Kritika Tomić/Kovačić, “Magic Evening”, Teatar &TD, Zagreb
Piše: Igor Ružić
Gdje je zaista sustavna pogreška? Zašto nismo savršeni ako nam je već život tako savršeno posložen ili zašto nam život ipak nije savršeno posložen ukoliko smo savršeni, barem u onom obliku u kojem savršenost možemo pojmiti, makar i u ogledalu? Novom predstavom redateljsko-dramaturškog tima koji čine Anica Tomić i Jelena Kovačić ova (naizgled?) banalna pitanja iz lifestyle sfere dovedena su do scenske realizacije naizgled izravnim putem čiste reprezentacije. Scenografija je realistična i jedinstvena, sve se događa u jednoj večeri, pa su ispunjene sve kategorije dobro skrojenog komada, ili, drugim riječima, jednostavne građanske drame. Magic Evening to i jest i nije – ovisi s koje strane se gleda na intimu prosutu pred publiku upravo onako i onoliko koliko je ona može prihvatiti. I intima i publika.
Koncept je, dakle, jednostavan i već dovoljno puta iskorišten. Četvero prijatelja, ne uvijek u potpunosti željni druženja, ipak se nađu na večeri i tijekom sati provedenih zajedno u relativno nevelikom prostoru druže se više sa svojim demonima nego međusobno. Ipak, interakcije im ne nedostaje, unatoč tome što su vjerojatno najzanimljiviji dijelovi (iz)ostavljeni pristojnim zatamnjenjima, jer što je grupni seks sa SM utjecajima prema bolesti izgubljene mladosti, rasutih talenata, nezadovoljstva bračnom rutinom ili ispraznosti ostvarivanja njezinih svakovrsnih nadomjestaka. To su uglavnom problemi koji muče likove, sasvim svakodnevne intelektualne hipstere i snobove hipertrofiranih očekivanja i mizernih osobnih, karakternih ili moralnih ulaganja. Ne naročito simpatični od samog početka, kako predstava odmiče postaju sve gori, njihove veze sve prozirnije, a frustracije i agresija sve vidljivije. A razlog nije samo misteriozno kucanje na vrata usred noći.
Konvenciju zatvorenih vrata, bez obzira jesu li zaključana izvana ili iznutra, i nekoliko osoba koje svojom ili nekom drugom voljom ne izlaze nego se glođu onoliko koliko treba kako bi njihova “prava” priroda izašla na vidjelo, nije lako nadograditi. Režijsko-scenaristički par Kovačić/Tomić u produkciji Magic Evening pokušava ga oplemeniti svojevrsnim inputom iz vlastitog registra s obzirom na to da njihove predstave uvijek imaju empatiju za barem neke od karaktera kojim barataju, koje stvaraju ili s kojima (se) igraju. U dosadašnjim njihovim radovima uvijek je postojao onaj barem jedan koji u tom smislu jest središnji, ponekad i zaista fokalni moment cijele predstave, čak i ako na ovaj ili onaj način ne bude najbolje, ili najpozitivnije iskorišten. Ovdje, međutim, svi zajedno jesu uglavnom odbojni, dok svaki ima i razlog za to, a opet ni po čemu ne čine posebnu vrstu čak niti unutar svog registra. Ostavljeni kao skice s pokojom lošom ili manje lošom navikom, svaki od njih gradi se prema vlastitom načelu samodopadnosti i samodostatnosti, ali ga to načelo iznevjerava već pri sljedećem izazovu i priznanju. Gledatelj stoga ne jedanput tijekom predstave pomisli kako zaslužuju ne samo kucanje na vratima, i ne samo posljedičnu nelagodu koja prerasta u strah, paniku i paranoju s klicama agresije, sve do konačnog stupora.
Nije, naime, kucanje to što izaziva reakciju. Suptilnim nizanjem sitnih iritacija i gradiranjem reakcija od gotovo nevidljivih gesti koje odaju nervozu do proboja nekontroliranog bijesa, bljeskaju napukline idealne egzistencijalne pozlate nad onim što je već izrečeno poput osobnih i profesionalnih situacija svakog od protagonista. U izboru glumaca ovoga se puta očito vodilo računa ozbiljnije nego inače, što je možda i zasluga otvorene produkcijske platforme Teatra &TD i programa Kulture promjene, ali i želje da se angažiraju slobodnjaci. Odluka je pala na Natašu Kopeč, Ivanu Krizmanić, Marka Makovičića i Marka Petrića, izvođače različitih iskustava i još različitijih osobnih stilova, ali koji zajedno u ovoj predstavi ipak mogu funkcionirati, svi odreda kao ponekad tupi, a ponekad i vrlo oštri kutovi tog začudno običnog četverokuta. Način kojom običnost uspijeva pretvoriti u humornu minijaturu s jedva prikrivenom dozom odmaka, čak i autorefleksije, čini Ivanu Krizmanić glumicom za koju je zaista nevjerojatno da još nije trajnije angažirana i tako češće pred publikom. Njezina uspješna poslovna žena zapravo je samo naslijedila, točnije bivšem suprugu preotela, uhodani restoran, ali i to je dovoljno kako bi se hvalila svojom uspješnošću u gotovo svakoj rečenici i svakoj gesti, čak i sažaljivom pogledu na obična niža bića. A upravo su takvi, zapravo, domaćini kojima se nametne i pritom dovede svoju aktualnu seksualnu igračku u obliku Marka Petrića, glumca koji je dosadašnju karijeru ostvario u Splitu i čiji potencijal zagrebačka publika tek upoznaje. Pogrešno bi bilo svesti ga na razuzdanu fizikalnost uloge u ovoj predstavi, jer riječ je o glumcu koji sasvim suzdržano može voditi radnju kao i sudjelovati u njoj. Realniji, ali samo uvjetno rečeno, par ove predstave tumače Nataša Kopeč i Marko Makovičić, ne samo zato što već od prvog prizora izgledaju kao da ih je samo nužda prisilila da budu zajedno. Njihova transformacija ide bitno nježnije, ali zato razornije, jer likovi su nakalemljeni na habitus, pa treba vremena da se kroz prividnu početnu hladnoću probiju ravi razlozi zašto je ona zaista jedna od najzanimljivijih glumica novije generacija, i zašto je on gotovo idealna podjela za “običnog čovjeka u neobičnim situacijama”.
Već takav spoj glumačkih energija dovoljan je za koncentriranu katastrofu, a upravo je to ono što su autorice i željele. Dovoljan je, ali ne i nužan, tek jednostavni signal izvana, poput kucanja i lupanja na vrata, kao okidač za sve nesigurnosti i paranoje, kako bi se ona i dogodila u punini svoje grotesknosti. Tragedija na kojoj se bazira ova predstava tragedija je banalnosti, prolazna jednako kao i svaka druga, a cilj njezinog pokazivanja na ovakav način tek je slatko uživanje u patnji drugih, ukoliko je današnjoj kazališnoj publici još moguće uživjeti se u ono izvedeno na pozornici. Mekani prijelazi koji naznačuju nepomirljive razlike među ljudima koji su si, logikom izvanjske prisile na koju ne mogu ili odluče da ipak ne žele utjecati, trenuci su predstave koji mogu zaintrigirati, dok je akcija tek rezultat očekivanja – od divljeg plesa, preko naznake grupnog seksa, do probuđene zaštitničke ratobornosti. Sve su, nažalost, reakcije nižeg stupnja, gotovo instinktivne, ali koje ne izlaze iz ranga klišeja kakav pristoji opusima Yasmine Reze s jedne i, na primjer, Bobe Jelčića s druge strane, koliko god oni bili formalno i poetički udaljeni.
Autorice koje u tandemu napadaju svijet maskuliniziran svijet domaće kazališne režije i mainstream autorskog kazališta, Anica Tomić i Jelena Kovačić uspjele su u dosadašnjem radu doći do zavidnih rezultata. Najnagrađivanije produkcije su im one namijenjene djeci i mladima, no nekoliko je predstava za odrasle, ako takva podjela uopće realno može postojati, ipak ozbiljno zainteresiralo i takozvanu ozbiljniju publiku. Razlog možda treba tražiti upravo u njihovom načinu rada u čijoj je osnovi želja da se od problema koji je već postao banalan i potrošen okreću njegovom izvoru kako bi iz njega gradile sliku zbilje, ponekad što vjerniju, ponekad udaljenu od uobičajene percepcije upravo onoliko koliko domišljaj većine gledatelja to može podnijeti. U Ledi to je bio problem loših brakova na koje se godinama uporno pristaje, u Ovo bi mogla biti moja ulica eskalacija nasilja zbog kontinuiranog zanemarivanja, u Ani i Miji nemogućnost da se začarani krug fiksacije prekine na vrijeme. Kad rade s u većoj ili manjoj mjeri kanoniziranim klasicima, kao i kad, što je ipak puno češće, rade autorske predstave, Jelena Kovači i Anica Tomić čine istu stvar: pokušavaju klišej preslikati u prepoznatljivu, današnju i ovdašnju ljudskost, dati mu boju i oblik koji je ponekad i neprepoznatljiv ali je učinkovit, ili baš zato učinkovitiji. Tako su, na primjer, likovi Staklene menažerije ostajali bez teksta, a protagonisti Oprostite, mogu li vam ispričati…? bez priče. Još je prošlogodišnja Melodrama u Splitu za veliku i ozbiljnu nit vodilju imala odgovornost, dok je Magic Evening pritom hrabar korak u svojevrsnu sintezu svih dosadašnjih impulsa. Najavljena kao predstava o strahu, koja tematizira strah kao ulaz u nesvjesno, nepoznato, potisnuto i skriveno u ljudskoj jedinki bez obzira kakvu pojavnost i socijalnu ljušturu imala, ona se pravi da otkriva sve ono o svojim protagonistima što bi oni željeli sakriti. Međutim, pritom upada u svoju zamku jer malo otkriva i gotovo ne iznenađuje.
Magic Evening vraća stvari na početak, kad je generacija kojoj pripadaju i autorice ove predstave počinjala u &TD-u, domaća kazališta tek su povremeno otvarala svoja vrata i mlađim autorskim rukopisima, dok je danas situacija bitno drukčija. Ova predstava zato je istodobno i parodija i potvrda sustava u kojem je svaka vrijednost pomaknuta, pa nije važno gdje se koji autorski rukopis i koja poetika razvija ili gdje tek “gostuje”, u trenutku kad istovremeno autorske iskorake pokušavaju pratiti i najveće kuće, formalnim se podržavanjem stanja razlike moraju baviti institucije na rubu. Drugim riječima: jedni glume avangardu, drugi građanstvo, a treći status quo, bez puno obzira prema svojoj publici ili publikama. Nije to ni tako loše, jer ukoliko renomirani dvojac kao to su Jelena Kovačić i Anica Tomić u Teatru &TD može napraviti predstavu koja je već gotovo unaprijed proglašena hitom, pitanje je koliko je prave hitoidnosti u uspješnicama velikih kazališno-produkcijskih pogona. Tematizirajući sustavne pogreške, kazalište počinje od sebe.
Reprizne izvedbe predstave Magic Evening Anice Tomić i Jelene Kovačić na rasporedu su 17, 18. i 19. ožujka u velikoj dvorani Teatra &TD.
ObjavljenoObjavljeno
