Tema Pozitivni stereotipi da su države koje se geografski nalaze bliže imaginarnom prostoru sreće i blagostanja, odnosno Zapadu, uređenije, humanije i po mjeri čovjeka, preživljavaju razne apokaliptične scenarije, od ratova do migracija, ne pokazujući znakove zamora. Međutim, ubrzo se ispostavlja da je mjera čovjeka krojena prema onima koji nemaju migrantsko iskustvo (fizičkog) rada u takvim državama, nego svoj sud temelje na srednjoklasnim fantazijama o pravom kapitalizmu, nasuprot divljeg u kojem oni žive.
Zato je teško zamisliti da u tom boljem i uređenijem društvu radnik može biti neplaćen ili, u nešto boljem slučaju, potplaćen, da nije prijavljen, da mu poslodavac ne uplaćuje doprinose, da ga iskorištava. To su samo neki od primjera koji pokazuju kako deviza “što južnije, to tužnije” ne znači da vrijedi i suprotno – “što sjevernije, to veselije”. A kada se tome pridodaju i migranti iz bližeg ili daljeg istoka, situacija u samom centru iz kojeg ti stereotipi potječu prilično se zaoštrava, do te mjere da bi o njoj trebalo snimiti dokumentarni film.
Upravo je to učinio Srđan Kovačević koji se već sa svojim prvim filmom Tvornice radnicima predstavio kao autor kojeg zanima problem radničkih prava i radničkog organiziranja. I dok Tvornice radnicima tematiziraju ITAS iz Ivanca, tvornicu alatnih strojeva koja jedina u postsocijalističkoj Europi funkcionira u ponešto modificiranom obliku radničkog samoupravljanja, u svom drugom dugometražnom dokumentarnom filmu Ono što treba činiti, koji potpisuje kao redatelj, scenarist i snimatelj, Kovačević se bavi Delavskom svetovalnicom, odnosno Radničkim savjetovalištem koje u Ljubljani nastoji pružiti pravnu pomoć i savjetovati migrantske radnike, najčešće iz zemalja bivše Jugoslavije.
Troje zaposlenika savjetovališta, koji su ujedno i junaci filma, u razgovorima s medijima i korisnicima neprestano ponavlja kako nije riječ o sindikatu, nego o udruzi koja, poznajući zakon i njegove – kako ih zovu – “pozitivne rupe”, pomaže radnicima ostvariti prava koja bi im trebala biti zagarantirana zakonom, što to često nisu. Riječ je o Goranu Lukiću, aktivistu i predsjedniku savjetovališta, Lauri Orel, socijalnoj radnici i savjetnici, te Goranu Zrniću, električaru iz Banje Luke koji se nakon nesreće na radnom mjestu sam morao izboriti za svoja radnička prava.
Kovačevićev film koncipiran je kao niz priča o radnicama i radnicima koji se obraćaju Radničkom savjetovalištu s problemima neisplaćenih plaća, neplaćenih prekovremenih sati, neplaćanja poreza i doprinosa za radnike i slično. te o načinima na koje troje savjetnika pokušava riješiti njihove slučajeve. Osim pojedinačnih priča, filmom se provlači i slučaj šire eksploatacije radnika kojim se bave savjetnici Delavske svetovalnice. Riječ je o izdvojenim (outsourced) radnicima Luke Koper koji se bore za priznanje statusa zaposlenika luke, što bi im omogućilo jednaka prava kao i ostalim radnicima.
Slično svome prvom filmu, Srđan Kovačević se i u Onome što treba činiti služi metodama filma istine (cinéma vérité), snimajući kamerom iz ruke koja bilježi svakodnevicu snimanih osoba bez glasa pripovjedača ili snimatelja koji komentiraju ili objašnjavaju ono što se događa. Autor ovdje ide i korak dalje od prvog filma pa dok se u Tvornicama radnicima još pojavljuju sekvence intervjua u kojima radnici govore u kameru, iznoseći svoja iskustva, mišljenja i stavove, savjetnici i štićenici Delavske svetovalnice ne ostvaruju nikakvu komunikaciju s kamerom. Time se dodatno pokušava naglasiti vjerodostojnost prikazanog, ali se i izostankom autorove reakcije ona nastoji iznuditi od gledatelja.
Više o savjetovalištu, njegovom radu i pomoći koju pruža radnicima saznajemo iz snimki intervjua koje savjetnici daju novinarima raznih medija, između ostalih i ekipi RTV Slovenije. U tim kratkim isječcima opisuju kako u savjetovalištu nema stroge podjele posla, kako svi rade sve i za svakoga, bez obzira na porijeklo ili radni status. Njihov rad se temelji na poznavanju zakona i njegovih “pozitivnih rupa”, koje im omogućuju da se izbore za radnike koje njihovi poslodovaci izrabljuju koristeći se “negativnim” rupama u slovenskom zakonu.
Tako nastaju vrlo dinamične i napete sekvence razmjene među savjetnicima i korisnicima savjetovališta, nakon kojih slijede oštri rezovi i pomak prema kadrovima koji služe kao svojevrsni “odmor” od bučne, predmetima i ljudima nabijene kulise savjetovališta. Ti su kadrovi više stilski obilježeni i mogu se shvatiti kao autorski komentar na dotad prikazano. Jedan će tako prikazivati kartu Europe s ispisanim minimalnim plaćama po zemljama, pri čemu se kamera kreće od država Balkana prema Zapadnoj Europi, dok se u pozadini čuje zbor koji pjeva Da nam živi živi rad. U drugom savjetnica Laura pažljivo zalijeva biljku u prostorijama savjetovališta, odstranjujući osušene listove, što se ujedno može čitati kao komentar o brizi i pažnji koju savjetnici posvećuju radnicima.
Dijelovi filma, poput prosvjeda radnika Luke Koper, snimani su u eksterijeru, ali se značajan dio filma odvija u unutrašnjosti ureda Delavske svetovalnice. To je prilično skučena prostorija napučena predmetima – računalima, registratorima, ormarima – a gotovo svaka površina zida, stola ili vrata iskorištena je za lijepljenje papira ili post-ita. Kamera u tako nabijenoj i vizualno zahtjevnoj scenografiji ne olakšava gledatelju, nego se u prikazu razgovora često služi polusubjektivnim kadrom fokusiranim na savjetnike, dok su korisnici snimljeni preko ramena, u kadru neizoštreni. U nekim će se situacijama u prvom planu, jednako neizoštreni, pronaći i predmeti poput tegli s biljkama, printeri, uredske lampe i slično.
Time se postiže klaustrofobičan dojam, koji gledatelju stvara nelagodu sličnu onoj s kakvom se susreću nesretni radnici, a autor se upadljivo nastoji sakriti iza vlastitog djela i sugerirati da je materijal snimljen skrivenom kamerom, čime pojačava fingiranu autentičnost. Realističnosti i napetosti filma doprinosi i način oblikovanja zvuka pa se tako vjerno prenosi uredska kakofonija, preglasavanje savjetnika i miješanje njihovih razgovora, dok se pripovijedanje prebacuje s jednog lika na drugi.
Ono što treba činiti uspješno se koristi emocionalnim afektima koje proizvodi u gledatelju. Ispovijesti izrabljivanih radnika, obilježenih nepravdom čak i kada izbore prava koja su im bila uskraćivana, prilično su potresne, a redatelj se ne libi prikazati ni njihove suze. Nasuprot tome, osebujan način komunikacije i pristupa problemu radničkih prava savjetnika Gorana Zrnića imaju komičan učinak.
Čak ni završna sekvenca u kojoj su montirane kratke snimke dijelom zabrinutih, a dijelom sramežljivo nasmijanih radnika, dok u pozadini zbor Praksa pjeva Houstorove Sejmene, nije jednoznačna i ne može se protumačiti kao optimističan kraj filma. Glazba i prigušeni osmijesi slijede nakon iskaza razočaranog radnika kojem je konačno priznat status radnika Luke Koper, a koji nakon godina rada i truda mora živjeti od socijalne pomoći. Umjesto optimizma, film nudi upozorenje: borba za bolje i humane uvjete rada ne prestaje i ne može stati na troje entuzijasta, nego je riječ o širem društvenom problemu koji autor nastoji dovesti na platna i ekrane.
Jedna je od manjkavosti Kovačevićevog filma pretjerana doslovnost u pojedinim scenama, što je čest slučaj u angažiranim dokumentarcima. Najeksplicitnije se to očituje u sceni u kojoj strani radnik, vjerojatno iz Makedonije, moli Lauru da mu prevede rečenice do kojih je došao na nepoznat način, a koje glase: Pobunjeni borac je glasnik nove zore i Prosvjetljeni buntovnik će zatresti tronove moći. Kratka scena sažima čitav film; ističe da je Delavska svetovalnica mjesto koje obrazuje radnika za snalaženje u kapitalističkom društvu koje od njih očekuje rad bez naknade. Problem je u takvom doslovnom crtanju značenja kojega inače u filmu nema, a ovdje se očituje kao naglo izbijanje autorske namjere iz filma u kojem se redatelj nastoji što više povući i prepustiti materijalu da govori za sebe.
Dovodi nas to do samog medija filma i načina na koji ga autor koristi. U intervjuu za Novosti o snimanju filma Ono što treba činiti, Kovačević kaže kako film smatra političkim alatom “jer uostalom zašto djelovati ako ne možemo pomoći i drugima dati nadu?”. Time se otvara pitanje kako djelovati, kako činiti ono što treba činiti, odnosno zašto snimati baš dokumentarni film.
Hineći da se radi o autentičnim snimkama, a ne o režiranom i dramatiziranom dokumentarnom filmu, autor gledatelja dovodi u poziciju nesigurnosti: suočen je s nizom potresnih situacija, ali bez komentara koji bi ih jasno usmjerili. Gledatelj tako ostaje sam s materijalom, prepušten da ga povezuje, tumači i izvodi zaključke. Vrlo je to uspješan način angažiranja koji od filma doista čini važan politički alat, ali ne takav koji će agitirati za neku ideju, nego onaj koji politički djeluje samim filmskim jezikom.
Tekst je nastao u sklopu podrške mladim kritičarima i kritičarkama u praćenju programa 23. Human Rights Film Festivala. Program se provodi uz podršku Zaklade SOLIDARNA kroz inicijativu Kultura u zajednici.
Objavljeno
