Migrantski rad i novi modeli organiziranja

Migrantski rad igra središnju ulogu u održavanju gospodarskog rasta bogati(ji)h zemalja, dok istovremeno predstavlja važan izvor životnih sredstava za obitelji radnika, koje obično ostaju kod kuće. Nakon desetljeća intenzivnog iseljavanja stanovništva, u 2022. godini RH bilježi pozitivan migracijski saldo – konkretno, iz inozemstva su doselile 57 972 osobe, a u inozemstvo se odselilo 46 287 osoba. Kako je navedeno u izvješću Državnog zavoda za statistiku, u ukupnom broju doseljenih i odseljenih osoba znatan je udio stranaca kojima su izdane dozvola za boravak i rad, ali izbjeglica od rata u Ukrajini. 

Osim iz zemalja regije, sve veći broj stranih radnika stiže iz azijskih zemalja – Nepala, Filipina, Indije. Porastom vidljivosti migrantskih radnika i radnica raste i potreba za tematiziranjem uvjeta njihovog rada, politika integracije, kao i širih strukturnih uzroka migracija. Početkom prosinca, u sklopu 21. izdanja Human Rights Film Festivala tako je prikazan kratki dokumentarni film Gdje su nestali svi osmjesi Anje Strelec, redateljice iz Varaždina koja trenutno živi i radi u Belgiji. Nakon filma organizirana je i panel diskusija s fokusom na “život tisuća migrantskih radnika i radnica u Hrvatskoj” na kojoj su uz redateljicu sudjelovali: Hrvoje Butković iz Instituta za razvoj i međunarodne odnose, Josipa Lulić iz Centra za kazalište potlačenih POKAZ i radnica iz Nepala Sapana Jugjali, uz moderaciju Ive Zenzerović iz CMS-a.

Materijal za dokumentarac redateljica je snimila u Nepalu. Kroz intervjue s radnicima, predstavnicima predatorskih posredničkih agencija i korumpiranim javnim službenicima, Strelec je predstavila sustavno izrabljivanje migranata na svakoj točki njihova puta. Iako se film uglavnom bavi radnicima koji odlaze u bogate petro-države Perzijskog zaljeva, problemi s kojima se suočavaju nisu nepoznati ni u domaćem kontekstu. Zaduživanje kako bi se uopće moglo krenuti na put, neprimjereni stambeni uvjeti, kršenje radnih ugovora i radničkih prava, nemogućnost promjene poslodavca, sve su to situacije – možda točnije, novi oblici ropstva – kojih migrantski radnici u RH nisu pošteđeni.

Na spomenutom popratnom panelu, Hrvoje Butković, autor knjige Strani radnici u Hrvatskoj, podcrtao je kako poslodavci u RH više ne mogu funkcionirati bez migrantskog rada. Također smatra kako se kao društvo u toj novoj situaciji nismo snašli. Prema Butkoviću, jedan je od najvećih problema jezična barijera. Strani radnici uglavnom ne govore hrvatski jezik, što im onemogućava razumijevanje ugovora o radu i drugih pravnih dokumenata – koji se ne prevode pa radnici zapravo ne znaju iz prve ruke što potpisuju – kao i otežava  komunikaciju s poslodavcima i nadležnim institucijama. Iako je država najavila program financiranja tečajeva hrvatskog jezika za strane radnike putem vaučera, on se još uvijek ne provodi.

Problem jezika odraz je i (ne)postojećih integracijskih mjera i politika. Naime, Josipa Lulić je istaknula da unatoč uvriježenoj percepciji da Hrvatska nema integracijske mjere, one itekako postoje i imaju svoj cilj – da se ljudi ne integriraju. “Namjera je da ljudi nemaju pristup ostvarivanju svojih prava, da odrade posao i odu. To se vidi u brojnim mjerama koje se provode. Na primjer, da biste dobili radnu dozvolu, prvo morate dobiti ugovor o radu, ali jedini način da se to napravi je preko agencija. Agencijama se pak plaća provizija, uglavnom putem zaduživanja. U slučaju prekida radnog odnosa gubite radnu i boravišnu dozvolu, što ujedno podrazumijeva da ni ne možete lako dati otkaz u slučajevima kršenja prava”, napomenula je. Takvo stanje prema Lulić podupire tezu kako je riječ o dobro promišljenim politikama: država i poslodavci imaju interes da se strani radnici iskorištavaju, kao i da ostanu jeftina radna snaga koja se može lako zamijeniti.

Kršenje radničkih prava u takvim sistemskim uvjetima stoga nije rijetkost. Butković je istaknuo kako je prema podacima Ureda pučke pravobraniteljice, u 2023. godini zaprimljeno preko 500 tužbi stranih radnika zbog neisplate plaća, prekovremenog rada, kontaktiranja u neradno vrijeme, neustaljenog radnog vremena itd. Posebno su pogođeni radnici koji rade preko digitalnih platformi. koje su ionako nedovoljno regulirane pa time dodatno potenciraju prekaran položaj migranata. Butković je također napomenuo kako su strani radnici često u cirkulirajućoj migraciji, odnosno da dolaze u Hrvatsku na godinu dana ili manje, a zatim odlaze dalje. To poslodavcima daje dodatni motiv da ih iskorištavaju, jer znaju da će se radnici teško žaliti.

Dakle, strani radnici često ne znaju svoja prava i nemaju pristup znanju kako ih zaštititi. Kako je spomenuo Butković, sindikati pokušavaju raditi na njihovoj edukaciji o radnim pravima, ali to je otežano zbog jezične barijere, kao poteškoća u pristupu tvrtkama u kojima nisu prisutni – što je posebno izraženo u građevinskom sektoru.

U kontekstu u kojem je tradicionalno djelovanje sindikata otežano raznim preprekama potrebno je razvijati i alternativne modele radničkog organiziranja. Jedan od takvih modela predstavljen je ranije u istom tjednu početkom prosinca u BLOK-ovoj Novoj BAZI. Predstavljanje rada ljubljanske Delavske svetovalnice započelo je izborom scena iz nadolazećeg dokumentarnog filma Srđana Kovačevića, koji se bavi radom ove organizacije, nakon čega su Goran Zrnić, Goran Lukić i Laura Orel predstavili svoj rad. Savjetovalište je krenulo s radom 2010. godine kao projekt Saveza samostalnih sindikata Slovenije. Originalno je bilo financirano projektnim sredstvima koja su nakon nekoliko godina presušila. Kao samostalna organizacija Delavska svetovalnica formalno je osnovana 2016. godine, a rad se u početnom razdoblju uglavnom odvijao volonterski, da bi se danas uspješno financirali od članarina.

Delavska svetovalnica pruža pomoć radnicima u svim oblicima radnih odnosa, bez obzira na njihovu nacionalnost, status ili radno iskustvo. Njezin rad prvenstveno je usmjeren na rješavanje konkretnih problema s kojima se individualni radnici suočavaju. To može uključivati informiranje radnika o njihovim pravima, pomoć u rješavanju sporova s poslodavcem, pa i ulazak u direktnu konfrontaciju s poslodavcem ili pak pomoć pri organiziranju u sindikat. Ovaj pristup u zaštiti radničkih prava ima nekoliko prednosti: prvo, omogućuje radnicima da se brzo i jednostavno obrate za pomoć; drugo, pruža im individualiziranu pomoć koja je prilagođena njihovim specifičnim potrebama; i treće, može biti učinkovitiji od tradicionalnog sindikalnog organiziranja u situacijama u kojima su radnici slabo organizirani ili se suočavaju s diskriminacijom.

Međutim, Delavska svetovalnica ne ograničava svoj rad samo na individualnu pomoć radnicima, već se aktivno se zalaže i za promjene zakona i administrativnih propisa koji bi zaštitili prava radnika. Kako su to Zrnić, Lukić i Orel opisali na gostovanju u BLOK-u, ekonomske migracije su postale brže, kao i potreba za informacijama, dok eksploatacijske strukture ostaju iste. Državne institucije su pritom konzervativne i često proizvode administrativne prepreke ostvarivanju radničkih prava. Kako sindikati nisu opremljeni da se nose s brzinom ekonomskih migracija, potrebno je razvijati alternativne modele poput Svetovalnice kako bi se popunile rupe. Predstavljanje su stoga završili pozivom svim zainteresiranima koji su u mogućnosti da posjete organizaciju u Ljubljani i upoznaju se s njenim radom, kako bi se otvorila mogućnost prenošenja modela rada Delavske svetovalnice u Hrvatsku. A sudeći po problemima s kojima se migrantski radnici – ali i radnici generalno – susreću, novi i potencijalno efikasniji modeli organiziranja itekako su dobrodošli.

Objavljeno 12.12.2023.