Kritika Oliver Frljić, Aleksandra Zec
Piše: Igor Ružić
Dugogodišnja opsesija Olivera Frljića napokon se i dogodila, u kontekstu koji nije zanemariv, u verziji koja možda i jest. Aleksandra Zec na izvedbeni je trenutak oživljena u riječkom HKD Teatru, kao hologram koji budućnost sagledava iz prošlosti, da bi dokazala kako sadašnjost jednako duguje objema. Drugim riječima, sadašnja publika gleda bivšu ubijenu kako je (ne)izravno optužuje ne zato da bi imala priliku doživjeti takozvanu i ionako prostituiranu katarzu, nego da bi uvidjela kako prepoznati uzroke i modalitete zla u sebi danas i ovdje.
Oko novog autorskog projekta Olivera Frljića uspjela se podići prašina, ili ju je ipak on sam podigao, čak dva puta. Time se, između ostaloga, onima koji (o)lako odbacuju njegov privatni angažman kao osobni i osebujni prekomjerni marketing htjelo dati povoda za još jedno tipično i očekivano čaršijsko kontraargumentiranje, čega je konačni rezultat mitologija u kojoj ima istine, ali ne onoliko koliko bi se to željelo. Kako god zaista bilo, a “nije to bilo baš tako”, Aleksandra Zec svoje je mjesto našla u Rijeci, kontekstualno izmještena ili, uzme li se u obzir da je Frljić upravo postao intendant tamošnjeg HNK, upravo idealno smještena. Rijeka je ionako u njegovoj biografiji mjesto prvog institucionalnog proboja s Turbofolkom, ali Rijeka je istodobno jedan od gradova u Hrvatskoj koji ratnu traumu može sagledavati donekle “izvana”.
Činjenica da se nije htjelo, ili nije moglo, tu predstavu napraviti u Zagrebu, donijela joj je nematerijalni dokaz o krivnji koja jest kolektivna, koliko je i globalna. Mogućnost da ona bude postavljena u Rijeci, argument je sam po sebi, ali ne za ili protiv predstave same, nego najprije kao potvrda lokalnih (kulturno)političkih zakonitosti. Rijeka je pritom logičan izbor, koji plastičnosti čitanja konkretnih događanja iz nedavne povijesti koja ne želi i ne može tek tako proći, u samoj predstavi dodaje učitavanja koja joj s jedne strane daju na snazi i učinkovitosti, dok joj s druge oduzimaju autentičnost i glas. I za Rijeku i za predstavu taj aspekt nije zanemariv, no nije niti od pomoći.
Priča o Aleksandri Zec, ali puno više priča o cijeloj obitelji Zec, gdje majku igra Tanja Smoje, a oca Igor Kovač, najprije je priča koja se tiče Hrvatske u cjelini njezinog današnjeg stanja, dvadeset i tri godina kasnije. Zato je i napravljena, zato i ima glas koji političku odluku “prihvaćanja” projekta nužno upisuje i kao politički poen i kao autorsku gestu. Inzistiranje na kontekstu predstavi bi pomoglo puno više od razvoja jedne brutalne i tragične storije iz vremena “ratnih okolnosti” u “poetsku simfoniju”, kako ju je definirao dramaturg Marin Blažević, koja ostaje na pokušaju, jer unatoč pokojoj suzi u publici, njezin je emotivni učinak tek posredan, i zato sporadičan. Rekonstrukcija trešnjevačke i sljemenske prosinačke noći 1991., naime, ne nudi ništa što u zapisnicima nisu već pročitali svi kojima je imalo stalo do otkrivanja pozadine pojedinih ratnih herojstava. Osim, možda, scenske pirotehnike: kontinuirane pogrebne melodije prekinute samo zaglušujuće prodornim tonom najave tragedije, minimalnom scenografijom Ljerke Hribar koja kontrastira gole betonske zidove i na njih naslonjene lopate i zemlju koja čini humku čak i prije nego što ispod nje ima tko ležati.
Brutalnosti na sceni Frljić se već nauživao, od Turbofolka do Mrzim istinu, pa mu ovdje nije bilo previše stalo do toga, čak nema ni pucnjeva od kojih su boljele uši u ljubljanskom Proklet bio izdajica…. Između otvorenog prikaza i otvorene osude, Aleksandra Zec nudi srednji put: spominje izvršitelje, ali ne spominje nalogodavce; brutalni čin zločina ne pokazuje doslovno, iako posljedice dokumentira fotografijama; tezu o kolektivnoj odgovornosti čuva za sam kraj iako se od njezinog učinka ograđuje već na početku monologom, u Frljićevu poetiku uzorno uživljene, Jelene Lopatić koji anticipira sve kontraargumente licitiranjem brojevima u rat stradale djece s “ove” strane, a od “njihove” ruke.
Naslovnu ulogu tumači Ivana Roščić, idealna zastupnica nevine žrtve koja svojih pravih pet minuta dobiva tek finalnim, “zagrobnim” susretom s današnjim vršnjakinjama, koje igraju članice dramskog studija ZiM Jana Mileusnić, Lucija Filipčić, Nina Batinić i Morana Mladić. Kvazidokumentarna stigma Frljićeva rukopisa ne dopušta uživljavanje ili vjerodostojnost tom razgovoru koji pokazuje kako uzroci tragedije ne samo da nisu prošli nego su gotovo standardizirani ispod radara, nesenzibiliziranoj javnosti očiti tek kad emocijama i političkim manipulacijama podgrijana podsvijest prijeđe u aktivni status, onaj kad se čini da je sve dopušteno i moguće.
Pedesetak minuta Aleksandre Zec i jest i nije prepoznatljiv Frljić jer je u naglascima to nesumnjivo njegov rukopis, ali ne i u izbjegavanju izravnosti dok, simptomatično (i) paradoksalno, upravo na izravnosti na koncu ipak inzistira. Novi, sa ZKM-ovim Hamletom navodno pokajani redatelj i autor, nije pružio dovoljno razloga da se pojedini gledatelj s imenom i prezimenom na nekoga ozbiljno i konkretno naljuti, prije da se (tek!) zgraža u nevjerici i/li da lamentira nad stanjem ljudskosti u neljudskome vremenu koje je tek naizgled sasvim prošlo. A opet, predstava nudi sve to, samo u malo manje aktivnom, ili agresivnom registru od dosadašnjih.
Aleksandra Zec u Frljićevom je opusu sredina, možda i zlatna, između Đinđića iz Ateljea 212 i Mrzim istinu iz Teatra &TD, između surovog aktivizma političkih istina izrečenih publici u lice i suptilnih manipulacija onime što se događa iza zatvorenih vrata “svetog” obiteljskog doma. Istina je na kraju ista, čak i ako je kazališno modificirana – surovost je jednaka unutar privatna četiri zida i unutar granica države, tek uspostavljene ili zaposjednute. U tom pogledu, trud se isplatio, kako autorskog i izvođačkog, pa i produkcijskog tima projekta, tako i svih onih kojima ona principijelno ili neprincipijelno još od same najave ide na živce. Gledano uže, Aleksandra Zec je ipak predstava koja je od svoje teme dobila puno više nego što joj je dala.
Objavljeno
