Teret osobne i društvene obnove

Predstava “Runa” katalonsko-sirijskog autora Amera Kabbanija izdvaja se kolektivnim aspektom transformacije u čijoj je srži povjerenje koje tijekom izvedbe kroje izvođač i sudionici.

piše:
Mia Bradić
FOTO: Andrija Zokić

Društvo umjetnika suvremenog cirkusa kroz projekt Nacionalne cirkuske platforme organiziralo je trodnevnu radionicu cirkuske analize i kritike s renomiranim francuskim cirkuskim stručnjakom Jean-Michel Guyem od 20. do 22. travnja 2023. u Splitu. Sudionici radionice prisustvovali su festivalu suvremenog cirkusa “Festival neobičnih obitelji” koji se održavao u isto vrijeme u Splitu, pogledali niz predstava i napisali kritike na iste.

Porto. Saco. Extraigo. Cargo. Desplaço. Busco. Glagoli tereta. Jezik me dočekuje u crvenom cirkuskom šatoru tijekom Festivala neobičnih obitelji, na početku predstave Runa katalonsko-sirijskog autora Amera Kabbanija. Čitljiv na papiriću i opipljiv u vibracijama razglasa. Katalonski, engleski, arapski. Mjestimično razumljiv. Amer Kabbani ponavljanjem transformira svoje ime iz europeizirane verzije koja se umanjuje u svojoj prilagodbi romanskim jezicima u onu izvornu, zamišljenu na arapskom. Težina koju autor nosi počinje već u samom imenu, zapakiranom u okvirima koje diktira neki drugi jezik od onog koji ga je zamislio.

Svaka osoba u publici dobiva jedan kamen koji ubrzo postaje više od neuobičajenog suvenira. Izvođač, dajući potpuno odriješene ruke svim članovima publike tijekom narednih 50 minuta, usputno upozorava na posljedice koje mogu proizaći iz te slobode (jer ipak svaki drugi gledatelj i gledateljica imaju kamen uz sebe). Time Kabbani već u prvom koraku mijenja očekivane pretpostavke onoga što bi nadolazeće zajedničko vrijeme mogli biti, stavljajući naglasak na potpunu slobodu u participativnosti, ali i transformirajući način na koji vidimo druge osobe pod ovim cirkularnim krovom. Međutim, lako je zapaziti da je svaki dani kamen malo drugačiji; razlikuju se po veličini i po mogućnosti da postanu nešto osim kamena, bilo alat za izgradnju ili oružje. Stoga izvođačeva insinuacija o pravednosti slobodne “igre” koju predlaže na početku izvedbe, u kojoj svatko ima iste uvjete za uspjeh, ciljano može biti uspoređena jedino s neozbiljnim životnim pričama o meritokraciji koje pretpostavljaju da postoji jednaka mogućnost za uspjeh Europljana koji žive u miru i Sirijke zakopane pod ruševinama.

FOTO:  Andrija Zokić

Jedan od definirajućih elemenata izvedbe je metoda autofikcije koja je prvo razvijena unutar književne kritike. Koncept je osmislio francuski književnik Julien Serge Doubrovsky koji, čak i u literarnom kontekstu, vidi njegovo postojanje kao mise-en-scène, odnosno metodu “kroz koju se prepričavamo, kao da pričamo o izmišljenom liku, kako bi komunicirali svoj vlastiti život”. Kabbani predstavlja svoje iskustvo rasijaliziranog Europljanina, čiji se mjehurić sigurnosti, razvijen kroz život u europskom blagostanju mira, razbija u Siriji gdje rat, najčešće diktiran izvana, postaje brutalna svakodnevnica. Njegov dvostruki identitet postaje most za razumijevanje realnosti rata i posljedica koje ostavlja, uključujući i na one koji mu “samo” svjedoče. 

Iako je autor prisutan na sceni, njegove priče, sjećanja i traume otvaraju prostor za jednog drugog, nevidljivog pripovjedača, čiju ulogu interpretira gledateljica. Na samom kraju, Kabbani nam otkriva kako je njegova sugovornica osoba koju nije uspio spasiti. Njihov intimni razgovor pokretač je niza scena kroz koje prostor i vrijeme neprestano bježe, sugerirajući ne samo autorove transformacije zbog svjedočenja nasilju i smrti, već i gašenje jednog života pred Kabbanijevim očima. Cirkuska je tehnika potpuno podređena njihovom odnosu što je vidljivo i kroz način na koji autor interpretira manipulaciju objektima, naglašavajući kako koristi opus znanja akrobatske baze. Stoga tepih, zvučnik kroz koji se čuje molitva na arapskom i daska koju ponekad balansira, ali i koja ponekad balansira njega, postaju akrobatski partneri koji prenose tragove jednog susreta u razne dijelove Kabbanijeva života.

Implicitna naznaka kompleksa prepreka na koje u ratnom kontekstu nailaze žene vidljiva je u izboru osobe koja predstavlja nevidljivu pripovjedačicu i u molitvi koju vodi ženski glas. Međutim, ova tematika ostaje na aluzijama, možda i s pravom s obzirom na autofikcijski karakter predstave u kojoj autor, kao rasijalizirani Europljanin, ali i muškarac, ne može protumačiti iskustva žena u Siriji iako može biti svjestan njihova postojanja. Opisujući važnost predstave, autor navodi: “Usred ruševina svijeta u plamenu, Runa se na sceni pojavljuje kao svjedočanstvo potrebnog procesa osobne i kolektivne rekonstrukcije.” Ovaj transformirajući cilj, zajedno s tragičnim elementom na samom kraju, podsjeća na katarzu antičkog grčkog teatra, no Kabbani se za ostvarenje transformacije koristi suvremenim scenskim alatima. Kroz intenzivnu prisutnost i direktni kontakt očima, Kabbani otkriva vlastitu ranjivost u nadi da će ona dovesti do transformacije, a bol, tuga, bijes i žaljenje koje proživljava tijekom izvedbe postaju svojevrsna umjetnikova žrtva. 

FOTO:  Andrija Zokić

Na samom kraju, autor poziva gledatelje, koje bi bilo bolje opisati sudionicima, da svojim kamenom dodaju teret na gredu koju balansira na glavi. ​​Većina onih koji se usuđuju ustati prate autorov poticaj da kamen stave na gredu, dodajući mu teret, omogućujući njegovu žrtvu za publiku. Dovoljno milosrdni da uravnoteže gredu, ali i dalje prilagodljivi očekivanjima, autora ili ostatka publike, da postupe kako je rečeno. Izlazak iz očekivanih obrazaca ponašanja nosi rizik u odnosu na to kako nas drugi u publici vide, ali polaganje kamena ispred autora umjesto na njegovu glavu donosi mi trenutak nepovratne pažnje, kontakt očima koji na nekoliko sekundi nudi potpunu posvećenost, koji u sebi nosi težinu značajniju od one dočarane kamenjem na glavi.

U konačnici, individualna transformacija kroz emocije s kojima se poistovjećujemo nije strana suvremenim cirkuskim formama. Međutim, Runa se izdvaja upravo kolektivnim aspektom transformacije u čijoj je srži povjerenje koje tijekom izvedbe kroje i izvođač i sudionici. Povjerenje postaje zajednički jezik koji nadilazi granice cirkuskog šatora. Njegova važnost leži u razumijevanju odgovornosti koju nosi spoznaja o vlastitom blagostanju, a teret koji umjetnik nosi za nas dobiva smisao upravo kroz izgradnju tog pravednijeg svijeta koji trenutno nije dostupan svima. 

Objavljeno
Objavljeno

Povezano