Festival izvedbenih umjetnosti ZOOM, u organizaciji udruge Drugo more, već petnaest godina obogaćuje riječku kulturnu scenu trudeći se među domaćim i međunarodnim umjetničkim radovima odabrati progresivne predstave aktualne i relevantne tematike, koje reflektiraju suvremene izvedbene tendencije. Iako je prošle godine najavljen kao “gotovo pred gašenjem”, ovogodišnje 15. izdanje festivala bogato je sadržajem zahvaljujući novim suradnjama koje je organizator uspostavio, ponajprije s Goethe-Institutom u Hrvatskoj, ali i s brojnim lokalnim partnerima. Tako se ovogodišnje izdanje festivala održalo pod nazivom ZOOM in Present Past od 23. do 28. svibnja na više lokacija u Rijeci – u prostorima Exportdrva, Gradske knjižnice Rijeka, Galerije Principij i Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku. Uz izvedbeni dio programa, predstavljeni su i radovi nastali u okviru dvaju projekata Goethe-Instituta, Present Past u kojem se kroz izložbu stripova i fotografija tematizira transformacija susjedstva na području nekadašnje Jugoslavije, te New Stages koji povezuje mlade dramske autore_ice iz Jugoistočne Europe i Njemačke. Kroz ove programe festival je ugostio brojne renomirane umjetnike_ce iz Hrvatske i regije, ali i mnoge mlade kazališne autore_ice, ponudivši publici raznoliki sadržaj, od spomenutih izložbi do panel rasprava i scenskih čitanja.
Glavni dio programa, onaj izvedbeni, održao se u nekadašnjoj industrijskoj hali Exportdrva, koja je od preuređenja 2020. godine postala jedno od kulturnih središta Rijeke, gdje se redovito održavaju izložbe te glazbeni i scenski nastupi. Festival je otvoren premijernom izvedbom predstave Soft Skills, autorskog tima koji čine stalne članice i član ansambla Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca – Aleksandra Stojaković Olenjuk, Jelena Lopatić i Edi Ćelić. Ispred hale koja se svojom masivnom kvadraturom proteže uz Mrtvi kanal, okupilo se stotinjak gledatelja. Troje izvođača_ica mogli smo vidjeti već kako “minglaju” među mnoštvom, pozdravljajući poznanice_ke i suradnike_ce, a zatim pozivajući sve da ih slijede vanjskim stepenicama na kat, do samog prostora izvođenja. Učinilo mi se potencijalno indikativno (a moguće samo zanimljivo i slučajno) da se matična kuća ovih izvedbenih umjetnica_ka nalazi baš preko puta, s druge strane kanala, i okrećemo joj leđa dok ulazimo u ogoljenu, industrijsku kocku Exporta.
Iako dugogodišnja zaposlenica riječkog kazališta, Stojaković Olenjuk (koja potpisuje koncept, režiju, autorstvo i oblikovanje teksta) još je od 2013. aktivna na izvaninstitucionalnoj riječkoj sceni. Upravo uz Drugo more ostvaruje autorski projekt Pick&play (2016.), predstavu za jednog gledatelja_icu, te prije toga Pristajanja (2013.), kada započinje suradnju s riječkom dramaturginjom Natašom Antulov, a nastavlja ju radovima Lolipop (u sklopu programa Zajc Lab 2019.), Događaj koji mijenja sve (2019.) i Spa_spa_show (izvedenom na programu otvaranja Europske prijestolnice kulture 2020.). Sva ova ostvarenja na razne načine istražuju nove izvedbene forme i prostore (kako fizičke tako i tematske), stavljajući u fokus susret između izvođačice i gledatelja_ice, te nerijetko problematizirajući pitanja (ženskog) rada i identiteta te položaja žene/umjetnice. U predstavi Događaj koji mijenja sve, izvedenoj u prostorijama Mjesnog odbora Kozala, kolektiv Antulov – Stojaković Olenjuk se bavio percepcijom vremena u kazališnoj izvedbi. U njoj su, između ostalih glumačkih kolega, sudjelovali Lopatić i Ćelić koji su za predstavu Soft skills i koautori_ce teksta. Ovim ostvarenjem nastavljaju zajedničko stvaranje izvan okvira i ograničenja kazališne institucije, no ne i bez referencije na istu.
Najava ove predstave je intervju s izvođačima koji vodi izmišljeni lik neprestano ih podcjenjujući, prekidajući i lascivo ubacujući seksualne konotacije (asocijacija na soft porn). Iz njega ipak uspijevamo saznati da prema Svjetskom ekonomskom forumu, pojam soft skills označava “skup vještina o kojima će naša budućnost ovisiti”. Razni izvori literature navode da se radi o cijelom nizu univerzalnih vještina usmjerenih na međuljudske odnose, komunikaciju, upravljanje vremenom, kritičko mišljenje, timski rad, prilagodljivost. I zaista, u 21. stoljeću su tzv. “meke vještine” sve traženije u poslovnom svijetu, uvjet koji radnik_ca mora zadovoljavati, veliki faktor i sine qua non zapošljivosti i životnog uspjeha. U svijetu self-brandinga, pitchinga i sveprisutnih influencera, autorski se tim pita koja je razlika između fikcije i zbilje, gdje je granica između poslovnog i intimnog života, povlačeći paralelu između diskursa poduzetništva / biznisa / doživljajne ekonomije i izvedbene umjetnosti.
Koristeći poslovni jezik, Soft Skills prokazuje upravo njegove zamke, neuralgije i iluzorne slike koje perpetuira. Karikirana autoreferencijalnost predstave jasno problematizira montiranu verziju stvarnosti koja nam se neprestano plasira kroz reklame, društvene mreže i industriju zabave, ali i naš vlastiti položaj u matrici kasnog kapitalizma. Ako tržište guta sve aspekte života, te sve postaje robom, komodifikacija kulture i samog izvođačkog aparata glumca_ice dovodi do tržišnog vrednovanja ne samo glumačke vještine, nego i tijela, glasa, pamćenja, empatije, intuicije, snalažljivosti, strasti, identiteta, privatnog života… Kao odgovor na ovu fenomenologiju i pokušaj njene kritike, Soft Skills nudi dekonstrukciju kazališne izvedbe i njenu svojevrsnu demistifikaciju.
Parodijskim prikazom tko, što i kako elemenata scenske igre, prostor izvedbe postaje poljem autoironične samopromidžbe. Vidimo to u humorističnom nabrajanju glumačkih, poslovnih i osobnih kvaliteta izvođača_ica, no u njihovoj spremnosti na rad u svakakvim, pa i neprimjerenim, uvjetima ocrtava se sama prekarnost umjetničkog rada. Dok Lopatić stoji nasred scene sa smiješkom, Stojaković Olenjuk navodi njene karakteristike glumice, žene i majke svodeći njeno svekoliko biće na robu / uslugu koje “prodaje” publici, ali istovremeno otvara pitanja percepcije i međusobnih odnosa svih tih identiteta. Nudeći zabavnu i intimnu gestu prema istini, predstava suprotstavlja kreirane i idealizirane slike s onom realnom, ljudskom.
Kao što sve prisutniji storytelling u prikazivanju (i prodaji) poslovne ideje ima za cilj ići dalje od puke prezentacije i svoju ciljanu publiku (potrošače ili ulagače) angažirati, zabaviti i inspirirati, tako i Soft Skills svoju publiku zavodi, izaziva i uključuje. Direktno obraćanje i pogledi usmjereni gledateljima uz prigodan osmijeh pod punim svjetlom, zahvale za podršku i dugi nakloni te sudjelovanje publike na razini animacije, stvaraju izravnu komunikaciju koja propituje granicu izvedbe, ali ipak ostaje u poprilično konvencionalnom okviru. Međutim, pomak u recepciji izvedbenog sadržaja dešava se jer su izvođača_ice spremne iznevjeriti očekivanja logičnog slijeda akcija i teksta. Grandioznim najavama (nečega što se ne dešava), negiranjem izgovorenoga i naglim nestankom struje stvara se antiklimaks, što istovremeno osnažuje humor koji u predstavi ide do granice apsurda.
Zbog količine smijeha koji je odzvanjao halom Soft Skills se može prividno učiniti laganom i zabavnom predstavom, no ovaj slojeviti i promišljeni rad, istovremeno angažirajući i zabavljajući publiku, cijelim svojim trajanjem uspijeva zadržati notu ozbiljnosti koja se pred kraj intenzivira. Osjećamo to u zajedničkom kriku izvođača_ica, u ispovjednom pismu koje Ćelić upućuje toksičnom radnom mjestu, a kulminira u završnom govoru sarkastične zahvale koju Lopatić izgovara u provizornoj “haljini” (oko torza namotana tkanina) s “buketom” (kartonskom vrećom) u rukama, koji podsjeća na govore zahvale pri dodjeli glumačkih nagrada. U njima, sada već iz izravnije kritične pozicije, na površinu izlazi istina, ogoljena od prethodno ismijanih obmana reprezentacije. Izlaze loši uvjeti rada, iskorištavanje, zlostavljanje, nasilje, ozbiljne implikacije izostanka zdravih granica. Izrečeno dolazi iz perspektive autora_ica kao izvedbenih umjetnika_ca i njihove specifične situacije, no potencijalno se nameće kao krik za bolje uvjete rada za sve.
Objavljeno