Tema Borba čovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava.
Milan Kundera
Krovna tema ovogodišnjeg, dvanaestog izdanja UrbanFestivala bile su politike sjećanja, a koncept je, kako navode kustosice, imao dva polazišta: s jedne strane, “stanje između”, odnosno tranzicijsku slijepu ulicu i načine na koje njene posljedice postaju vidljive u javnom prostoru; i s druge strane, imperativ mobilnosti, bilo da je riječ o migracijama radnika ili pak pokretljivosti umjetnika u vidu međunarodnih rezidencija i izlaganja. Prvenstveno je riječ o načinima na koje politike sjećanja upravljaju kolektivnom memorijom te konstruiraju, filtriraju ili brišu povijesne činjenice, nadzirući pritom mogućnosti njihove komemoracije u javnom prostoru. Također, postavljeno je pitanje “kako možemo minule borbe prizvati u sjećanje iz društvenog iskustva, kada je samo to iskustvo teško oštećeno ili čak izbrisano” (Boris Buden); odnosno, kako se marginalizirane grupe ili potlačeni subjekti mogu suočiti sa stanovitom blokadom iskustva koja iskrivljuje ili anulira njihova sjećanja?
Program je bio sastavljen od nekoliko segmenata: intervencije u javnom prostoru, izložbe u HDLU-u i diskurzivnog programa (u nešto kraćem obliku u odnosu na prošlogodišnji). Jedno od zanimljivijih pitanja koja je festival otvorio bila je redovito prešućivana činjenica da je Studentski Centar, tadašnji Zagrebački zbor, u vrijeme NDH, točnije od lipnja 1941, služio kao sabirni centar za Židove, Rome, političke zatvorenike i druge “nepodobne” skupine. Ovaj podatak nije moguće pronaći u većini službenih dokumenata i povijesti (s izuzetkom, primjerice, knjige Holokaust u Zagrebu Ive Goldsteina), te većini ljudi uopće nije poznat. S obzirom da se interes za pitanje kulturne memorije, odnosno “doba komemoracije”, (Pierre Nora) javlja paralelno s dematerijalizacijom umjetničkog djela i fragmentacijom javne sfere, odabir ove teme u sklopu UrbanFestivala čini se logičnim izborom.
Osim radova finskog umjetnika Kallea Hamma (Tripartitni slogani o slobodi / Liberté, égalité, fraternité ou la mort) koji se također pozabavio poviješću Francuskog paviljona i njegovim trenutačnim stanjem, u sklopu festivala bio je raspisan i javni natječaj za projektne prijedloge koji bi odgovorili na pitanje “Kako obilježiti stradanja u SC-u za vrijeme Drugog svjetskog rata?”, pri čemu je naglasak stavljen na odmak od tradicionalnog pristupa komemoraciji te na projekte koji promišljaju komemoraciju kao javni prostor za rezoniranje glasova potisnutih u dominantnim narativima. Tijekom festivala održane su čitalačke grupe, a cijela priča zaokružena je okruglim stolom organiziranim u suradnji s Radnom grupom Četiri lica Omarske. RGČLO je projekt koji se bavi rudničkim kompleksom Omarska te ispituje strategije produkcije memorijala iz pozicije onih čije je iskustvo i znanje podređeno, odbačeno ili isključeno iz javnog sjećanja.
Pokušaj izvlačenja na vidjelo potisnute povijesti SC-a otvorio je prostor ne toliko za razmišljanje o konkretnim mogućnostima komemoracije dotičnog događaja koliko za diskusiju o tome kako se oduprijeti kolektivnoj amneziji te kako uopće tumačiti povijest iz pozicije sadašnjosti. Na taj način oformljena je određena kontra-javnost unutar koje su artikulirana neka od tabu-pitanja (kao što je, primjerice, paralela između funkcije Zagrebačkog zbora ’41. i funkcije paviljona 22 Zagrebačkog velesajma ranih ’90-ih). Isto tako, s obzirom da vrsta komemoracije koju je predložio [BLOK] očigledno “nije stvaranje pojedinačnih projekata ili intervencija […] već pokušaj uspostavljanja kontinuiranog toka kontra-javnosti” (Simon Sheikh), možda i samo održavanje čitalačkih grupa i okruglog stola na temu potisnute prošlosti SC-a možemo promatrati kao svojevrsni privremeni diskurzivni memorijal. Uostalom, “javni spomenik nikada nije puki statični objekat postavljen u javnom prostoru, već on, bar u demokratskim sistemima, uvek uključuje javni diskurs” (Bojana Pejić).
Izložbeni dio programa u Galeriji Bačva u HDLU-u, naslovljen Između svjetova, bavio se odnosom sjećanja i javnog prostora iz pozicije prvenstveno nacionalne izmještenosti. Izgonstvo je, tvrdi Edward Said, “stanje krajnjeg gubitka”. Stoga mobilnost u današnjem globaliziranom društvu ne predstavlja slobodu kretanja, kao što bismo na prvi pogled mogli zaključiti, već kronično stanje izdomljenosti, nepripadanja, gubitka doma, identiteta, jezika. Tom temom izravno se bave Luiza Margan u radu Melting Ground, koja progovara ne samo iz pozicije migrantice već i umjetnice prisiljene na lutanje po rezidencijama, i Džamil Kamanger, iransko-finski umjetnik koji radi dvostruki prijestup: prenosi tehniku vezenja iz privatne sfere u javnu te iz ženske u mušku. U svojim performansima Kamanger se u početku osvrtao na položaj imigranata u europskim metropolama, sjedeći ispred dizajnerskih trgovina vezući vize, no danas komentira i druge probleme, ovisno o lokaciji i specifičnim okolnostima. Svojim performansom u Ilici, vezenjem ispred nekoliko napuštenih i razrušenih lokala, ukazao je na propadanje manjih obrta i odnos gradske vlasti prema zakupcima.
Ono što je meni osobno bilo najzanimljivije ali i najproblematičnije kod ovog rada je njegova, da se tako izrazim, krhkost – uz to što sam u potrazi za Kamangerom neko vrijeme lutala gore-dolje Ilicom budući da nisam znala u kojem će trenutku biti pred kojim kućnim brojem, kad sam ga i pronašla, dojam je bio pomalo antiklimaktičan. Ako umjetnik sam sjedi na ulici i plete a nitko ne zna da je umjetnik, nije li njegova poruka na neki način izgubljena? Da ne znate da je riječ o intervenciji, mogli biste lako zaključiti da je riječ o još jednom lokalnom redikulu. Iako ovakve “virus-akcije” u urbanom tkivu jesu vrijedne i često mogu biti duhovite (kao, recimo, odlični paneli Luize Margan u parku pokraj Trga Franje Tuđmana), neke od intervencija na festivalu jednostavno se doimaju poput internih šala za upućene. Slična situacija je s akcijom-intervjuom Zlatana Krajine (koju nažalost nisam uspjela “uhvatiti”) koji je nasumično prilazio prolaznicima, ležerno ih ispitujući što misle o velikom reklamnom ekranu na jednoj od zgrada na Cvjetnom trgu. Nadalje, pitanje koje taj rad postavlja, “Zašto i šetnja, u pravoj tejlorističkoj maniri učinkovite tvorničke trake, ne bi bila produktivna, skupljanjem informacija o novoj ponudi, vremenu, stanju na burzi”, može se učiniti kao još jedno povlačenje za rukav od strane urbanih nametnika koji vrebaju na ulici i pokušavaju nam prodati novi Iskonov paket ili uvaliti oglas za depilaciju.
Barbara Blasin i Deborah Kelly u svojim radovima traumatične događaje obilježavaju kroz kolektivnu praksu, odnosno „podizanjem“ privremenih spomenika. Blasin obilježava građanski neposluh – uhićenja za vrijeme okupacije Varšavske – tako da snima aktiviste dok recitiraju stihove iz Gundulićeve Himne slobodi. Kelly pak u svom radu Tank Man Tango stvara koreografiju utemeljenu na koracima nepoznatog muškarca koji je stao pred tenk za vrijeme ustanka u Pekingu držeći u rukama plastične vrećice. U peformansu, koji je održan povodom 20. obljetnice ustanka, oko 400 sudionika širom svijeta ponavlja korake takozvanog Tank Mana. Ova dva rada čine mi se osobito zanimljivima jer utjelovljuju Ranciѐreovu ideju teatra u kojem pasivni gledatelji postaju aktivni sudionici u kolektivnoj predstavi, čime predstavljaju moguće oblike komemoracije koji odskaču od tradicionalnih.
Sve u svemu, ovogodišnji UrbanFestival je unatoč radikalnom smanjenju javne financijske podrške i, posljedično, smanjenju produkcijskih sredstava ponudio tradicionalno raznovrstan i interesantan program. Tematiziranje specifičnih, neuralgičnih točaka u urbanom tkivu kroz umjetničke intervencije i radove dobar je način za obračunavanje s trenutnim političkim stanjem i/ili naslijeđem. Kako kaže Pierre Nora, “zahtijevati pravo na sjećanje znači, u konačnici, tražiti pravdu”. Ipak, sve je to, bojim se, više-manje uzalud dok god apatične mase same ne preuzmu ulogu aktivnog (ili bar malo aktivnijeg) sudionika u oblikovanju javne sfere.
ObjavljenoObjavljeno
