Kritika Pjesma Zumbul glazbene skupine Kultur Shock govori o čežnji koju skitnice u tuđini osjećaju za domom. Njezin spoj sevdaha, punka i metala progredira do zdušno kaotičnog klimaksa visoke violine i melodičnih urlika vokala Srđana Gine Jevđevića. Da se radi o neslužbenoj himni benda saznajemo u dokumentarnom filmu Grandpa Guru Silvija Mirošničenka čija se zagrebačka kino premijera održala 11. siječnja u Kinu Metropolis Muzeja suvremene umjetnosti. Predstavili su ga scenarist filma Sanjin Hasanefendić i montažerka Doris Dodig.
Kultur Shock je grupa iz SAD-a, ali njezini članovi potječu i iz drugih zemalja: Bosne, Bugarske, Grčke, Jakarte i Japana. Radi se o veteranskom bendu imigrantskog punka čiji tekstovi obiluju subverzijom, a nastupi energičnošću. Kako ih u filmu opisuje Billy Gould iz Faith No Morea, Kultur Shock je “dom za zalutale mačke” kojima nije mnogo zajedničko “osim činjenice da su se pronašli”. Njihov je zvuk obilježen utjecajem balkanske romske glazbe i drugih tradicionalnih regionalnih formi, tekstovi su im nerijetko na bosanskom, a svaki od članova_ica benda unosi glazbene elemente vlastite kulture. Frontmen i duša benda, a uvjetno rečeno i glavni lik Grandpa Gurua je upravo Gino, poznat i po svom predratnom synth-pop bendu Gino Banana.
Na prvi pogled, film je o Ginovom pronalaženju vlastitog identiteta, no istovremeno je i o Kultur Shocku, migrantskom iskustvu i buntu prema sustavima zapadnih društava koja ne vole one “drugačije”. U filmu, Gino funkcionira kao fokalizator i protagonist, a drugi ga sudionici_e opisuju kao čovjeka zaraznih ideja i energije. Saznajemo o mnoštvu identiteta koji ga čine: kako je odrastao i postao buntovnik, kako je postao zvijezda bosanske estrade, odakle potječe sva teatralnost koja obilježava njegove nastupe, kako je završio i ostao u SAD-u, što misli pod pojmom “posttraumatski stres-rast”, kakav odnos ima sa ženom i sinom i što njegova majka misli o svemu tome. Vidimo ga u rodnom Sarajevu, u Seattleu u kojem je stasao Kultur Shock i na nizu turneja, a pritom otkrivamo njegovo sazrijevanje kao umjetnika, aktivista i osobe.
Gino postaje glazbenik i kazalištarac unatoč protivljenju obitelji, a njegovo srastanje s rock glazbom, saznajemo u dokumentarcu, počinje paralelno s njegovim otvorenim aktivizmom. Na antiratnom koncertu Yutel za mir 1991. nastupao je uz niz glazbenih skupina poput EKV-a, Crvene Jabuke i Indexa u prosvjedu protiv rastućih ratnih tenzija u Jugoslaviji. Tijekom opsade Sarajeva 1992. predvodi kazališnu produkciju Kose u inat gladi i stradanjima – kako opisuje u filmu, to je bio njihov modus preživljavanja: “Ova predstava je bila važnija od naših života. Mogućnost od snajpera je bila normalna stvar, zato što moraš doć na predstavu. (…) Jebo ovaj život, znaš. Jebote takav život ako nemaš ovu predstavu”. Cijela sekvenca o Kosi etablira Gina kao energičnog gurua čija zarazna upornost i kreativnost pokreće ljude rezignirane ratom.
Nakon što je jednoj izvedbi Kose prisustvovao američki filmaš i novinar Phil Alden Robinson, produkcija je pozvana u SAD širiti svijest o ratu u Bosni. No pobjeći iz zaraćenog Sarajeva uspijevaju samo Amir Bešo “Lazy” i Gino. Prema Gini, dovođenje ostatka glumačke postave “sabotirao” je UNHCR: “Šta bi svijet pomislio kad bi mi sada izveli grupu muzičara, plesača i glumaca, i vi to tako odsvirali maestralno?”
U Seattleu, Gino i Lazy osnivaju Kultur Shock, Lazy se kasnije odlučuje vratiti u Sarajevo, a Gino ostaje povezivati se s ljudima sličnih interesa. Film pritom ne polemizira pitanje privilegije odlaska, smislenosti kulturnog bunta i hipijevskih poziva na mir, niti se bavi specifičnostima Gininih trauma. Kako piše Ivan Laić za Dokumentarni.net, radi se o “površnom pogledu u mnoštvo” identiteta kojem bi pogodovao čvršći fokus. S ovakvom količinom tema, prema Laiću, “sve ostaje na terenu naznaka i ne saznajemo mnogo o njegovim unutrašnjim nedaćama i traumama koje pospješuju njegov unutarnji rast”, te shodno tome od “gurua nismo ništa naučili”.
Biografski dokumentarci o glazbenicima_ama često se fokusiraju na unutrašnje i vanjske nedaće protagonista, kako možemo vidjeti u primjerima poput Autoluminescent (2011.) koji obrađuje život Rowlanda S. Howarda primarno kroz leću njegove borbe za priznanje, emotivnih previranja i smrtonosne bolesti ili pak One Way or Another (2006.) u kojem je velika pozornost posvećena ovisnosti Debbie Harry i Chrisa Steina (iz grupe Blondie) o heroinu i posljedičnom raspadu njihove veze.
No Grandpa Guru svjesno i namjerno subvertira očekivanja narativa o mračnim dubinama života glazbenika i migranta. Centralna tema filma upravo su svjetlije strane, a lekcija koju film prenosi su nužnost kolektiva za pojedinca i njegov bijeg iz okvira tuđih očekivanja. Ovaj film nije samo o imigrantu, njegovom iskustvu nepripadanja i unutarnjim demonima, iako bi se mogao i tako konfigurirati; ovaj film je manifest jednog čitavog, neformalnog i buntovnog međunarodnog pokreta ljudi koje ne veže nacionalnost ili trauma, već organske spone razvijene izvan kategorija ili definicija. Kako nam kontekstualizira Edo Maajka u zaključku filma govoreći o jednoj od pjesama koje je snimio s Kultur Shockom: “Većina ljudi kojima se ja divim su izdajnici. Staza manjine i govori o tom. Kad ti je pripadnost naciji glupost, kad ti je pripadnost religiji glupost, i kad je određivanje ljudi po boji kože – ovo ono – glupost, [a] živiš u sredini [u] kojoj nije glupost, ti si izdajnik.”
Okosnicu filma tako otkrivamo kada fokus s Gina kao individue prelazi na Kultur Shock kao zajednicu. Električni zvuk benda razvija se dolaskom Marija Butkovića, također bosanskog imigranta, koji u filmu opisuje što je Kultur Shock značio zajednici balkanskih iseljenika u Seattleu devedesetih: “Postojala je praznina u našim ljudima koji su dolazili u SAD, htjeli su čuti tradicionalnu glazbu. Nijedan drugi bend osim Kultur Shocka nije im to mogao pružiti pa su počeli masovno dolaziti.” Zatim saznajemo da je i seattleska glazbena scena prigrlila Kultur Shock kao svježi i energični zvuk koji joj je nedostajao. Gould tvrdi da je upravo iz te želje za širim kulturnim utjecajima izdao prvi Kultur Shockov album, na kojem je bend obradio tradicionalnu srpsku pjesmu Ajde, Jano. Obožavatelji_ce Faith No Morea ovu će scenu svakako povezati s nastupom na Exitu 2010. kada je Mike Patton pred oduševljenom publikom dvaput otpjevao tu istu pjesmu.
Potpisni zvuk Kultur Shocka formira se u tom multikulturalnom žrvnju seattleske alternativne scene, ali i u restriktivnoj političkoj atmosferi SAD-a, u kojem biti etnički, rasno ili migrantski obilježen znači biti gurnut na marginu. Bunt protiv te restrikcije obilježava stvaralaštvo benda od samog početka. Spomenuti prvi album, izdan 2001., nazvan je Fucc the I.N.S. čime je bend podigao srednji prst u lice tadašnjoj američkoj službi za procedure imigracije i kontrolu granica (Immigration and Naturalization Services). Kako saznajemo u filmu, supruga ilustratora albuma nije mogla dobiti vizu za ulazak u SAD te je ime albuma bila izravna reakcija na to. Saznajemo i da Fucc the I.N.S. nije uspio na tržištu zbog animoziteta prema migrantima uslijed napada na Svjetski trgovački centar 11. rujna 2001.
Migrantsko porijeklo članova benda u takvoj je klimi počelo sve više obilježavati njihov društveni angažman. Kako kaže saksofonistica Amy Denio, bend je počeo “preispitivati čitav taj stav, zašto kontroliramo granice, zašto ugrađujemo u ljude strah od onih koji su drugačiji?” U Kultur Shocku tako nalazimo višeglasje jedne šarene manjine koja odbija šutjeti i koja probija kroz dominantan jezik uniformiranog nacionalnog identiteta. U nizu albuma poput We Came to Take Your Jobs Away kritiziraju antiimigrantske ideje, a u pjesmama poput Racist Song ili Build a Wall bave se rasizmom u američkom društvu. U opusu Kultur Shocka, takvih je primjera bezbroj.
Kakofonija tema u Grandpa Guru smislena je kad ga sagledamo kao priču o čovjeku koji ima mnogo identiteta, ali i kao priču o kolektivu koji je taj čovjek okupio. Isto vrijedi i za formalne elemente. Film nije raspoređen kronološki, ne podliježe narativnim standardima i koristi više filmskih jezika – u segmentima o Gininom “demonu” pojavljuju se animirani kadrovi, a osim intervjua vidimo i Ginine razgovore sa suradnicima i prijateljima. Dodigina montaža spaja te raznovrsne scene u koherentan skup čiju dinamiku održava konzistentna ritmičnost kadrova, prilagođena i pozadinskoj glazbi Kultur Shockovih pjesama. Dizajn prijelaznih animacija odražava vizualni identitet Kultur Shocka, a geografski skokovi s lokacije na lokaciju snimanja nalikuju snimci s turneje.
Grandpa Guru zato funkcionira kao jednoiposatni ep o identitetu, umjetnosti i zajedništvu, a Kultur Shock kroz njegovu vizuru podsjeća na tradicionalnu sliku balkanskog stola za kojim su svi dobrodošli. Dok se mezi i toče se rakije, svaki novi gost može donijeti nešto svoje za podijeliti, a bit će dočekan svime što skupina oko stola ima za ponuditi. Za ovim se stolom ne pita za nacionalnost, kako čujemo u pjesmi Staza manjine: “Moj brate u tuđini, domovini i divljini / Brat je mio ko god bio, u ma, u ma, u manjini.”
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.
ObjavljenoObjavljeno
