Blic Urbana geografija Rijeke izmjenjuje se rapidnom brzinom, kroz niz stambenih (RIO-Kantrida), kulturnih (Art-kvart), gospodarskih (novi lučki terminali), društvenih (Marina), obrazovnih (Sveučilište u Rijeci) i logističkih (D403) projekata, prodirući duboko u identitetsko tkivo grada. Govorimo o urbanoj tektonici koja se, u sličnom obujmu, zadnji put tako pomicala u drugoj polovici 19. stoljeća; tada se formirao gradski obalni pojas, utvrđivala lučki operativna obala, formirala stambena politika, a ljudi i industrija selili uz more. Godine su to izgradnje kazališta, osnutka Novog lista, uvođenja kanalizacije, a u kratkom razmaku izmjenjuje se plinska s električnom rasvjetom. U sličnom obujmu Rijeka danas iznova proživljava transformaciju.
Plan razvoja grada Rijeke za razdoblje od 2021. do 2027. godine u tekućim dvadesetima i riječkom gradilištu prepoznaje natruhe tog doba, dodajući i čas ludih dvadesetih prošlog stoljeća, vjerujući kako može nadići “demografske, gospodarske i ostale izazove” te ući u globalne tokove. Javno mnijenje, ipak, više ostavlja dojam rezigniranosti, kontrapunktirajući očekivanjima i željama gradske uprave. Na svakodnevnoj razini se nužne i važne rasprave vezane za demografske, generacijske, kulturne i identitetske teme sudaraju s kolektivnim pamćenjem, nostalgijom i skepsom, rasplinjuju u sudarima s nostalgijom te nestaju u hodnicima riječke svakodnevice. Ipak, kada bi morali odabrati mjesto s kojega možemo najbolje sagledati aktualnu identitetsku krizu te sukob želja prošlosti i zahtjeva budućnosti, mnogi bi uprli prstom u autobusni kolodvor Žabica.
“Projekt novog autobusnog terminala i garažne kuće za 900 vozila u Rijeci je jedan od prvih koraka ‘osvajanja’ područja riječke luke”, vizija je koje se od 2005. godine i raspisivanja prvog projekta autobusnog kolodvora Žabica držao Studio 3LHD. Izgrađena 1947. godine, Žabica se u posljednja dva desetljeća prometnula u svojevrsni spremnik frustracija, simbol riječkog razvoja od devedesetih godina nadalje, ali i uvijek popularan opozicijski alat kada se užare političke rasprave. Iako planirana gotovo dvadeset godina, prijelomnica je bila prošle godine.
Potpisivanje ugovora o kupoprodaji zemljišta za 85 milijuna kuna (11,3 milijuna eura) između Grada Rijeke i tvrtke Rijeka Plus te kupca, tvrtke Best in Parking – Razvoj, za gradnju kompleksa Žabica u rujnu prošle godine mnoge je, nakon dugogodišnjeg čekanja, iznenadio brzopoteznošću. Za tri godine u Rijeci bi nas trebao dočekati autobusni terminal Žabica (s minimalno 14 perona), garaža s preko 800 mjesta, novi komercijalni sadržaji te rekonstruirani Trg Žabica. Uzmemo li u obzir dovršetak ceste D403, kao i tekuće projekte vezane za obalni pojas (Porto Baroš, Željeznički kolodvor), modernizacija Žabice sada predstavlja jedan od ključeva razgradnje dosadašnjeg urbanog ustroja s ciljem “osvajanja obale”.
Na tim temeljima nastaje i umjetničko-utopijski triptih Rijeka Deluxe. Premijerno izveden prošle godine, Oproštaj sa Žabicom ponovo se upisao u tekuće putničke tokove autobusnog kolodvora kroz pokret i priču izvedbenog para riječkih umjetnika, Ivane Peranić i Žaka Valente. Riječ je o prvom dijelu triptiha koji je proizašao iz koncepta Ivane Peranić i umjetničkog istraživanja Riječko kazalište – u potrazi za nužnom pozornicom te je, nakon prošlogodišnje premijere, iznova izveden u sklopu ovogodišnjeg europskog festivala suvremenih kazališnih praksi TranziT.
“Čini mi se da na neki način ona utjelovljuje i personificira grad na Rječini na najtočniji mogući način. Pomalo pretrpana, kaotična, neuređena, pomalo i zapuštena, ali opet puna života i pokreta, mjesto susreta ljudi, putnika, gradskog prometa, mora, industrije, pijanca i pekarskih proizvoda, preopterećena, a istovremeno pusta. Bit će teško zamisliti Rijeku bez nje i zato kada plešem duet na Žabici osjećam kao da plešem s Rijekom u paru,” ističe autorica koncepta pišući o razlozima zašto upravo u autobusnom kolodvoru Žabica vidi idealan komunikacijski kanal s utopijskim imaginacijama grada Rijeke.
Od čega se opraštamo?
Razliku je moguće iznaći već u jeziku. Terminal zamjenjuje kolodvor, podcrtavajući time kapitalnu promjenu mjesta u nemjesto, prihvaćajući suvremene prekomjernosti u želji da ponovo pronađe svoje koordinate u globalnom svijetu. Ivana Peranić i Žak Valenta pogađaju identitetsku notu prikazom para koji svojim traganjem jedno za drugim, a onda i busom, otvaraju horizonte kolektivnog i individualnog pamćenja. Izvedbeni par udara u zajednički okvir, rastvarajući mediteranski, rivijerski riječki štih, ali i zlatne godine dokolice kada je bilo uobičajeno “stići u Rijeku, obaviti posao, okupati se, nauživati se morskog zraka i sunca i isti se dan udobno vratiti u Zagreb”. Ipak, promatrajući svisoka, s platoa pored ulaza u Kapucinsku crkvu, publika je suočena s fragmentarnošću sjećanja. Izvedbeni par isključivo nama ostavlja da njihov okvir ispunimo svojim individualnim sjećanjima, dajući time priliku svakome da se oprosti od Žabice. Univerzalni, putnički, kolodvorski sentiment je pogođen (odabir glazbene podloge ga intenzivira), na nama je hoće li nas uspomene odvesti u Trst, na Krk, ili u noćni izlazak.
U tome je i najveća vrijednost izvedbe: umjetnički par učinio je riječko kulturno pamćenje vidljivim. Stojeći na uporištima nekadašnjih riječkih stvarnosti i nekadašnjih deluxe ostvarenja, umjetnici su, barem nakratko, oživjeli prostor koji predstavlja savršenu podlogu za sažimanje svega onoga što personificira Rijeku. Još važnije, izvedba u živom prostoru omogućuje svima onima koji tek dolaze ili presjedaju u Rijeci da osjete generacijski diskurs i odrednice grada. Sami ostvaraj očuđenja je dovoljan, ostavljajući njima na izbor hoće li, ili ne, ući u prostor koji se otvara.
Danas je Rijeka “jedno od područja najveće gustoće”, gdje su “najopterećenije prostorne cjeline gradsko središte, Podmurvice-Preluk i Sušak koje zauzimaju nešto više od trećine površine Grada, a u njima živi oko 70% stanovništva”. S tim urbanim izazovima danas se, većinom, bavi privatni kapital koji, konačno, utkaje vrijeme u prostor. I dok su lučki projekti budili nostalgičnu crtu (“gle sine, još jedan kruzer/tanker”), potpisana transformacija Žabice suočava nas izravno s vizijom Rijeke na konzumerističkim i neoliberalnim temeljima. Ako smo i htjeli plakati na oproštaju, nismo, jer nas je jedan oproštaj podsjetio na dugi niz ostalih koji slijede: Kostabela, Kantrida, Drenova. Sve su to mjesta gdje dolazi do estetizacije prostora nauštrb života stanovnika, otvarajući ga tokovima kapitala i moći.
Događaji poput Oproštaja sa Žabicom za publiku su važni jer predstavljaju vježbe konstituiranja vlastitih sjećanja te razumijevanja kolektivnog identiteta i pamćenja. Ali važni su i zbog nastojanja da se kroz njih iznova promisli sadašnjost te se suoči s odrazom riječkog društva i njegovim porazima (i ponekom pobjedom) nad supermodernitetom i drugim velikim riječima globalnog društva.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
