnosti kojega nenativni govornici sa sebe ne mogu maknuti čak i nakon nadvladavanja jezične barijere.
Umjetnik Žarko Aleksić radom Granice jezika ispituje pak epistemološko-politički aspekt dotične teme. Pozivajući se na Wittgensteinovu misao da su granice nečijeg svijeta obilježene njegovim jezikom, Aleksić sprezi jezika i nacionalizma pridaje kognitivan značaj, no ispisivanjem filozofovih riječi na prozirnu tkaninu poručuje da te granice nisu i ne moraju biti opasane neprobojnim zidovima. Sada kada je s njega skinut socijalni i ideološki veo, jezik se može promatrati i u svojoj temeljnoj funkciji – kao alat za sporazumijevanje. Instalacijom Faces of Voice umjetnica Neža Knez podsjeća nas na to da je jezik, prije svega, tjelesni organ zadužen za proizvodnju zvukova. S osam razmaknutih mikrofona različite osobe istovremeno počinju izgovarati abecedu, no već nakon prvoga slova u njihovo višeglasje uvlači se disonanca, ukazujući na to da su pojedinci ti koji oživotvoruju znakove na papiru.
Ovaj empirijski nadahnut pristup zapravo ukorjenjuje dvojnu prirodu jezika u dvojnoj prirodi njegovih korisnika; ljudska bića opstoje u vječnom kolebanju između općeg i pojedinačnog, što se odražava u uzajamnoj konfliktnosti i pomirbenosti jezika – jer on i dijeli i veže. Kako onda naći utočište u njemu? Kako ga koristiti kao vezivo? Iako izložba smjera subverziji i želi “nesporazum shvatiti kao temelj sporazuma”, do toga temelja ne daje nikakav putokaz. Je li to stoga što bi njegova prethodna zadanost i sama podrazumijevala izvjesnu ideologiju, ili zato što izostaje neka jasna zamisao o tome kako bi taj sporazum trebao izgledati?
Vjerni do sada iznesenim idejama, pretpostavit ćemo da su oba razloga istinita. Počelo prave kritike i mora biti individualna prosudba, spremna na obračun ne samo s općeprihvaćenim uvjerenjima, nego i vlastitom kondicioniranošću. Filozofkinja Rada Iveković reći će: “jezik je šansa, da, ali ne materinji jezik, nego jezik kao takav.” Svakom je čovjeku njegov materinji jezik unaprijed propisan; on je a priori u njemu stranac. I upravo u tome, drži Iveković, leži mogućnost otpora, “jedina pouzdana metoda jezične i političke autonomije” – jer ako se spram bilo čega naslijeđenoga stavim u poziciju drugosti, ono samo, bilo na koncu odbačeno ili prihvaćeno, postaje svjestan izbor.
Vraćajući se na izložbu, netko bi mogao zaključiti da je i koncept samoga postava duboko ciničan, te tako ne daje prostora transformativnoj moći jezika jer je smatra protivnom njegovoj biti. Očigledno je to u posljednjem eksponatu, svojevrsnoj ploči na kojoj umjetnik Petar Vranjković ispisuje: “My language is my awakening, but what happens when it dies?” Rad tematizira fenomen izumiranja jezika, no ukazujući na to odsustvo zapravo nas navodi na preispitivanje važnosti njegova prisustva – što jezik zapravo znači? U svjetlu trenutne rasprave to pitanje može glasiti i ovako: što ako se jezik ogoljavanjem svog tog sedimenta dogme, društvene nejednakosti i suprotstavljenosti jednostavno lišava svega što jest?
Ironično, ovdje je smještena točka zajedništva i onih uronjenih u promišljanje vlastite pristranosti i onih opsjednutih jezičnom čistoćom. Gledajući tu pločicu, prizivam u sebi mentalnu sliku Mustafe Kemala Atatürka kako 1938. godine, devet dana prije svoje smrti, zahvaljuje Turskom jezičnom društvu na prijeko potrebnom osuvremenjavanju tehničke terminologije. O kolosalnom pothvatu bilježenja svih mogućih tuđica, pretresanja gomile povijesnih dokumenata, proučavanja desetaka i desetaka turkijskih jezika u svrhu brušenja “čistog turskog” (Öztürkҫe) nema ni spomena. Uvjeren u jalovost odvraćanja naroda od jezika njihovih predaka, Atatürk je ovom šutnjom izrazio razočaranje u silne “evet-efendije” koji su iz noći u noć čašice razgovora protezali na boce i podržavali njegove kvazilingvističke vratolomije.
Burnost nadolazećih desetljeća u mladoj je Republici Turskoj dovela do daljnje politizacije jezika, do mjere u kojoj je ljudima postalo skoro pa nemoguće progovoriti a da ne otkriju svoju ideološku afilijaciju. Ali su toga bili itekako svjesni i nastavili komunicirati. I baš zato ovaj osobit primjer predočuje nešto univerzalno: što je purizam agresivniji, to se više ljudi osjećaju strano u vlastitom jeziku, i u toj se stranosti nanovo povezuju.
Bi li, općenito govoreći, posrijedi mogao biti trijumf principa samoregulacije, no ne tek nad žuđenom čistoćom nacionalista, nego i nad depolitizacijom poštenih jezikoslovaca, pa čak i subverzijom progresivnih kulturnjaka? Dogmatsko izvijanje jezika s vremenom će ili izblijediti i time postati moment njegova prirodna razvoja (eto protuudara fatalizmu!) ili pak postići toliku upečatljivost da će ga biti lakše zaobići, a i probiti. Možda je ovim potonjim putem, putem ‘savezništva u drugosti’, izložba mogla ali propustila poći, zadržavajući se na razini kritike bez cjelovite vizije. A možda i položaj cinika nije ništa drugo do položaj stranca prema jeziku, koji i nije toliko ciničan.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.
ObjavljenoObjavljeno
