Idila iza logorskog zida

Premještanjem fokusa sa sudbine žrtava na živote počinitelja, "Zona interesa" Jonathana Glazera predstavlja "obične ljude" kao utjelovitelje banalnosti zla.

piše:
Filip Kučeković
Zona interesa (2023), r. Jonathan Glazer / FOTO: A24

Kada bismo citat Ilije Jakovljevića iz Konclogora na Savi parafrazirali u filmskom ključu, onda bi on mogao glasiti: “Izmišljanja ne bi smjelo biti, jer ni mašta Hanekea ili Carpentera ne bi mogla nadoći na ono čega se dosjetiše i što počiniše sasvim obične osobe.” Ta tvrdnja pretpostavlja da je ono što se događalo u nacističkim logorima dovoljno snažno i značajno da bi Holokaustu svaka njegova filmska stilizacija više štetila, nego što bi donijela pravde. Ako se prisjetimo da su neki od najboljih filmova o Holokaustu Noć i magla (Nuit et brouillard, 1955) Alaina Resnaisa te Šoa (Shoah, 1985) Claudea Lanzmanna upravo dokumentarni, to nam se i može učiniti istinitim, ali ipak treba uzeti u obzir da imaginacija i fikcionalizacija mogu pomoći u domišljanju onoga najzazornijeg, a što su radile upravo sasvim obične osobe. Temeljni je problem novog filma Jonathana Glazera Zona interesa prikazanog na Human Rights Film Festivalu u kinu Kinoteka – kako filmski stilizirati Holokaust, a da ga se ne svodi na samo još jedan film o Holokaustu.

Glazer to čini radikalnim premještanjem fokusa sa sudbine žrtava na živote počinitelja. Zona interesa stoga prikazuje kriške života zapovjednika Auschwitza Rudolfa Hӧssa i njegove obitelji koji žive u kući neposredno do logorskog zida. U njihovom životu, u njihovim izletima, proslavama rođendana, dječjim igrama i plivanjima logor je neprestano prisutan, a oni ne pokazuju ni najmanje znakove pogođenosti užasima. Jedino povećanje razine emocionalnosti događa se kada Hӧss na sredini filma sazna da je promaknut u koordinatora ostalih zapovjednika logora Trećeg Reicha, što podrazumijeva preseljenje iz zone interesa, kako su nacisti zvali područje oko logora, a što njegovoj supruzi predstavlja veliku nesreću jer, prema njezinim riječima, oni sada žive bolje nego ikad.

Izbor teme života obitelji zapovjednika Auschwitza uz sam logor već se čini kao vrlo snažna gesta koja zahtijeva pažljivu filmsku obradu i specifičan položaj redatelja, koji će Glazer ostvariti vrlo suptilnom uporabom filmskih sredstava gotovo dokidajući sebe i svoju ulogu. Već je početak filma indikativan. Nakon što naslov filma polako utone u tamnu pozadinu, gledatelj je još nekoliko minuta suočen s crninom projiciranom na filmsko platno dok kinodvoranu ispunjava kakofonija pojačavajući dojam nelagode (glazbu potpisuje Mica Levi). Ona se može protumačiti kao duga priprema potrebna za prikaz jednog užasavajućeg svijeta, skoro pa nevoljkost da se u njega uđe, ali i filmska metafora koja konotira mrak koji će nam se uskoro prikazati. 

Nakon toga pred gledateljem se otkriva svijet nacističke obitelji, njihova kuća, vrt, svakodnevni predmeti koji svi djeluju izrazito artificijelno i plastično, pomalo podsjećajući na scenografije filmova Roya Anderssona. Artificijelnost tih scena u izrazitom je kontrastu s naturalističkom glumom Christiana Friedela kao Rudolfa Hӧssa i Sandre Hüller kao njegove supruge Hedwig, koji djeluju kao vrlo hladni ljudi s rijetkim probojima emocionalnosti, smijeha ili ljutnje. U srazu svijeta koji je umjetan ne bi li prikrio užas koji se (doslovno) iza njega krije, i naturalističke glume nacista koja se pretvara u glumu nacista koji glume normalan život, nastaje umjetnička reprezentacija Holokausta koja na najbolji način oblikuje te “obične ljude”.

Glazer dokida redateljsku poziciju oka koje promatra i oblikuje film specifičnom uporabom parametara kadra, kao što su izrazito donji ili gornji rakursi koji daju perspektivu muhe na zidu ili nadzorne kamere. Gledatelje tako pokušava uvjeriti u realističnost i istinitost prikazanoga. U toj je službi i vrlo statična kamera koja tek u rijetkim slučajevima vožnjom prati likove. Inače je paralelna s prizorom koji prikazuje ili smještena u ugao pa dijagonalno zahvaća prostor iz jednog kuta prostorije prema drugome. Rezultat je geometrijski vrlo uredna i skladna slika koja gledatelja nastoji uvjeriti u odsustvo redatelja, ali koja to ne uspijeva jer takva slika ne može biti nego filmska. Tako film prokazuje vlastitog redatelja koji se iza njega pokušava sakriti, kao što zlo prokazuje svoje počinitelje koji se nastoje od njega sakriti uređujući svoj vrt. 

Ono što Zonu interesa čini dosta zastrašujućom jest prisutnost logora u životu obitelji Hӧss. Zid koji dijeli logor od njihove kuće i dvorišta također dijeli i kadar horizontalno napola pa se tako iza svakodnevnih obiteljskih događanja uvijek vide vrhovi logorskih baraka i dimnjaci iz kojih izlazi tamni dim. Osim toga, čitavim trajanjem filma glasnije ili tiše čuju se industrijska buka (motori, vlakovi, avioni), povici SS-ovaca i pucnjevi. O neizdrživosti te prisutnosti svjedoči dio filma u kojoj Hedwigina majka posjećuje svoju kćer, ali nakon što se uvjeri o okolnostima u kojoj ona živi, bježi iz kuće još iste noći, što Hedwigu čini nervoznom. Još je nekoliko usputnih aluzija na masovno ubijanje ljudi, a najizravnije se pojavljuje u igri Hӧssove djece, kada sin svog mlađeg brata uzima i zatvara u staklenik te imitira zvuk puštanja plina. Takvo podvajanje tona i slike gotovo dijeli Zonu interesa na dva filma, jedan koji možemo vidjeti, a drugi koji možemo čuti, a svijet filma nastaje iz njihove nespojivosti.

U Glazerovom filmu nalaze se i slabija mjesta, a to su često realizirane metafore koje pomalo plakatno podcrtavaju ono što čitav film suptilno pokušava pokazati. Jedan je takav primjer kratka scena u kojoj jedan od logoraša posipa pepeo po cvjetnjaku obitelji Höss s namjerom da ga pognoji. Naravno, jasno je otkuda taj pepeo i da je idiličan život omogućen užasima koji se odvijaju s druge strane zida. Slično je i s dijelovima filma koji prikazuju djevojčicu koja skriva hranu za logoraše na mjestima njihova rada. Te su sekvence snimane crno-bijelo termalnom kamerom pa tako djevojčica i jabuke i kruške koje skriva izrazito svijetle u noćnoj tami logora. Ponovno, cilj je doslovno ilustrirati tračke svjetla koji se pojavljuju u mraku, što je i potrebno s obzirom na mračnu tematiku filma, ali takva doslovnost u načinu prikaza čini ga izlišnim.

Ipak, manji redateljski propusti ne mogu nas spriječiti da zaključimo kako je Glazer u svome filmu uspio. Pokazao nam je da je itekako moguće napraviti igrani film o Holokaustu koji se neće svesti na igru skrivača. Ona je često prisutna u velikom dijelu produkcije filmova o Holokaustu koji se usredotočuju na žrtve s ciljem da nam pokažu što ne smijemo zaboraviti i ponoviti, a ne problematiziraju mogućnost da nešto takvo ponavljamo upravo sada. Glazer svojom Zonom interesa upravo prokazuje skrivanje, pokušavajući se sakriti tobože minimalnom režijom koja pred gledatelje donosi istinitost, a iz koje su očiti redateljski postupci i visoka stilizacija filma. Toj se stilizaciji ne može pobjeći, kao što obitelj Hӧss ne može pobjeći zvukovima, slikama i mirisima koji je okružuju.

Tako je iskorišten etički potencijal filma kao umjetničkog medija koji svojom audiovizualnošću otkriva ono što nam u svakodnevnom pogledu na svijet u kojem živimo ostaje skriveno. Idiličan život u Trećem Reichu moguć je jedino ako je održavan masovnim ubojstvima i istrebljenjem ljudi koji nemaju te sreće da žive s prave strane logorskog zida. Situacija toliko perverzna da se na trenutak možemo zapitati što nam ovaj film može reći i zašto bismo ga uopće gledali. Naravno, film o obitelji zapovjednika Auschwitza koja živi uz logor, nije film o obitelji zapovjednika Auschwitza koja živi uz logor, nego je to film o današnjici i tek je to trenutak u kojem se filmu može dodati žanrovska oznaka horora. S vremenom, udubljujući se u živote počinitelja najstrašnijih zločina, primijetit ćemo da su nam oni nekako poznati i slični životima koji se nalaze svuda oko nas. Stoga, tek kad primijetimo da je ono što je nekad bilo malopoljsko blato danas mediteranska plaža, a da je slana voda Sredozemnog mora ono što je nekad bio Ciklon B u plinskim komorama, ovaj film pokazuje da su i neki današnji životi omogućeni jednim sličnim Auschwitzom.


Tekst je nastao u sklopu edukacije i mentoriranja mladih kritičara koje u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano