Kritika Oren Ambarchi, Žedno uho, Zagreb
Uvjerljivo najbolji dio programa prošlogodišnjeg Žednog uha bili su nastupi izvođača dovedenih u suradnji s Explicit music, stoga se otvaranje novog izdanja festivala u istoj kombinaciji činilo kao pun pogodak, tim više što se radilo o gostovanju hiperproduktivnog ali uvijek atkualnog Orena Ambarchija. Za razliku od značajnog broja kolega koji se bave drone glazbom, australski skladatelj i multiinstrumentalist izuzetno je ekleketičan eksperimentalist za kojeg se moglo samo nagađati kakav točno nastup uživo priprema – očekuje li nas izvedba na tragu meditativnog ali detaljima bogatog Quixotism, nešto u maniri tutnjajućeg Live Knots ili možda ominoznog Shade Themes from Kairos?
Naizgled relativno konvencionalne postave s gitarom, gomilom pedala i efekata, Ambarchi na pozornicu stupa samozatajno i spremno da se baci na posao. Set otvara zvukovima noise predznaka nehotice utvrđujući da je ozvučenje vjerojatno nedovoljno glasno za suradnika jednih Sunn O))) i kao da ga je to ponukalo, zaokreće u samo glasnoćom manje intenzivne vode ubrzo pružajući prostor škripajućoj gitari da preuzme glavnu riječ. Za glazbenika koji je karijeru započeo kao perkusionist prije neformalnog opredjeljenja za gitarista, ne čudi da nije dugo izdržao bez kakvog pozadinskog beata. Loopiranjem odsviranih zvukova i efekata sam s lakoćom kreira prateću ritam sekciju preko koje nastavlja proizvoditi repetativne riffove s povremenim otklizavanjem u solažu visokih tonova, na trenutke čak postižući efekt psihodeličnog rock benda – koji zvuči neizmjerno intrigantnije od prosječne takve grupe. Zapravo, tijekom cijele izvedbe suptilno se otkrivaju rock tropi zaogrnuti u eksperimentalno ruho i na neobičan način u sjećanje priziva informaciju da je Ambarchi otvoreni poklonik rock glazbe koji u intervjuima često napominje kako u slobodno vrijeme rock konzumira daleko više negoli eksperimentalnu glazbu. I u okvirima vlastitog eksperimentalnog izričaja, Ambarchi zapravo kombinira utjecaje različitih tradicija vješto objedinjujući elemente tipične za drone, noise, elektronsku, gitarsku, psihodeličnu glazbu, a takav se pristup ogleda i u već impliciranom konstantnom nastojanju za nadilaženjem tradicionalnih pristupa instrumentima. Dozvoljava melodijama da se ukažu ispod slojeva buke, a zasebno možda neugodni detalji repetativnošću i međusobnim izmjenjivanjem spajaju se u uvjetno rečeno ugodnu cjelinu.
U usporedbi s nekim kolegama sa svjetske eksperimentalne i drone scene, Ambarchi je jedan od rijetkih umjetnika koji nisu zastali u okvirima jednom definirane udobne zone, već svakim novim radom istražuje granice vlastitog izričaja iskušavajući nove pristupe i surađujući s vrlo različitim drugim glazbenicima u rasponu od japanske legende Keijia Haina i doom gitarista Stephena O’Malleya do avant pop autora Jima O’Rourkea i austrijskog ambijentalnog glazbenika Fennesza. Upravo je jedan Fenneszov recentni nastup demonstrirao neobičnu situaciju nesklada između neosporno suvremenog studijskog rada i godinama nepromijenjene izvedbe uživo koja je potčinjena davno utabanom pristupu onemogućujući iskorak naznačen albumskim snimkama. Zamka je to koju Ambarchi s lakoćom izbjegava i u koju bi, zapravo, teško mogao i upasti s obzirom na suviše raznoliko izvođačko iskustvo, ostavljajući dojam izdvojenosti iz klase suvremenika koji su neko vrijeme prisutni na sceni te se praktički hrvaju sa zadržavanjem prava na epitet “avangardni”.
Dodatno i vjerojatno nenamjerno, prva večer festivala Žedno uho ukazala je na jednu bolnu točku inače propupale zagrebačke koncertne scene, a to je posljednjih nekoliko godina vrlo izražen kronični nedostatak događanja poput ovog, preciznije nastupa eksperimentalnih glazbenika. Konzistentan program zanimljivih gostovanja iz ovog područja nismo imali negdje od sredine 2000-ih dok je Žedno uho agilnije pratilo raznolikiju glazbu, još je postojao No Jazz Festival, a Explicit Music je redovno dovodio mnoga od tada najznačajnijih imena međunarodne eksperimentalne scene. Problem je to, dakako, dobrim dijelom ekonomske naravi – dok izvođački honorari rastu, financijska podrška institucija kod nas opada, a eksperimentalna scena naprosto nije atraktivna za dovoljan broj posjetitelja koji bi omogućio njenu samoodrživost. Danas gostovanja poput Ambarchijevog u najboljem slučaju bivaju uklopljena u festivale primarno fokusirane na popularnije glazbene forme tek kao popratni program. Najočitiji i najtragičniji primjer ovakve situacije definitivno je prošlogodišnji nastup Gudrun Gut nesretno uguran u večer predvođenu alt-country bendom Woven Hand čija publika, naravno, nije pretjerano marila što nakon pomalo nakaradne parade rock maskuliniteta ima priliku svjedočiti nastupu jedne od pionirki elektronske glazbe. Ambarchi je bio daleko manje bolno ali također nezgrapno spojen s domaćim jazz rock bendom Franz Kafka Ensemble koji je uspješno demonstrirao koliko zamorna i nezanimljiva može biti prilično konvencionalna glazba izuzetno vještih svirača različitih generacija i pozadina.
Izuzev same ponude – no zasigurno povezano s njom – moglo bi se reći da lokalnoj sceni nedostaje prikladna infrastruktura za izvedbe eksperimentalne glazbe. Ambarchi je djelovao pomalo izmješteno u Močvari, prostoru idealnom za bendovske nastupe, međutim ambijent je tek dio priče koja bi morala biti upotpunjena tehničkim specifikacijama, poput razglasa koji podnosi sav raspon frekvencija potreban za doista moćan prijenos djela eksperimentalnih glazbenika bučnog i općenito istraživačkog izričaja.
Kako god bilo, dok čekamo na kakav trajni program koji bi održao zagrebačku scenu u dodiru sa svjetskim strujanjima u eksperimentalnoj glazbi, zadovoljit će i povremeni odbljesci istih predstavljeni u možda ne idealnim ali ipak prihvatljivim okvirima. Nastupu Orena Ambarchija nije nedostajalo ništa (neki će možda reći kojih desetak minuta više), no kao i svako slično gostovanje kojem tako rijetko imamo priliku prisustvovati i, uzevši u obzir sve navedene nedostatke, puko je zadovoljstvo što se uopće dogodilo.
ObjavljenoObjavljeno
