Kritika Upustiti se u promišljanje pojma novog nužno znači verati se uz stablo dedukcije dok se njegove grane ne rastvore u konfuzni splet značenja. Bilo da se radi o razini inovacije kao unapređenja određenog modela ili o točki čiste invencije, pojam se novog rađa isključivo u odnosu jednoga fenomena prema drugome, kojega snagu i upotrebljivost ne negira, nego s njime supostoji. U radikalnim se zamislima inovaciji uskraćuje značaj kakav bi nosila čista invencija, neuprljana kolažom rabljenih ideja; šok i osobine spektakla nerijetko se greškom zamjenjuju za kvalitetu, a mukotrpan put inovacije od zapanjujuće prve pojave do zamršenoga sklopa nezanimljiv je zbog znanja o njegovu razvoju.
Upravo razvojni put, koji bi mogao, ali ne mora dovesti do novog sadržaja u obliku specifične autorske poetike ili pak mijene u cjelokupnom poimanju izvedbenih umjetnosti, slio se u sintagmu razvojnoga kazališta, kojom se opisuje karakter međunarodnoga Ganz novog festivala. Okupljajući većinom neafirmirane i mlađe autore, on dopušta i, štoviše, propagira nasljeđivanje znanja o kazališnoj teoriji i praksi posredstvom iskusnije, češće starije generacije. Za razliku od pukog veličanja novog, festival se u velikoj mjeri fokusira na promatranje posebnosti i promjena koje se javljaju u komunikaciji tih dviju strana tijekom krčenja razvojnoga puta.
Ovogodišnje izdanje festivala novost je promatralo i kao neiskustvo i kao singularnost, ne zaboravljajući k tome ni prostorno-vremenske šokove ili rezove kakve proizvodi invencija. Odnos oprečnih strana kao jedinstvenih jedinica na putu prema novosti promatrao se i kroz izvedene radove u kontekstu intimnosti, uže ili šire društvene zajednice, životinjskih karakteristika naspram ljudskih, mrtvih predmeta naspram žive materije, a zatim i preskriptivnih okvira žanrovskih poetika ili kulturnih dogovora naspram potpune arbitrarnosti. Zanimljivo je pritom, a i paradoksalno, da se programom istaknuti razvojni put određenih autora utemeljio upravo na šokantnim rezovima kakve u grubom smislu pruža invencija, a koji su u ovome slučaju ostali tek na razini prazne naznake. Istovremeno, program festivala uključio je i neke od afirmiranih umjetnika prilično razvijenog autorskog rukopisa.
Otvorenje festivala obilježila je plesna predstava The Valley dviju mladih islandskih koreografkinja i plesačica Inge Huld Hákonardóttir i Róse Ómarsdóttir koje su, stvarajući u vremenu izvedbe vlastitu zvučnu sliku interakcijom čovjeka i predmeta, žive materije i mrtvog objekta, pokušale promotriti hijerarhiju međudjelovanja na novoj razini. Kreirajući zvuk, otvorile su pitanje tko proizvodi akciju, a kome se pripisuje reakcija, da bi početnu reakciju zatim udvojile akcijom u obliku tjelesnog odgovora na rezultate vlastita zvučnog eksperimenta. U dolini kao u laboratorijski izoliranom prostoru eksperimenta vrši se naime svojevrsno kloniranje karakteristika nežive materije u živo tijelo i obrnuto, zamagljujući tako granice u hijerarhiji odnosa. Tko je prvi, a tko je drugi; kada je jedan, a kada su dva? U tom se kolebanju otkriva nespretno izvedena želja za ispitivanjem autonomije i jedinstvenosti jednoga i gotovo neizbježne, kako su je autorice definirale, buržujske simetrije, koja se luči iz udvajanja. Ambicija da se prikazom borbe između buržujskog ekvilibrija i buntovnog opiranja uplete i tema intimnosti i društvenih odnosa u kojima se autentičnost jednog sudionika često podčinjava funkciji para na koncu je premašila i prezasitila koncepciju inače zanimljive predstave.
Kao izvrsna podloga za učitavanje neprimjenjivog teorijskog metajezika, kako se pokazalo u određenim kritikama ove izvedbe, nadalo se Prijeđanje vublike mladoga redatelja Ivana Penovića. Ono što je za Handkea trebao biti prolog svim drugim predstavama, antiteatar, koji do krajnjih točaka izaziva mogućnosti jezika u teatru, pa i izvan njegovih granica, već se u samome naslovu ove varijante zamjenom slova svelo na banalnu razinu. Ispitivanje arbitrarne veze između označitelja i označenog koje je u srži Handkeove zamisli veoma promišljeno i pomno izgrađeno, u Penovićevu se slučaju zamijenilo za banalnost cjelokupne (anti-)forme. Iako je motiv Handkeova teksta obaranje kule ustaljenih značenja i konformizma publike, njezin je komunikacijski aparat u svojemu minimalizmu veoma bogat, dok se Penovićeva varijanta zaodjenula plaštom prazne naznake. Umjesto da, kako se najavilo, propituje spektakl i marketinške trikove, ona pruža spektakl kojim podupire dominantne struje kazališta i povlađuje određenom dijelu publike, istodobno podcjenjujući receptivne mogućnosti njezina drugoga pola. Proizvoljnost je ustupila mjesto šoku poput onog invencijskog, a dio je publike, noseći svojeg Pokémona kojeg je dobio “na dar”, doista izišao uvrijeđen, paradoksalno, samo time što uistinu nije bio uvrijeđen.
Nasuprot tome, mini opera za sedmero turista kolektiva Kevin or Harry pod nazivom Syden (Jug) izmaknula se iz okvira kritike institucija i kulture, iako od nje implicitno polazi, da bi logičnim, prirodnim putem kristalizirala najdublja, ljudskoj vrsti inherentna pitanja o intimi, vlastitome postojanju, trajanju i prolaznosti vremena. Uglazbivši intervjue održane sa sedmero skandinavskih turista i dovevši zatim iste turiste da ih u minimalno scenografski opremljenom prostoru, uz minimalne režijske postupke i minimalistički komponiranu muziku otpjevaju, kolektiv je potpuno neočekivano i gotovo neprimjetno ukazao na mogućnosti kazališnoga jezika, kao i na utjecaj prostora na ljudsku percepciju. Nepatvorenost i duboka ekspresivnost koja je proizišla upravo iz nedostatka profesionalnoga glumačkog obrazovanja izvođača ostavila je dublji utisak nego puka nabijenost spektaklom. Iako se na prvi pogled učinilo da bi ova predstava mogla igrati na kartu emocije i razdraganosti publike, njezina je iskrenost naposljetku ugasila svaku pretpostavku te vrste.
Trećega je dana festivala odigrana predstava Magic Evening Anice Tomić i Jelene Kovačić. Imajući na umu brojnost kritika koje su o ovoj predstavi već napisane, ovom se prilikom kao bitniji nameće položaj navedene predstave u cjelokupnom programu festivala. Rad dviju autorica doista se pokazao kao prostorno, ali i značajem središnja točka programa, iako se u kontekstu razvojnog on već daleko odmaknuo, te iskustveno i stilski utvrdio. U tom se smislu nije najbolje uklopio, iako se teme međusobnih odnosa, tipskih i graničnih ponašanja, obitelji kao kolektiva i njezina člana kao često buntovnog pojedinca podudara s implicitnom temom koja se provlači kroz cijeli ovogodišnji program.
Naposljetku, dvije su se plesne predstave posljednjega dana festivala, izvedene jedna za drugom, našle u neplaniranom odnosu. Familija koreografkinje Roberte Milevoj uz muziku Nenada Sinkauza mogućnosti je novog istražila na razini diskursa, prevodeći životinjsko, primordijalno i instinktivno iz promatranja zajednice slonova u ljudsko, složeno i tijelom ispričano iskustvo. Ponovno izviruje pitanje: Što je prvo, a što drugo? Dominira li zapletenost međuljudskih odnosa, posesivna i egoistična želja za proždiranjem drugoga u pokretu grupe plesačica ili je na prvome mjestu životinjska, nevina kretnja, spora i sama u sebi dovoljna? Mogu li odnosi supostojati poput zajednice slonova, u polaganom strujanju, kojemu je težnja održati status quo i, istovremeno, kolebati se između krajnjih vrijednosti u želji da se zajednica razbije na zasebne jedinice te je li, kako program predstave navodi, diskurs o prirodi doista prijevod u diskurs o tjelesnosti ili je to u suštini isto?
Supostojanje starog i novog, lica i naličja iste ideje, ideje odnosa, u drugom se obliku prikazalo kroz Travelogue Žaka Valente. Nasljedstvo pokreta, a time i konvencije međusobnog odnosa pri preuzimanju nasljedstva od drugoga, za svoje je aktere odabralo pripadnike starije i mlađe generacije plesača, kao što je Familija odabrala odnos životinjskog i ljudskog. Gotovo se osvrćući na poziciju plesa u obrazovnom sustavu i institucionalnim okvirima, Valenta pokret promatra ne samo kao koreografsku jedinicu nego i kao medij kojim se prenosi razumijevanje plesa, neophodno za gradnju njegove budućnosti. Pritom se otvara jedno od najznačajnijih pitanja za povijest kazališta, a to je pitanje arhiviranja. Kako se arhivira pokret, kako se pohranjuje plesna memorija i kako se neokrnjena može izvući iz prašnjavih podruma arhiva da bi se vjerno u budućnosti sagledala? Ipak, cjelina Traveloguea izgubila se u slabo iskorištenoj i loše postavljenoj vizualnoj opremi, nasljedstvo pokreta ostalo je nedovoljno izraženo i ugušeno nedorečenom vezom između izvođača, a struja transfera nelogično je isprekidana.
U svoj toj isprekidanosti, pretjeranoj ambiciji i prezasićenosti ovogodišnji je Ganz novi festival ipak otvorio relevantna pitanja koja su se, doduše, nerijetko mogla iščitati tek iz programske knjižice ili iz usta samoga autora. Program, koji se, kako se čini, utemeljio koliko na domišljenom izboru, toliko i na suštoj dostupnosti autora, naposljetku je provukao niti starog i novog, općeg i pojedinačnog te isključivosti i supostojanja, da bi se otkrio kao korisna platforma za razvoj prema tradicijom neopterećenoj i samosvojnoj inovaciji na polju kazališta.
ObjavljenoObjavljeno
