Kritika Sezona filmskih i televizijskih nagrada, američkih dakako, u punom je jeku. Barbie koja je uštrcala gledateljski entuzijazam i ružičastu boju u prošlu kalendarsku godinu, po nominacijama i priznanjima ustupa mjesto Ubogim stvorenjima grčkog redatelja Yorgosa Lanthimosa. (Oppenheimera odbijam pogledati, yes, and?) Redateljica američkog blockbustera Greta Gerwig nije nominirana za Oscara za najbolju režiju. Najvažniju filmsku nagradu za glavnu žensku ulogu dobit će, po mojoj slobodnoj procjeni, atipična lutka Emma Stone, dok tipična Barbie, Margot Robbie, nije čak ni nominirana u ovoj kategoriji. Mnogi će reći – s punim pravom, i bit će u krivu. Da su Uboga stvorenja kojim slučajem doista ekranizirala knjigu Uboga stvorenja škotskog pisca Alasdaira Graya, razumjela bih i podržala hvalospjeve, ali pošto je Lanthimos iskoristio samo dio tog romana, i to onaj najlošiji, ne preostaje mi ništa drugo nego da budem nevaljala lutka koja piše negativnu recenziju ubogog muškog art-filma.
Od Barbie nisam očekivala previše, uglavnom zbog prevelikog hajpa, ali od Ubogih stvorenja jesam jer je Lanthimosov film Miljenica (2018) apsolutno remek-djelo. Tony McNamara napisao je scenarij za oba filma, ali ovoga puta nije bilo scenaristkinje Deborah Davis da ga popravi kad zatreba. A predložak za Uboga stvorenja, Lanthimosovu iščašenu verziju Frankensteina o liječniku Godwinu Baxteru (Willem Dafoe), koji mladoj ženi posthumno usadi mozak njezine vlastite kćeri, trebalo je popravljati puno i popravljati često. Ono što nas na prvu možda i nasmije, Mark Ruffalo, na primjer, svojom ulogom Duncana Wedderburna, histeričnog ženskaroša s “bijelim zubima i tvrdim kurcem”, na drugo gledanje više uopće nije zabavno. Lanthimosovo ostvarenje je mastan vic na koji se najglasnije smiju djeca koja ga nimalo ne razumiju. Tvrdnje da je uloga Emme Stone feministička, da su Uboga stvorenja feministički film, potvrđuju samo činjenicu da je filmska industrija Mojo Dojo Casa House: hrpa konja i muškaraca. Počast odajemo Yorgosu Lanthimosu, a ne Greti Gerwig zato što žene smiju biti lutke, ali samo ako se njima igraju muškarci. Drugi razlog je taj što je popularna kultura iznimno važna ženama i LGBTQ+ zajednici, dok muškarci-filmadžije svršavaju na visoko-umjetnička ostvarenja koja su u suštini najobičnije seksističke melodrame.
Uboga stvorenja potvrđuju: pustiti muškarcima da pišu ženske likove ruski je rulet. Svaki drugi metak je Zoran Ferić: žene su slobodne da biraju vlastitu potlačenost. Prvo vam seksizmom prosviraju mozak, a onda vam kirurški usade dječji da vas Vladimir Tabašević može podučavati artu. Postoje, naravno, pisci koji suvereno vladaju ženskim likovima. Bella Baxter, onako kako ju je originalno napisao Alasdair Gray, istovremeno je dva lika u istoj knjizi: lutka i emancipirana žena. Većina onih koji pogledaju film nikad neće pročitati istoimeni roman i stoga će im ta druga, emancipirana Bella ostati nepoznata. Gray je svoj roman osmislio kao pronađen rukopis, gotičku melodramu liječnika Archibalda McCandlessa, koji njegova supruga Bella Baxter, zapravo Victoria McCandless, demantira epistolarno. Tog posthumnog demantija u filmu nema. Yorgos Lanthimos i Tony McNamara između dvije Belle Baxter biraju onu koju je falsificirao njezin muž, onu koja se nikad ne obraća publici vlastitim glasom i koja o samoj sebi govori isključivo u trećem licu. “Samo idioti i djeca pričaju tako, samo su oni sposobni zračiti takvom srećom”, kaže Archibald McCandless u knjizi Uboga stvorenja. “Kakav prekrasan retard”, kaže u filmu Uboga stvorenja njegov alt-ego Max McCandless (Ramy Youssef). U idućem se kadru Bella Baxter, o kojoj obojica govore, upiša u gaće, što je samo početak raznoraznih seksualnih eskapada i aluzija. “Ali Baxter”, kaže McCandless u romanu, “mentalno, ona ima deset godina! Ona je dijete!” Yes, and?, odgovaraju na to McNamara i Lanthimos.
Ostatak filma gledamo Emmu Stone polugolu, ili posve golu. Gledamo njezin muf, gole noge, grudi. Gledamo kako se jebe, kako svršava, kako se prostituira i kako ne svršava. Ono što je u knjizi tek usput spomenuto, gotovo nebitno, grčki je redatelj stavio u samo središte radnje. Bella Baxter emancipira se isključivo seksualno. O životu i samoj sebi uči od niza groznih muškaraca. Kostimografija je, istina, prekrasna, ali sva je njezina odjeća donje rublje: saten, organza, tanki, poluprozirni pamuk. Bellu Baxter rijetko vidimo izvan spavaćice. Ona u negližeu osvaja svijet i filmsku publiku. Barbie, s druge strane, genitalije dobiva tek na samom kraju filma, kad odlazi kod ginekologa. “Htjela bih vas samo obavijestiti”, kaže Barbie građevinskim radnicima ranije, dok se radnja tek zahuktava, “ja nemam vaginu. A on”, dodaje pokazujući na Kena, “nema penis. Mi nemamo genitalije.” Da se razumijemo, Uboga stvorenja nisu pornografski film jer da jesu prva bih Lanthimosu aplaudirala na odvažnosti. Velika je razlika između pornografije, koja pripada popularnoj kulturi, i umjetničkog izdrkavanja kojem pripadaju Uboga stvorenja. Umjetničko djelo navodno traži od nas da postavljamo duboka pitanja, ali jedino je pitanje koje meni pada na pamet nakon gledanja ovog filma: “Zašto, Bogo dragi, čemu?”
Ako bih već morala ocijeniti Uboga stvorenja, dala bih filmu solidnu trojku: nije najgora stvar koju ćete ikad pogledati. Relativno je zabavan. Neke su šale doista smiješne. Tako, na primjer, Bella Baxter katoličkom svećeniku s kojim u bordelu uvijek svrši, kaže: “To što imaš, dar je od Boga, prijatelju moj”. Glumačka postava je izvrsna. (Jedini izuzetak je Jerrod Carmichael koji grozno glumi cinika Harryja Astleya.) Kostimografiju sam već pohvalila. Zvuk i glazba su fantastični. Nagli redateljski prijelaz iz crno-bijelog u kolorit, u trenutku u kojem gledamo prvi koitus Belle Baxter, bio je pun pogodak. Povremeno bismo likove gledali voajerski, kao kroz ključaonicu, konveksno kao kroz staklenu kuglu; drugi put pak konkavno. Dio filma stvarno je dobar. U čemu je onda problem? U eksplicitnom, seksističkom sadržaju? Prije nego dam odgovor na to pitanje, moram se kratko vratiti na Barbie.
Više nego izostanak oskarovske nominacije za Margot Robbie, nanerviralo me to što predložak Grete Gerwig i Noaha Baumbacha nije uvršten u kategoriju originalnog scenarija. Barbie je očito originalna ideja. Barbie je iznutra, kao tekst, nalik ekspres loncu – priča savršeno dihtuje. Nema nikakvih repova i viškova. Šale su inteligentne, a ne prvoloptaške. Govorimo o ljetnom blockbusteru koji je već sad nezaobilazna činjenica popularne kulture: izrazi koje su Gerwig i Baumbach napisali odmah su ušli u internetski vernakular. Prešućivanje redateljskog genija Grete Gerwig nema nikakvog smisla. Dovoljno je pogledati njezin kratki hommage filmu 2001: Odiseja u svemiru. Umjesto penisoidnog monolita u originalu, usred pustinje sad uspravljeno stoji prva Barbie iz 1959. godine. Da nije snimila ništa drugo, samo je za ovu uvodnu scenu Gerwig zaslužila i nominaciju i Oscara.
Ono što je toliko dugo u kulturi simboliziralo želju, piše Lynne Segal u Radikalnoj radosti, muška je erekcija. Greta Gerwig ne dopušta da se strejt erekcija u kinu uopće desi. Njezin prošlogodišnji hit definicija je djevojačke večeri na koju tvrde kite nisu pozvane. Barbie nema nikakvu želju da bude visoka umjetnost. Upravo ovaj nemar prema “cijenjenom” kritičarskom pogledu, Gretu Gerwig košta filmskih nominacija i međunarodnih nagrada. Ne loša kinematografija, nipošto loša režija ili gluma, već isključivo ruganje muškarcima, njihovim slabostima i erekciji. Uboga stvorenja također se rugaju krhkom maskulinitetu, ali na drugačiji način, dajući muškoj publici dovoljno ironijskog odmaka da se gledatelji ne bi prepoznali u karikaturi histeričnog Don Juana. “On je lijep moron”, kaže cinik Harry Astley za Duncana Wedderburna. Prije toga uvjeravao je Bellu Baxter da je filozofija gubitak vremena i razbacivao se floskulama, tvrdeći da se svi ljudi rađaju i umiru kao okrutne zvijeri. Uboga stvorenja su formalno i idejno – muški film. Sintagme lijep moron, prekrasan retard, signaliziraju publici da ovo nije “woke” djelo koje robuje političkoj korektnosti. Yorgos Lanthimos pozdravlja erekcije na svojim kino projekcijama, dapače – priželjkuje ih. Redatelj vrlo dobro zna: tamo gdje ima tvrdih kita, ima i filmskih počasti.
Što se nominacije za glavnu žensku ulogu tiče, mislim da je važno objasniti zašto Hollywood preferira Emmu Stone u odnosu na Margot Robbie. Obje su, naravno, izvrsne glumice. Nije stvar u tome. Problem je taj što se ljudima (koji tek sad počinju naslućivati u kolikoj je mjeri Paris Hilton uloga a ne osoba) razlika između “tipične Barbie” i glumice Margot Robbie čini neznatnom. Koliko je, doista, naporno glumiti ono što u svojoj suštini jesi: lijepa, plavokosa i plastična lutka? Dok se Emma Stone morala za svoju ulogu mentalno vraćati u doba dojenčeta, a tjelesno u 19. stoljeće, Robbie je bilo dovoljno stajati ispred ogledala. Oscar za plavušu koja glumi plavušu? Ma ajde! Razumijem, naravno, da je muškarcima ponekad teško osvijestiti koliko ih seksizam zatupljuje, pogotovo kad govorimo o predrasudama uz koje su od dojenčadi stasali u lijepe morone, ali nekakav bi minimum truda ipak vrijedilo uložiti da se tih predrasuda riješe. Tvrd kurac je okej, ali on stvarno više nije sinonim za kulturno uzdizanje. Margot Robbie odlično je odglumila Barbie, ali da bi se to razumjelo trebalo bi između glumice i lutke maknuti znak jednakosti koji je seksizam tamo upisao.
Barbie je, u krajnjoj liniji, nevjerojatno zabavan film. U ravni je s kultnim feel-good klasicima kojima se vraćamo kad smo dobre ili loše volje, kad trebamo predah. To ne znači da je Greta Gerwig snimila eskapističko djelo. Barbie je oštra feministička kritika patrijarhata, što je i bilo za očekivati, jer Gerwig razumije žene i razumije popularnu kulturu. A to znanje o ženama i onome što one žele malo se cijeni. Vidjela sam da kolegice ljevičarke_i kritiziraju film iz marksističke perspektive i denunciraju ga kao precijenjeno smeće koje nema dovoljno snage da se do kraja razračuna s konzumerizmom. Vidjela sam da film kritiziraju i desničarke_i jer je previše woke. Pritužbe su heterogene i sve su jednako upitne. Znate li zašto? Zato što su ostvarenja poput Ubogih stvorenja daleko problematičnija, politički gledano, od Barbie, ali ih smatramo visokom umjetnošću i štedimo ih banalnih kritika kojima žene redovito izlažemo. Gdje je marksističko nadahnuće da se žestoko okomimo na Yorgosa Lanthimosa? Nema ga. Nitko nije čitao knjigu i ne usudi se. Barbie je puno lakša meta. Na svu sreću imate mene, nadrkanu Barbie, koja se ne boji ničega jer se život s njom prejako igrao.
U čemu je, dakle, problem s Ubogim stvorenjima? U golotinji? U filmu ima previše seksa, istina, ali to je sekundarno. Alasdair Gray napisao je socijalistički intoniranu knjigu u kojoj su klasna nejednakost, rasizam i britanski imperijalizam na oštroj meti. Glasgow i Škotska odvojeni su geografski i politički od Engleske. Katolicizam i protestantizam jasno su razdijeljeni. U ekonomskim i političkim odnosima nema fantastike. Sve rasprave o medicini zvuče plauzibilno. Mensplejnanje je mučno za čitati kao što ga je mučno slušati u stvarnom životu. Formalno, knjiga je pastiš. Gray koristi epistolarnu književnost, dnevničke zapise, bilješke i ilustracije da iznese različita gledišta. “Ovo je prevelika misao da bi je Bella mislila”, piše u svom dnevniku Bella Baxter, ali taj je dnevnik izmišljotina njezinog muža. “Ove bilješke naših ranih jada posvećene su mojoj ženi”, piše Archibald McCandless. Čitamo zatim pismo u kojem Victoria McCandless (aka Bella Baxter) demantira sve što je pokojni suprug rekao. Potom slijede bilješke autora Alasdaira Graya, koji se pretvara da je urednik knjige. (Čini mi se da je Alasdair Gray lik Belle Baxter osmislio kao književnu verziju stvarne osobe, autorice Marie Stopes, ali neću to detaljnije obrazlagati jer će Google ostati bez posla.)
Yorgos Lanthimos potpuno briše političku dimenziju romana i njegov feministički epilog. Umjesto stvarnih mjesta imamo CGI pozadinu i scenografiju, nalik na ružnu AI umjetnost koja preplavljuje društvene mreže. Klasna osviještenost svedena je na dvije prostitutke koje su “same svoje sredstvo proizvodnje”. Čitava je rasprava o britanskom imperijalizmu i američkom rasizmu reducirana na lošu, patetičnu CGI scenu u Aleksandriji, gdje Bella spoznaje okrutnost svijeta gledajući svisoka sirotinju koja umire od gladi i žeđi, da bi se onda protiv te nepravde pokušala boriti filantropski, a ne socijalistički. Ništa se u Barbie ne može usporediti s uvredljivo lošim scenama koje opisujem. Scenografija u filmu Grete Gerwig predmetna je, stvarna. Fantastična utopija zvana Barbie Land politički je progresivnije mjesto od ispraznih viktorijanskih kulisa Yorgosa Lanthimosa. Što više razmišljam o Ubogim stvorenjima, to mi je film sve lošiji i lošiji. Ako nastavim, spast će s trojke na dvojku.
ObjavljenoObjavljeno
