Kritika Uz do kraja ispunjeno gledalište, zadnji dan Festivala neobičnih obitelji u Splitu otvoren je šarenom predstavom onomatopejskog naslova Plock! Belgijske kompanije Grensgeval. U ovom zaigranom hibridu action paintinga i cirkuske akrobatike, tog dana tempere su se na vrelom plesnom podu pod neumoljivim suncem topile jednakom brzinom kao i strpljenje uznojenih trogodišnjaka i njihovih roditelja u publici. Nedostaje li Splitu toliko kronično prostora za kompletnu nezavisnu scenu, pa i onu cirkusku, da je najbolji izbor mjesta za izvedbu dječje predstave zabačeno igralište točno u podne, na zloslutno prevruć proljetni dan bez oblačka?
Kritika pritom nije upućena timu festivala, koji ima hvalevrijednu namjeru da fokus stavi na zanemarena mjesta i periferiju grada umjesto na centar iz kojeg smo kao domicilno stanovništvo u rano proljeće ionako već istisnuti. Gesta organiziranja predstave na zabačenoj i zaboravljenoj Kopilici, na samom sjevernom rubu grada, zapravo je usamljeno nastojanje koje ukazuje na ogromnu potrebu za prostorom koji će razumjeti, prihvatiti i uživati u izvedbama suvremenog cirkusa. Teškoće u pronalasku takvog mjesta u Splitu dobro su poznate malobrojnim cirkuskim, plesnim i ostalim nezavisnim producentima pa tako i sama, kao jedna od njih, iz prve ruke znam koliko je zahtjevna ova igra skrivača u kojoj se prostor za izvedbu skriva tako vješto da se ponekad čini kao da igra nikada neće završiti.
Tim Festivala neobičnih obitelji dosljedan je u takvim nastojanjima pa je tako kroz šest godina postojanja dovodio publiku do raznih izmještenih ili teže dostupnih mjesta izvan najfrekventnijih pravaca kretanja, jednom prilikom 2020. godine čak i do planinarskog doma Umberto Girometta na Mosoru. To je ujedno i godina kada je festival utemeljen, a tada je bio vezan za prostore u i oko Doma mladih, kao logičnog utočišta nezavisne kulture u Splitu. U godinama koje su uslijedile neko je vrijeme nastanjivao prostor Ljetnog kina Bačvice, a uz ambiciju i važno strateško zalaganje da cirkus uđe u prostore institucionalne kulture ostvarena je suradnja festivala s Gradskim kazalištem lutaka i Gradskim kazalištem mladih, sve do prošlogodišnjeg fijaska u pokušaju suradnje s Hrvatskim narodnim kazalištem u Splitu.
Ono što je najavljivano kao značajan trenutak u Hrvatskoj, ulazak predstave suvremenog cirkusa prvi put na veliku scenu nacionalnog kazališta, završilo je kao hladan tuš. Prostor velike scene kazališta bukiran je dvostruko, predstava je otkazana, a cirkus i cirkuska publika izvukli su deblji kraj i ostali bez izvedbe The Green finskog umjetnika Kalle Nia, virtuoza nove magije i vizualne umjetnosti. Ostalo nam je samo pitanje: koje je mjesto u ovom gradu prikladno za suvremeni cirkus?
Ove godine donesena je odluka da se cjelokupni program Festivala održi na otvorenim javnim gradskim prostorima – kao izravna posljedica kontinuiranih problema s nedostatnom prostornom infrastrukturom. Scene ranije navedenih kazališta su premale, Schrödingerov Dom mladih istovremeno je i nije dostupan, budući da je već mjesecima na korak do zatvaranja zbog obnove, što uvelike otežava ikakvo planiranje, a komercijalne alternative su preskupe. Festival neobičnih obitelji zapravo je prisilni nomad, seleći se od mjesta do mjesta, ali za razliku od tradicionalnih cirkusa ne uvijek svojom voljom.
Plato ispred Prime 3, splitski urbanistički mastodont iz 60-ih, udomio je nekoliko festivalskih predstava, između kojih i kompaniju 7bis s predstavama Instante i Lontano. Ovaj čudni spoj najbolje je opisati kao privremeni poremećaj u svakodnevici susjedstva u kojem je pojava uzbudljivog suvremenog cirkuskog stvaralaštva ostala čvrsto zatvorena u svojem oklopu, uz povremene, gotovo bizarne, prodore utisaka iz svijeta koji je nakratko nastanila.
Prva predstava večeri bila je Lontano koju izvodi Marica (izgovara se Marika, op. a.) Marinoni, talijanska umjetnica specijalizirana za cyr wheel koja je cirkusku naobrazbu stekla na prestižnom CNAC-u (francuski Centre National des Arts du Cirque).
Izvođačica se pojavljuje i ulazi u smirenu pripremu, polako navlači boksačke rukavice i bez puno okolišanja kreće u okršaj. Marica i njezin cirkuski objekt ravnopravni su na sceni, i time je od prvog trenutka jasno da je centralna tema borba – s cirkuskim objektom, ili sa samom sobom. Ne zanima je klasično izvođenje teških trikova, ali nas pritom ne lišava svoje izuzetne tehničke vještine. Vješto koristi sve fizičke osobitosti cyr wheela u službi priče: kontinuirani zvuk kotrljanja teškog čeličnog obruča dok podmuklo kruži oko nje, njegovu masivnost i veličinu u usporedbi s njenom nježnom ali snažnom, brzom, vještom i okretnom pojavom.
Intenzitet raste, a izvedba je pojačana zvučnom pozadinom boksačke arene i sve nas vodi tome da se uskoro bliži vrhunac. Međutim, na samom kraju dolazi do preokreta. Marica se usred posljednjeg dinamičnog okršaja neočekivano zaustavlja. Zbunjena sam jer osjećam da je ritam izvedbe poremećen, i shvaćam da joj je na licu izraz stvarne boli jer posrijedi je prava ozljeda.
Arena se gasi, razularena rulja iz zvučnika se utišava. Igra je postala stvarnost, a cyr wheel je ovaj put pobjednik. Cyr wheel ili ono što on u tom trenutku predstavlja – pretjeranu ambiciju, preveliku strast, burnout? Za kontekst, Marica je u Split doletjela nakon vrlo zahtjevne rezidencije na kojoj je intenzivno radila na novoj kreaciji, te nakon tri presjedanja istog dana stigla i odigrala predstavu.
Nagrađena iskrenim pljeskom iz kojeg se moglo iščitati suosjećanje, simpatija ali i duboka impresioniranost, Marica šepajući odlazi s pozornice, zasigurno se pitajući je li takav tempo života, stvaranja i izvođenja dugoročno održiv. Kao samoukoj cirkuskoj umjetnici s periferije cirkuskog svijeta koja je samim time gotovo nevidljiva izvan malenih lokalnih okvira, i samoj mi je teško reći “ne” na bilo koju priliku za rad. Upravo zato se lako poistovjećujem s Maricinim izborom da skače s jednog projekta na drugi, pregazi pola Europe da bi istog dana izvela predstavu i već sutra nastavila dalje.
Uslijedila je kratka pauza dok se scena i tehnika pripremaju za sljedeću izvedbu ovog diptiha, Instante koju izvodi Juan Ignacio Tula, argentinski umjetnik s francuskom adresom, također alumni CNAC-a, i ponovno specijaliziran za cyr wheel.
Ovaj diptih sastavljen je od dvije 30-minutne solo izvedbe koji kroz istu cirkusku disciplinu progovaraju o temi borbe na potpuno drugačiji način.
Ispočetka nonšalantno ali ubrzo vrlo fokusirano, umjetnik započinje izvedbu i uvlači nas u svoju “dimenziju”. Započinje vrtnju unutar velikog aluminijskog obruča, snagom svojih mišića noseći njegovu težinu i prvo što primjećujem nakon početnog uspostavljanja ritma je njegov pogled. S obzirom na vrtnju u kojoj je uhvaćen, on pogledom ne može precizno komunicirati s vanjskim svijetom. Umjesto toga, prema nama se otvara lice izgubljenog čovjeka koji traži svoje mjesto pod večernjim sivo-modrim nebom, a oči koje podiže prema gore sugeriraju potragu za pomoći – bilo od svevišnjega, bilo od snage prirodnih sila. Dojam je odmah izuzetno efektan, masivan metalni obruč već za trenutak gubi svoju težinu i uvučeni smo u ovu beskonačnu igru.
Otprilike na pola putovanja kroz ovu intimnu i dirljivu izvedbu – nova začkoljica. Iz obližnjeg kafića trešti Živim, živim, a ničega nemam. Čak me ni ne ometa onoliko koliko bih očekivala. To je nešto što se može i očekivati od petka navečer u ovom gradu pa mi ne preostaje drugo nego da se prilagodim najbolje što mogu da preživim.
Usprkos trudu koji ulažem da ga neutraliziram, glas Mladena Grdovića grubo i neumorno prodire u svemir koji je kreirao Juan Ignacio Tula, a susjedstvo Splita 3 i Juanov limb u kojem se nalazimo prožimaju se i spajaju u kataklizmičnu kašu, u kojoj beskonačna vrtnja cirkuskog umjetnika poprima nove metafore.
Pijem, pušim, loše mi se sprema
Ni me briga, nek’ sam zdrav
Neću biti bogat star
Bolje živim nego ministar
Pozadinska buka mi preuzima pažnju i povremeno imam osjećaj da mi Grdović osobno pjeva na uho. Gledatelji na neki način postaju aktivni sudionici izvedbe, budući da su se i oni zatekli unutar svoje vlastite borbe, testirajući individualnu sposobnost zadržavanja fokusa. U tom nadmetanju razmišljam o tome da smo mi naposljetku bili samopozvani gosti na tom teritoriju, pa se u tom svjetlu čini neprikladno očekivati da će susjedstvo odustati od svojih planova samo zato što smo mi tu odlučili gledati cirkuske predstave. A možda jednostavno nitko nije bio upućen, i bit će potrebno još puno medijskih kampanja i kontinuiteta prisutnosti u javnom prostoru dok ne dođe do prihvaćanja, ili u nekom ludom svemiru – suradnje. U ovako velikoj praznini između dva svijeta, ne čini produktivnim prebacivati lopticu krivnje s jedne na drugu stranu, energija je svakako korisnija usmjerena u izgradnju mostova preko te praznine.
Ni me briga, nek’ sam zdrav
Iako sam podstanar
Bolje živim nego ministar
Motivi bestežinskog stanja, teme zajedništva s teškim obručem kao suputnikom i uvijek iznova vraćanje na isti obrazac kretanja nas ne umaraju, naprotiv, savršeno podcrtavaju temu borbe koju ne znamo do kada će trajati ni kako će završiti. Naposljetku, vrtnja se ipak usporava i polako prestaje. Čovjek skuplja svoj odbačeni sako i cipele koje su cijelo vrijeme čekale na rubu scene, i odlazi. Posao je završen.
S druge strane, posao afirmacije cirkuske umjetnosti u Splitu, pa i Hrvatskoj je tek započeo. Pitam se zašto je suvremena inačica cirkusa još uvijek tolika nepoznanica, dočekana sumnjičavim pogledima kao NLO koji je sletio na plato Prime 3 tog festivalskog vikenda. Svemirski brod s umjetnicima europskog, ako ne i svjetskog kalibra dotaknuo je tlo, a da nije značajno utjecao na lokalnu zajednicu koja je nastavila sa svojim uobičajenim aktivnostima, u velikoj mjeri zaobilazeći ili ignorirajući postojanje svemirskog broda u svome susjedstvu.
Povratak dobrog osjećaja i prožimanje cirkuskog programa sa životom susjedstva dala su zadnja dva događaja festivala, predstava No Magic kompanije My!Laika prepuna humora i fantastični koncert finske skupine cirkusanata-glazbenika Muovipussi, na kojem sam izbrojala dosta osmjeha i starije i mlađe populacije. Izgleda da se stanovnici susjedstva koji su bili dovoljno hrabri da se odvaže stupiti među publiku na predstavu ili koncert, mogu podjednako zabaviti i na koncertu izvođača hrvatske zabavne glazbe kao i na crispy pop, rap i metal finskog nesvakidašnjeg, eksplozivno zabavnog benda.
Slijedi li u sljedećem festivalskom izdanju novi zaokret, ili će se konsolidirati kao događaj koji na mala vrata unosi velike promjene u percepciji svoje publike – vidjet ćemo na proljeće 2026. godine.
ObjavljenoObjavljeno
