Kritika Društvo umjetnika suvremenog cirkusa kroz projekt Nacionalne cirkuske platforme organiziralo je trodnevnu radionicu cirkuske analize i kritike s renomiranim francuskim cirkuskim stručnjakom Jean-Michel Guyem od 20. do 22. travnja 2023. u Splitu. Sudionici radionice prisustvovali su festivalu suvremenog cirkusa “Festival neobičnih obitelji” koji se održavao u isto vrijeme u Splitu, pogledali niz predstava i napisali kritike na iste.
Predstavu Piti Peta Hofen Show kompanije Los Putos Makinas – LPM imala sam priliku pogledati na 4. Festivalu neobičnih obitelji – međunarodnom festivalu suvremenog cirkusa koji se održao od 18. do 22. travnja, u opsežanom petodnevnom festivalskom programu koji je činilo čak 19 predstavljenih radova.
Zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta predstava se odigrala u prostoru Male scene u Domu mladih, gdje se tražila stolica više. U gužvi, tom nedostatku osobnog prostora, uz prigušeni žamor publike pred sam početak samo mi se još više probudila znatiželja o tom što nas čeka na sceni u sljedećim minutama.
Dočekali smo predstavu suvremenog cirkusa koja u duhu tradicionalnog cirkuskog narativa ima namjeru zabaviti, nasmijati i opustiti publiku. No, vještina žongliranja se koristi kao kritički alat kojim autori promišljaju o aktualnim društvenim temama ili pojedincima, različitim tabu temama, o banalnim životnim situacijama na prozračan način, bez mukotrpnog konceptualiziranja. Predstava je nastala 2017. kao prvi zajednički rad tek diplomiranih cirkuskih umjetnika – žonglera: Lucasa Castela Branca, Andresa Torres Diaza i Johannesa Bauhofera.
Upoznajemo tri žonglera i tri različita cirkuska rekvizita – lopticu, obruč i čunj. Izvođači vješto i u najmanju ruku, manično barataju rekvizitima u okviru precizne koreografije objekta/rekvizita i tijela izvođača, uzbudljive i skladne u izvedbi. Rekvizit funkcionira kao objekt manipulacije i sredstvo kojim slikovito oblikuju različite skečeve, ulaze u dijalog jedan s drugim, ali i u komunikaciju s publikom te ostvaruju neobične kompozicijske izvedbene slike. Pogođena dramaturgija publike unutar izvedbenog konteksta čini ovaj rad napetim i zabavnim. Možda najkvalitetniji izvedbeni stvaralački element su spontane – improvizirane situacije u kojima se dešava neukrotiva igra, što se dalo osjetiti kroz interakciju izvođača.
Rekviziti oživljavaju u različitim asocijacijama i značenjima, od svakodnevnih banalnih situacija pa do koncepta političke korektnosti. Odlučuju se poigrati i time, te se narugati i vjerskim i LGBTIQ+ zajednicama, ismijati stereotipe. Bez cenzure, a sve u duhu filozofije života Monty Pythona. Čemu prihvatiti tiraniju cancel kulture, ako nam oduzima ono najbitnije, humor?
Tematska okosnica predstave me podsjetila na djelo Društvo spektakla Guya Deborda. U današnjem svijetu velikodušno smo prigrlili kulturu spektakla, koja nam spasonosno odvlači pažnju od loših i teških iskustava svakodnevnog života. Pokušavaju li nam autori ukazati i podsjetiti nas na pokretačku snagu spektakla i njegovu hiperrealnu sliku života? Izvođački trio se svemu tome podsmjehuje i samokritički odgovara na tiraniju spektakla reagirajući oporim humorom.
Spektakl je taj koji nas drži u hipnozi opčaranosti, a sve što se dešava mora biti moćno, dominantno i glasno. I taj se aspekt zabave vrlo dobro uprizoruje suverenim vladanjem scenom tijelom i glasom – poput vulkana zarazne maskuline energije. U brzim i dinamičnim izmjenama scena događaju se solo izvedbe, potom duo i/ili trio – kao najzahtjevniji izvedbeni segment i ujedno, najdojmljiviji. Ne zaboravljaju kontakt s publikom koji se ostvaruje od samog početka, čak pomalo i napadački, u skandiranju naslova rada: Piti Peta Hofen Show. Traže reakciju, upućuju pitanja gledateljima. Traže lajk. Na sceni nastaje trokut odnosa – odnos izvođača, odnos svakog izvođača s publikom i zajednički odnos izvođača spram publike.
Je li izvedba upravo s tri izvođača ključna dramaturška poluga kojom autori balansiraju kreativni kaos unutar zadanog kompozicijskog i tematskog okvira? Moguće. Predstava Piti Peta Hofen Show je solidno izbalansiran spoj kazališnog, cirkuskog, pa i plesnog izričaja točnije, hip hopa, akrobatike i partneringa, s očitim autoironijskim odmakom i komentarom na zabavljački vid ne samo cirkusa, već i cjelokupne društvene zbilje. U isto vrijeme kaotična i koherentna igra – rekvizita, svjetla, vještih cirkuskih tijela – čini sjajan dramaturški splet izvedbenih situacija.
Razmišljam kakav bi dojam ostavila predstava da je izvode tri žene? Bi li u konačnici gledali istu predstavu? Što bi se promijenilo? I je li to uopće važno? Mislim da u kontekstu navedene predstave, jest.
Za kraj, bili smo svjedoci ekstra zabavne, mega energične, ultra kaotične izvedbe te paradoksalno, tematski fokusirane i režijski uravnotežene predstave koja nas prvenstveno želi – zabaviti i nasmijati do suza.
Objavljeno
