Kritika William Basinski, Francuski paviljon SC-a
Piše: Davorka Begović
Možemo čuti gravitacijske valove. Možemo čuti svemir. (Gaby González, fizičarka)
Prije nešto više od 3 godine – točnije, 14. rujna 2015. – po prvi puta su uhvaćeni vrlo jasni i snažni signali gravitacijskih valova, čime je znanstveno dokazana točnost sto godina stare Einsteinove teorije o njihovu postojanju. To otkriće označava početak nove ere u astronomiji, a rezultat je višedesetljetnog nastojanja i istraživanja, kao i konačnog razvoja tehnologije kroz projekt LIGO – Laser Interferometer Gravitational-Wave Observatory, započet 2002. godine. Netom nakon što su znanstvenici opservatorija i istraživačkog projekta LIGO stavili u pogon najnovije napredne laserske interferometre, pomoću njih su detektirali signale gravitacijskih valova nastalih sudarom dviju crnih rupa udaljenim od Zemlje oko 1.3 milijarde svjetlosnih godina. Otkriće stoljeća inspiriralo je američkog glazbenika i skladatelja Williama Basinskog koji ga je uzeo za polazište (i teorijsko i muzičko) svog recentnog djela On Time Out of Time (2017.).
Svoje viđenje i putovanje kroz prostor-vrijeme Basinski trenutno predstavlja diljem Europe, a zahvaljujući dosljednosti i kontinuitetu koncertnog programa Multimedijalnog instituta Explicit music, zagrebačka ga je publika imala priliku čuti i doživjeti 30. rujna u Francuskom paviljonu: nakon nastupa na jubilarnom 10. Sonica festivalu u Ljubljani te prije nastavka turneje u Italiji i gostovanja u koncertnoj sezoni Rewire x Korzo u Haagu, Basinski je zatvorio ovogodišnje izdanje međunarodnog festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS.
Cjelokupno umjetničko djelovanje Williama Basinskog, kao i njegova istraživanja u zvuku, u mnogočemu je usmjereno svojevrsnom problematiziranju i istraživanju (misterija) vremena: vremenitosti prirode (i svemira), percepciji protoka vremena, ali i raspadu. Raspad i degradacija kvalitete kroz vrijeme nisu samo konceptualno i deklarativno “tema” njegovog najpoznatijeg i najhvaljenijeg albuma (The Disintegration Loops, 2002./2003.) nego i sadržajno: u kompozicijsko-tehničkom smislu, metodi rada te samom muzičkom materijalu nastalom raspadanjem starih traka tijekom reprodukcije ranijih Basinskijevih tape loopova. Minimalizam u glazbi, kojim je Basinski inspiriran još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, neupitno je jedan od onih glazbenih žanrova kojima je svojstvena upravo mogućnost mijenjanja percepcije protoka vremena, kroz svoju repetitivnost i hipnotičnost. I upravo je to put kojim je Basinski izgradio svoj specifičan glazbeni izričaj, meditativan i melankoličan, te postao nezaobilazno ime eksperimentalne ambijentalne glazbe.
Ranije spomenuti signali gravitacijskih valova, detektirani i prikupljeni laserskim interferometrom, poetično su nazvani “otkucajima srca svemira”, a njihovim pretvaranjem u zvučne valove identičnih frekvencija otvoreno je novo osjetilno polje u kojemu svemir možemo i čuti. Znanstveni dokaz o postojanju putujućih deformacija prostor-vremena (gravitacijskih valova, op.a.), značio je početak drugačijeg proučavanja i istraživanja svemira te otvaranje novog prostora u astrofizici, dok je za Basinskog značio i inspiraciju za umjetničko istraživanje i novu kreaciju. Organski pak raspad koji Basinski istražuje u kompoziciji On Time Out of Time postepena je dezintegracija gravitacijskih valova na putu prema Zemlji, pri čemu je njihova konverzija u zvučne valove ujedno i osnovni izvor zvučnog materijala iz kojega gradi kompoziciju.
Podjednako usklađeno s Basinskijevim glazbenim jezikom i konceptom i polazištem konkretnog djela, On Time Out Of Time minimalistička je i ambijentalna elektronička kompozicija bez (previše) manipulacije uživo, tek uz minimalnu kontrolu audio outputa. U kompozicijsko-tehničkom smislu, a oslanjajući se na izvanglazbeni koncept, Basinski se zadržao u danas konvencionalnijim okvirima loopiranja i rastezanja semplova, dodavanja suptilnih elektroničkih zvukova, superponiranja i interferiranja zvučnih slojeva te organske gradnje zvučne slike. Melankoličnost kompozicije i kraći “melodijski” fragmenti doprinose određenoj klasičnijoj muzikalnosti, stvarajući pritom svojevrsni kontrapunkt silovitom sudaru crnih rupa, tek djelomično i povremeno preuzimajući i prenoseći mračniju atmosferu neistraženog, nepoznatog i beskonačnog.
Inzistirajući na ideji samodostatnosti zvuka svemira, Basinski se svjesno odriče eksperimentalnijeg pristupa, odabirući jednostavan i melankoličan, njemu svojstven minimalizam. S druge strane, zahvaljujući Basinskijevoj općoj skladateljskoj poetici, konkretnom zvučnom materijalu te jednoličnosti i pravocrtnosti kompozicije, On Time Out of Time nas donekle uvlači u atmosferu beskonačnosti svemira, no nažalost svojim minimalizmom ne hipnotizira i ne problematizira percepciju protoka vremena na onaj način na koji to Basinski zna. Vjerojatno bi nas doveo bliže transcendentalnom iskustvu da se dosljednije bavio prostor-vremenom, odnosno preneseno iz fizikalnog u umjetničko područje, prostorom i vremenom u jednom: prostorom u vremenu i vremenom u prostoru.
Naime, osim svojom akustikom, Francuski je paviljon svakako specifičan cjelokupnom arhitekturom, a njegov je kružni oblik mogao biti upravo idealan konstitutivni element prostorno-vremenskog iskustva. Razumljivo je da se radi o unaprijed fiksiranom djelu i definiranom tehničkom i scenskom set-upu, no upravo zbog izuzetno zanimljivog koncepta, izvanglazbenog pozadinskog sadržaja, minimalističkog zvučnog materijala te specifičnog ambijenta prostora, zagrebačkim je nastupom, uz minimalne preinake, Basinski možda mogao dodatno “dezintegrirati” i način slušanja. Svjetlosni snopovi, pokretna rasvjetna tijela, boje te sveukupna estetika oblikovanog svjetla – koja bi u klasičnom koncertnom prostoru doprinijela definiranju scenske situacije, možda i koherentnosti cjelokupne izvedbe – u ovom su ambijentu djelovali kao potpuni višak, neusklađen s vremenom i prostorom, odvraćajući nas od meditativnosti i kontemplacije glazbe.
Prostor, kao i vrijeme, ima svoje zadatosti. Prostor Francuskog paviljona svoje karakteristike – ambijentalnost i specifičnu akustiku – nameće nimalo suptilno pa je gotovo nemoguće ignorirati ih: pitanje je samo hoće li postati partner ili protivnik izvedbi. S auditivnog aspekta, Basinski ovog puta nije imao vremena iskoristiti akustiku paviljona u njenoj punini, posebno zato što se radi o difuziji fiksirane elektroničke skladbe, no bilo bi zanimljivo čuti kako bi ju koristio u elektroničkoj improvizaciji ili pak komponiranju u prostoru. Koristeći se ekskluzivnim snimkama, Basinski je na skladateljski jedinstven način prenio signale gravitacijskih valova, odnosno zvuk sudara dviju crnih rupa. Šteta što u iskustvenom smislu nije prenio erupciju energije koja je oslobođena prilikom tog sudara.
ObjavljenoObjavljeno
