Jednostavno, a komplicirano

"Out of the Blue" je impresivna podvodna izvedba suvremenog cirkusa u kojoj autori ne propuštaju upozoriti na nepovratne posljedice onečišćenja.

FOTO: Ivan Marenić

Premisa je jednostavna. Umjesto predstave na zemlji i u zraku, francuski duo cirkuskih umjetnika Frédéri Vernier i Sébastien Davis-VanGelder odlučio je uobičajene elemente u kojima se odvija ljudsko kretanje, zamijeniti trećim elementom – vodom. Voda ni u kojem slučaju nije strana čovjekovoj prirodi, uostalom, iz vode se rađamo, ali kako mi je u razgovoru nakon predstave rekao sam Vernier: “Imamo sve te slike ljudi koji plivaju, rone, kreću se u vodi, ali ne vidimo što se pritom događa”. Istina je da naš kontakt s vodom, koliko god čest, nije zamišljen za naše oko: da bi dobili oštrinu pogleda ispod vode potrebna su nam različita pomagala, ali ključna prepreka je – pod vodom se teško zadržavamo jer smo škrge evolucijski zamijenili plućima. 

Kao izdvojeni segment Cirkobalkana festivala i Festivala neobičnih obitelji koji u partnerstvu organiziraju udruge Cirkorama iz Zagreba i ROOM 100 iz Splita te kao dio veće turneje u suradnji s Cirkusferom iz Beograda, na zagrebačkom Velesajmu gostovala je francuska cirkuska predstava Out of the Blue. Na prvu, Vernier i Davis-VanGelder ne mijenjaju mnogo, kao i inače u cirkuskim predstavama igraju s rekvizitom, istražuju podrške među dva tijela… Ali biti u vodi i u izvedbenoj situaciji zahtjeva cijeli niz adaptacija koje, kako to obično i biva kad promijenimo samo jednu stavku, postanu vrtložno kompleksne. Kako mi pojašnjava Vernier – jednom kad su odlučili raditi predstavu u vodi, počeli su razmišljati kako da ju publika, na najjednostavniji način, vidi. Od prve ideje da dovedu gledatelje u bazen, došli su do zaključka da je ipak lakše dovesti vodu u kazalište. Tako je krenula izgradnja velikog, prijenosnog akvarija u koji će stati i u njemu se kretati dva odrasla muška tijela, a koja je (ne)iznenađujuće trajala godinu i pol’ dana. Tu tehnički impresivnu konstrukciju akvarija za ljude (i to pritom virtuozne, cirkuske ljude) izgradio je Franz Clochard, a dosad je putovala čak 80 puta diljem Francuske i djelomično Belgije te svoj prvi, pravi međunarodni izlet doživjela u Zagrebu. Out of the Blue ni u kojem slučaju nije svakodnevno kazališno iskustvo, a u svakom je slučaju produkcijski impresivna, pa je i sam ulazak u prostor i prolazak pored te velike staklene instalacije zaiskrio određene impresije.

U razgovoru s Vernierom saznajem potankosti o umjetničkoj motivaciji dvojca da se upuste u takvu ambicioznu avanturu – nazivajući sebe i svog partnera “cirkuskim umjetnicima i vodenim ljudima”, žar za radom u vodi i reprezentacijom vode poprima novi smisao. Kolege iz cirkuske škole i zaljubljenici u vodene sportove (Davis-VanGelder se svojedobno profesionalno bavio plivanjem dok je Vernier hobistički počeo roniti) doista posjeduju sve potrebne kvalifikacije da se ljudskim kretnjama u vodi mogu baviti na estetičan i kohezivan način, što sa strane virtuoznosti i tehničkih zahtjeva rada u vodi, što sa strane razumijevanja prirode i duha tvari u kojoj se kreću i koja se zauzvrat (jer je riječ o vodi) kreće oko njih.

FOTO: Ivan Marenić

Sama predstava započinje upravo demonstracijom vještine. Davis-VanGelder zaranja u veliki akvarij i ostaje pod vodom više od četiri minute zadržavajući dah. Za to vrijeme, Vernier je u ulozi njegovog čuvara, provjeravajući da je njegov partner stabilno i dobro, čime od prve radnje u predstavi dobivamo uvid u nježan profesionalan i prijateljski odnos ovog dueta koji će nastaviti njegovati do zadnje minute. Minimalnim i staloženim pokretima ruke kojima jedno drugom signaliziraju “OK – OK”, instantno otkrivamo koliko su ova dva cirkuska umjetnika povezana te koliko duboko seže ta vrsta izvođačkog povjerenja (koja u cirkuskoj disciplini zapravo često iskače zbog njene specifične prirode budući da skoro uvijek nosi neki rizik, ili se to barem tako pričinjava gledatelju). Kad sam pitala kako se njihova komunikacija i zajednički proces rada promijenio na ovom projektu u usporedbi s drugim, “konvencionalnim” predstavama na zemlji i u zraku, Vernier se samo nasmijao i rekao: “U vodi ne možeš govoriti tako da smo morali pronaći neki način komunikacije tijelom”. To komunikacijsko znakovlje koji je dvojac razvio, nama koji ih gledamo izvan vode je katkad očito (kao što je navedeni znak za “OK” ili neko tapšanje po ramenu), ali u drugim trenucima ono je izrazito suptilno i vidi se samo u otporu vode čiji valovi upućuju da se neka vrsta kontakta, laganog guranja ili povlačenja, dogodila. Iako impozantna sama po sebi, konstrukcija ispunjena vodom u kojoj Davis-VanGelder i Vernier operiraju, jednom kad se zapuni volumenom njihovih tijela, odjednom postaje skučena. Nama koji nismo unutra postaje odmah jasno da je svako kretanje koje se odvija u toj vodi precizno koreografirano i promišljeno. 

Od trenutka kad ugledamo taj ljudski akvarij, kao gledatelji_ce očekujemo trenutak kad će dva izvođača ući unutra – stoga je zanimljivo kako si Davis-VanGelder i Vernier daju prostor da maksimalno odgode taj svečani čas kad će se akvarij ispuniti. Naime, nakon što zavidne četiri minute Davis-VanGelder izdrži ispod vode, ostavljajući publiku bez daha već u samom preludiju (pri čemu to nije floskula budući da je zbilja svakom minutom rasla nevjerica i udivljenje među svima nama), dvojac se nađe ponovno izvan bazena. Davis-VanGelder priča priču kako je jednom kad je bio dječak, vozeći se trociklom pored vode, nespretno u nju upao. S Vernierom se potom prima u “klinč”, hrvajući se i doslovno balansirajući na rubovima prije no što se dogodi ono što smo čekali od samog početka – ulaz u vodu. Tada započinje sekvenca u kojoj dvojac više gotovo ne proviruje iz vode, osim u nekim kratkotrajnim trenucima, uistinu istražujući sve mogućnosti i zadatosti bivanja u podvodnom svijetu. 

FOTO: Ivan Marenić

Ulazimo u drugi dio predstave koji je jedan laboratorij toga kako sve možemo biti u vodi i što sve možemo ili ne možemo s vodom. Davis-VanGelder i Vernier dječački su znatiželjni oko medija u kojem se kreću, isprobavaju skoro pa banalne stvari kao npr. što znači držati kamen u tvari kao je voda ili što se događa sa slikom tijela kad želi dohvatiti kamen s dna akvarija. Beskrajno su šarmantni u toj postepenoj i detaljnoj izgradnji vodenog svijeta u kojoj odjednom i igra stvaranja mjehurića postaje scena za sebe. Ta zaigranost izvođačkog para omogućava im da usustave montažu pokreta u kojoj glatko prelaze iz jednog eksperimenta u drugi. Referirat će se tako komično i na nemogućnost govorenja u vodi pa će za čas kratko izviriti kako bi nešto rekli da bi ponovno u vodi postali nijemi. Sekvence pokreta s podrškama i preskakanjima koje bi pod gravitacijskim utjecajem zemlje bile zadivljujuće, pretvaraju u neku vrstu podvodnog slapsticka. No, i onda kad su autoironični, i kad je posrijedi geg ili šala, Davis-VanGelder i Vernier uvijek pažljivo misle sliku koju za publiku projiciraju.

U našem razgovoru, Vernier spominje kako su silno htjeli izbjeći osjećaj distance koji u publici može izazvati ta omeđenost staklom i pogled kroz staklo, kao u televizijski ekran. Iz tog razloga uveli su ozvučenje akvarija kako ne bismo kao gledatelji zaboravili da se pred nama kreću živi ljudi u sadašnjem vremenu. Detalj je to koji nisam ni primijetila dok sam se im se smijala i divila, ali koji mi se poslije naše kratke razmjene vratio u sjećanje. Nisam samo gledala u čarobnu sliku čovjekovog kretanja u vodi, već sam i cijelo to vrijeme upijala živi zvuk vode koja se talasa i mrmori i bučka odgovarajući na ta dva vješta tijela koja se isprepliću. Ta predanost estetičnosti slika koje gledamo mi koji smo izvan vode, vjerojatno je razlog zašto sam zvuk prihvatila skoro “zdravo za gotovo”, jer doista je impresivno kako je francuski duo promislio čak i uzimanje zraka kao dio estetike. Svako primicanje površini bazena kao i svaki zaron, impresivno su fluidni i koreografirani tako da ni u jednom momentu nije ugrožena ljepota tableaua u našim očima. Toliko su skladni i precizni u svoj kontroli pokreta pod vodom da sam na trenutke osjećala kao da više ne gledam ljudska bića: da možda Atlantis nije mit i vodeni ljudi postoje ili smo se ubrzanom evolucijom poput kitova vratili u more te sada postoje ljudi čije su noge izdužene u “riblje” repove, a ruke su vesla. Istovremeno ostala sam apsolutno svjesna njihove humanosti, djelomično i zahvaljujući tome što se autori nisu susprezali uvoditi komiku u tu izrazito estetsku i povišenu situaciju – od kostima koje bi birali do toga kako bi uvijek pronašli način za igru u vodi i s vodom.

FOTO: Ivan Marenić

Vjerojatno najzačudniji dio predstave događa se kad se u akvariju intenziviraju rekviziti. Izvođači uzimaju dva vrča za vodu i jednu prozirnu plastičnu kutiju i počinju, umjesto vode, grabiti vrčevima zrak i unositi ga u bazen stvarajući prostor kisika unutar te velike, plastične kutije. Tako Vernier, iako u vodi, dolazi do zraka obitavajući pod krovom te kutije napunjene kisikom i možemo čuti i razumijeti što ovaj put pobjedonosno govori. Pomalo je nevjerojatan taj cijeli proces pumpanja i nastajanja zraka u vodi i to ni više ni manje nego zahvaljujući dva vrča za vodu (ili zrak?). U jednom času dvojac se pokušava igrati i balansiranjem vrčeva i čaša pod vodom što je, zbog zakona fizike, evidentno jalov posao (sve će se kad tad izvrnuti). Međutim, zbog te igre, kao i nekih sljedećih slika kao što su uvođenje šarenih marama i druge rekvizite u vodu, scene djeluju kao da su pretrčane. One se neće stići izgraditi i razviti kao pojedine izvedbene sekvence za koje se čini kao da je bilo više strpljenja i prostora. Dijelom je to posljedica i dramaturgije predstave koja se većinom temelji na gomilanju različitih materijala i spontanom pretakanju iz jednog u drugi eksperiment – od igre s kamenom i mjehurićima do igre s govorom i zrakom i akrobacijama koje postaju “lake” u vodi. Logika naslagivanja koja je na neki način posljedica izvođačkog izazova “što nam sve voda (ne) dopušta” funkcionalna je i neupitno zabavna. Sam Vernier u našem razgovoru ističe kako voda i u odraslima izvlači ono nešto djetinje i jasno je da je to otkrivanje čudesnih mogućnosti fizičkih svojstava vode bilo inspirativno. Ipak, do pojave Davis-VanGeldera u šljokičastom kostimu sirene u kojem  sam apsolutno vizualno uživala, zapitala sam se bi li radije nastavila gledati kako očajno pokušavaju dovesti u ravnotežu “stolić” za kavu s vrčevima i čašama koje su uveli u prijašnjoj sceni, dovodeći taj slapstick do vrhunca (kao vodeni Chaplini) umjesto toga da mi je servirana još jedna anegdota ili atrakcija iz vodenog svijeta.

FOTO: Ivan Marenić

No, negdje točno u tom trenutku kad se pojavi tračak sumnje da cijela struktura može skliznuti u zatrpavanje “forama”, Davis-VanGelder i Vernier zaokreću ploču i finiširaju s dvije vizualno i značenjski najsnažnije scene. Prvo, svjetlosnim efektom “spuštaju” Verniera do podzemlja, dajući dojam da se pred nama ispod akvarija stvorila cijela još jedna dimenzija u koju je Vernier zaronio. A onda na površinu ispliva plastika. U završnom, maestralnom plesu, autorski se duo vrti u spirali sa slojevima i slojevima plastičnih vrećica, stvarajući predivan i zastrašujuć vrtlog blistajuće plastike i ljudski tijela. Poruka je i više nego jasna. Kao iskusni ronioc, Vernier će mi poslije reći da je jednom prilikom u Africi morao preplivati oko 500 metara kako bi od plastike stigao do oceana. “Ako danas želimo stvoriti sliku vode onda moramo uzeti u obzir i plastiku”, kaže Vernier. 

Za ove cirkuske umjetnike i vodene ljude, kako sebe nazivaju, voda ostaje predmetom interesa. Uz dva nova izvođača, Davis-VanGelder i Vernier spremaju se u veljači za novu produkciju koja će se baviti pitanjem konzumacije vode, upozoravajući da vodu koristimo, ali ne i iskorištavamo. Povod je ujedno i sam Out of the Blue u kojem izvedbeni akvarij svaki put i to kroz tri dana moraju puniti bistrom tj. pitkom vodom. “Želimo staviti akvarij unutar ciklusa vode”, kaže Vernier, najavljujući novu predstavu u kojoj će pokušati adresirati važnost očuvanja vode u njenom prirodnom ritmu transformacija koje nisu ometane ljudskim utjecajima. Promatrajući Davis-VanGeldera i Verniera iza stakla tog gigantskog akvarija u Out of the Blue, hvatam se na trenutke u osjećaju voajerizma, kao da promatram kakav živi svijet u koji se ne bih trebala uplitati i koji živi za sebe. Osjećam tu očuđujuću distancu sličnu onoj kad promatram i drugi živi svijet iza barijera i ograda koje smo mi, ljudi, oko njega stavili. Jedna je slika dovoljna, kad u vodu uđu predmeti ljudske djelatnosti, da osjetim i zaključim koliko je opasna naša želja da ulazimo i nepovratno, sebično mijenjamo biotope oko sebe. Out of the Blue jedno je beskrajno zavodljivo i šarmantno putovanje u svijet vode koje ima zadivljujući efekt, ali još važnije – ono ne propušta reći, kratko i jasno, da vodu ne smijemo izgubiti u plastičnoj magli. 

FOTO: Ivan Marenić
Objavljeno
Objavljeno

Povezano