Nevolje s Krležom

Melde gehorsamst, dragi čitatelji. Im kroatischen Theater leider nichts Neues.

Kao i mnogi, poprilično sam nestrpljivo iščekivao zagrebački debi slovenske redateljice Nine Rajić Kranjac, koja je za svoje agramersko vatreno krštenje (prigodno) odabrala Miroslava Krležu. Svoju je predstavu Logor/Golgota – premijerno izvedenu u ZKM-u 20. ožujka 2026. – oblikovala kao svojevrstan kolažistički diptih Krležinih dviju antiratnih drama Golgote i U logoru. Dakako, važno je malograđanski istaknuti da je ovaj pothvat tematski relevantan za današnja vremena s obzirom na globalnu geopolitičku situaciju und so weiter und so fort.

Divno je i krasno biti relevantan, naravno. Natürlich. 

Ali kako relevantnost može opravdati monstruozne perike? Nedopustivo monstruozne perike. Perike koje strše poput kakvih malignih otromboljenih izraslina, ako se mogu izraziti krležijanski.

Nadao sam se da su te perike dio nekog razrađenog, apsurdističkog gega, možda metafora za krležijanski “svijet kulisa” iza kojih se zapravo kriju “gnjile i trule afere” (kako veli Klara iz Lede). Nein, das sind nur ungeheuerliche Perücken. 

Nažalost, ova se predstava nikad nije oporavila od kletve loših perika. 

Dopustite mi jedan končeto, melde gehorsamst. Adaptacija dramskog teksta je kao perika. Adaptacija podrazumijeva pokušaj redatelja i/li dramaturga da prekroji, prilagodi i na sebi svojstven način protumači predložak, da u njemu istakne kakvu patinu ili ga modernizira. Međutim, adaptacija mora biti pažljiva kada se preslikava preko originala. Perika funkcionira jedino ako uvjerljivo i dostojno stoji na glavi koja ju nosi. Kako god da izgleda, i koliko god da odstupa od “originalne” frizure svog nositelja, ona nas mora uvjeriti da ona na toj glavi pripada i da je njezin smisleni produžetak. 

Perike u Logoru/Golgoti klimave su, jeftine i nedopustivo monstruozne. One se doimaju kao neproradiv “višak”, bilo u interpretativnom bilo u estetskom smislu. Upravo u kontekstu (su)viška možemo sagledati mnoge od problema ove predstave. Gusto nabijena režija i dramaturška obrada (Goran Injac) istovremeno nastoje uprizoriti Krležu, s njime polemizirati, izložiti ga kritici, a onda i u njega upisati cijeli svijet, ali i pokazati da on ne može obuhvatiti cijeli svijet. Krleža se upotrebljava kao odskočna daska za promišljanje o svevremenskom i o efemernom, o pojedincima i o ljudskom stanju.

Frankenštajska ambicija

Na početku nam glas iz offa ističe da nigdar ni bilo da rata ni bilo (parafraziram). Drugim riječima, ono što gledamo može se uzeti kao sinegdoha za intelektualno promišljanje rata, a onda i radničkih prava, koji su u srži Golgote. U razgranatosti ambicija izgubila se nit vodilja koja bi gledatelju omogućila da tijekom četverosatnog trajanja ovog nadobudnog projekta zaista bude fokusiran i uronjen u radnju. Nažalost, tako je ispalo da je skoro petina dvorane izašla s predstave tijekom jedne od dviju pauzi. I ne, ovaj put nažalost ne možemo kriviti TikTok i srozavanje pažnje i koncentracije gledatelja. Predstava je dosadna i nestimulativna, a pritom ne može izaći na kraj s Krležinim tekstovima. Autorski tim opredijelio se za naizmjenično nizanje prizora iz pojedinih drama, pri čemu se “šavovi” čine podosta nasumičnima. 

Možda i kako bi se spasila od Krleže, ili navela gledatelja da zaboravi na banalnost adaptacije njegovih drama, predstava računa na začudnost prizora koji funkcioniraju poput izdvojenih slika nasilno prišivenih u njezino frankenštajnsko tkivo. Primjerice, radnici u arsenalu iz Golgote katalogiziraju niz regionalnih postrojenja, od riječkog brodogradilišta Prvi maj, pa sve do varaždinskog Varteksa i zagrebačkog Labuda, koja su propala ili propadaju zbog lošeg “upravljanja investicijama” i niza drugih “općenitosti” koje glumci apodiktički navode, a da pritom ne ponude ništa konkretno. Riječima Laure Lenbach, oni su toliko govorili, a nisu rekli ništa. Krležinom gusto nabijenom tekstu supostavlja se banalna recitacija kataloga koja prema predlošku nije ništa osim napornog i infantilnog viška, kao da je autorski tim ovakve skečeve uključio samo da im se ne bi moglo predbaciti da u adaptaciji nisu bili dovoljno avangardni i/li radikalni. 

Usiljeno plasiranje nade

Promišljanje ljudskog stanja, međutim, informiraju i drugi intertekstualni umetci. Ako ste  u jednom trenutku slučajno trepnuli (ili sjedili u zadnjim redovima), možda niste primijetili naslov knjige koju čita Ugo Korani dok se pred publikom odvija prizor božićne proslave 1914. u kojoj sudjeluju vojnici obiju zaraćenih strana u Prvom svjetskom ratu. Opisan je u bestseleru Ljudski rod: Povijest čovječnosti, to jest, Humankind: A Hopeful History – naglasak na hopeful – nizozemskog povjesničara Rutgera Bergmana. U knjizi Bergman se suprotstavlja ideji da su ljudi u srži zli te nastoji doskočiti problemu općeg pesimizma u razmatranju onoga što zovemo conditio humana. Scena transnacionalne i transideološke proslave Božića u tom smislu podcrtava da bi rat završio još u prosincu 1914. da se pitalo vojnike, da nisu vojnici ti koji su zli, nego da se radi o kompleksnoj mašineriji ideoloških aparata države, interesnih skupina i ostalih krvoločnika. 

Ako vam ovaj prizor zvuči pomalo dječji naivno i simplistički, to je možda zato što, nažalost, jest. Igra na jeftin sentiment. Sugerira li ova scenaristička intervencija u Krležin tekst da ovakav pogled na ljudsko stanje dijeli i Krleža ili želi unijeti tračak nade u Krležin turoban svijet crne venozne krvi, smrdljivih mesnatih mjehova, gnoja, truleži i gangrene? Da Logoru i Golgoti dodijelimo podnaslov A Hopeful History, možda bi nam se neki smijali. Ja, na primjer. Ne znam jesam li ikada pročitao Krležu i osjećao se hopeful ilitiga “pun nade.” Ima ljutnje, pobune i ustrajanja na čovječnosti, ali rekao bih da Krleža puno više nastoji ražestiti i provocirati čitatelja, navesti ga na promišljanje i uočavanje simptoma društvenih bolesti nego što ga potiče da “ima nade” u ljude. Fabrikacija i usiljeno plasiranje nade čini mi se kao strategija koja skoro pa razrjeđuje Krležin revolt. 

Trenutci poput čitanja ulomka iz Ljudskog roda doimaju se kao krikovi iskrenog očaja, koji su nezgrapno suprotstavljeni često ironičnom i ciničnom tonu predstave. U jednome trenutku Mia Melcher se kao stara Ruščukova šali na račun vlastitog smaknuća s njezinim de facto ubojicom Horvatom, dok u svojoj drugoj ulozi govori “Ljudi, ovo nije kazalište. Ubili su mi muža.” Nisam siguran kakvu bi reakciju gledatelj trebao imati na ovo. Moguće je da je autorski tim htio ukazati publici da može sagledati isti problem iz više tonskih registara, to jest, da je sve ovo što gledamo složen koloplet tragikomičnih egzistencijalnih pitanja, ali ako je ciljani modus prikazivanja bila tragikomedija, obadvije komponente ovog žanrovskog određenja izgubile su se u procesu adaptacije. 

Hrvanje s komadima

U tom smislu, tonska neujednačenost simptom je većeg problema. Predstava nema sasvim jasan cilj u svom sučeljavanju s Krležom, ne znajući niti kako bi ga “obuhvatila” niti kako bi mu se “suprotstavila”. Brehtijansko-didaktički momenti predstave, poput čitanja didaskalija ili nekoliko koreografskih dionica, svakako ukazuju na to da se stanovita distanca gledatelja želi postići, ali jedna je stvar brehtijanski Verfremdung, a druga dosada i nezainteresiranost. Brehtijanska distanca pretpostavlja kritički angažman gledatelja, a efekti kojima je zadatak da očude priču moraju izbaciti gledatelja iz takta, potaknuti ga da nešto što se uzima zdravo za gotovo promotri kao strano. Ako skečevi i upućuju na neki problem, oni nisu učinkoviti jer nemaju estetsku sugestivnu snagu da stimuliraju gledatelja. Das ist gerade das Pech.

Moguće je da redateljica i dramaturg pokušavaju potkopati poruke vlastitoga komada, jednako kao što se Krležini kvaziidealisti i humanisti u konačnici razotkriju kao licemjeri, ubojice, izdajnici i/li karijeristi, poput glazbeno nadarenog kadeta Horvata u Logoru i karijerista, doušnika i izdajnika Kristijana u Golgoti. Predstava završava velikim masakrom u kojem pogibaju gotovo svi glavni likovi Logora.

Prizor je insceniran kao orgijastička klaonica u kojoj su ljudi vođeni svojim najnižim, karnalnim nagonima. Svi ili masturbiraju ili se kolju ili se pare poput živina. Kad konačno padnu mrtvi, glas iz offa nam govori da, koliko god da se sve čini teško, izlaz postoji – na koncu će sve biti dobro jer tako “mora biti.” Pa si vi mislite. Čak mi ova dvosmislenost kraja proizašla iz semiotičkog sudara glasa iz offa i krvavog tabloa koji mu proturječi ne bi smetala (sličan postupak, na primjer, uspješno primjenjuje i u Anđelima u Americi) da se ne doima potpuno izoliranom od svega što smo gledali i da smo razvili bilo kakvu povezanost s likovima, koji su plošni, nerazrađeni i nezanimljivi.

Naravno, oni koji su upoznati s redateljskim potpisom Nine Rajić Kranjac znaju da je sklona ekscesu, hiperboli i semiotičkom (pre)obilju. Dapače, to je nešto što mi je kod njezinih predstava vrlo intelektualno i estetski poticajno. Međutim, čini mi se da se puno bolje snašla u uspješnicama poput šestosatnih Anđela u Americi, koje također koristi kao polazišnu točku za kritiku Amerike-kao-svijeta, ali i svijeta-kao-Amerike, ili četverosatne predstave Solo (izvedene u Zagrebu 2024. u sklopu Festivala svjetskog kazališta), koja kvaziautobiografskom gestom nastoji istražiti osobnu povijest, mentalitet generacije i ima li kazalište uopće smisla. U tim predstavama, čak i ako su nekad bile previše samodopadljive, osjetio sam joie de vivre i ljubav prema predlošcima i ideji. U Logoru/Golgoti nisam osjetio nikakvu povezanost s materijalom. 

Ansambl u grču

Sličan se problem može uočiti i kod glumaca, koji skoro pa nezainteresirano tumače svoje likove. Budući da predstava ne uspijeva zariti u dubinu Krležine problematike i likova, glumci nemaju dovoljno čvrste temelje za suvislo tumačenje uloga. 

Ako je hrvatsko glumište išta dokazalo, onda je to da i dalje nije spremno uhvatiti se u koštac s krležijanskim jezikom i temperamentom. S jedne strane mi je drago što se autorski tim usudio koliko-toliko sačuvati Krležin izričaj, to jest, da nisu odlučili pretjerano skratiti ili prekrojiti replike. Međutim, ta se hrabrost za većinu glumaca pokazala kobnom. Njemački je očito velik bauk ne samo u školama, nego i u kazalištu. Jedini koji su se s njime nekako uspjeli izboriti su Rakan Rushaidat i Dora Polić Vitez. Zakleo bih se u svoju germanističku diplomu da su određeni glumci u trenutcima nesigurnosti govorili neki Kauderwelsch koji samo otprilike zvuči kao njemački. 

Adrian Pezdirc kicoša i oportunista Agramera tumači kao karikaturu gej ormaruše, Luka Knez je kao buntovni kadet i apsolvent konzervatorija Horvat tek jedno iritantno, plačljivo dijete, dok je Dado Ćosić u ulozi staloženog, cerebralnog intelektualca Gregora toliko bljutav i nezačinjen da bi bilo velikodušno i nazvati ga karikaturom. Ćosić nije ništa bolji u ulozi arsenalskog radnika Andreja. Njegov pokušaj ruskohrvatskog toliko je promašen da ga nadilazi jedino monstruoznost perika. Muški dio ansambla upotpunjuju Toma Medvešek, Ivan Pašalić i Pjer Meničanin. 

Ženski dio ansambla imao je pomalo nezahvalan zadatak, čini mi se. Glumice na sceni uglavnom šute, a ako imaju značajnije dijaloške dionice, tumače muške uloge (primjerice, Anđela Ramljak, Dora Polić Vitez i Petra Svrtan kao arsenalski radnici). Dakako, one toliko upadljivo šute da je njihova sveprisutnost očito komentar na nijemost ženskih glasova u ratnim vremenima, ali i u Logoru i Golgoti, u kojima su potpuno marginalne, poput Kristijanove žene u Golgoti (Iva Kraljević). One uglavnom tumače više likova od muškaraca, a neki od tih likova tek su žene koje se spominju, ali ne pojavljuju u Krležinim dramama, poput mrtve učiteljice u Logoru (Polić Vitez). Iako ova feministička intervencija funkcionira, ona staje na prvom koraku jer se nijedan od ženskih likova ne uspijeva dovoljno temeljito razraditi da bi izazvao bilo kakvu emocionalnu reakciju.

Čini mi se da se od žena najviše ističe Katarina Bistrović Darvaš, djelomično i zato što veliku većinu vremena tumači isti lik, Horvatovu ljubavnicu barunicu Meldegg-Cranensteg, koja se profilira kao najsnažniji simbol austrougarskog imperijalizma. Na mnoge sam likove često zaboravljao da postoje, čak i dok su govorili, ali Bistrović Darvaš ima dovoljno snažnu i impozantnu scensku prisutnost da smo uvijek svjesni da je tamo.

Reskost i hladnoća njezina glasa također savršeno odgovaraju liku doktora u Golgoti, a čak i njezina pomalo campy, iščašena interpretacija barunice tijekom završne večere (način na koji razvlači Himbeereis und Ananas) ima potencijala da se tijekom životnog vijeka ove predstave razradi u nešto dojmljivo. Već je i činjenica da mogu istaknuti makar jednu vješto izvedenu repliku mala pobjeda za ovu predstavu. Kako god, mislim da se i njoj njemački pokazao rak-ranom jer su joj rečenice uglavnom zvučale tako sintaktički razlomljeno kao da uopće ne razumije što govori, a tomu ni nekonzistentan naglasak nije pomogao. 

I svatko i netko i svašta i nešto

Konačno, Petra Svrtan, osim što uskače u neke manje uloge, vrši ulogu pripovjedačice. Ona nas vodi kroz predstavu apodiktički izgovarajući didaskalije. U programskoj knjižici navedena je kao “Netko” u Logoru i “Svatko” u Golgoti. Ona je ona koja nije. Njezin je lik interpretativno zanimljiv jer figurira primarno kao netko tko ne sudjeluje aktivno u događajima drame ili je na samim marginama radnje. Drugim riječima, njezina pozicija je najsličnija poziciji gledatelja, ali i “običnog čovjeka”, koji bespomoćno može samo promatrati, ali mu je mogućnost djelovanja oduzeta. Ona je svatko i netko među nama. 

Međutim, ovi se zanimljivi postupci gube u mutnoj vodi cjelokupne predstave, koja ni u kojem trenutku ne ulijeva pouzdanje u gledatelja da zna kamo ga vodi. Želi postići i “nešto” i “svašta”, a završava u istoj kategoriji kao i zamjenice svatko, netko, nešto i svašta – neodređenost. Nažalost, nedostaje jasna vizija, a ostaje previše mulja. Ich will kein anderes Wort benützen. 

U svakom slučaju, predstava nas je barem podsjetila da Krleža nije nikakav vic. Mit Umsicht vorgehen. Mnogi su se velikani spotaknuli na Krleži, pa tako i Nina Rajić Kranjac. Ali ne brinite! Ostajem velik fan ove redateljice i veselim se njezinom sljedećem grandomanskom projektu. Mislim da nam nedostaje redatelj(ic)a koji se odvaže na ovakav pothvat, pa makar završili u ponoru. 

Objavljeno 09.04.2026.