Jurica Starešinčić
U nježnom filmu "Meduze" Shire Geffen i Etgara Kereta, kojeg je najlakše opisati kao magijski realizam, pratimo nekoliko slabo povezanih sudbina u Tel Avivu. Jedna od protagonistica tako će ponovno proživjeti djetinjstvo koje su joj nezainteresirani roditelji uskratili, Filipinka na privremenom radu u Izraelu pokušat će održati ljubav svoga sina telefonskim pozivima i rođendanskim obećanjem, glumica i njezina neosjetljiva majka preispitat će svoj odnos, a supružnici na medenom mjesecu upoznat će prazninu kojom bi njihovi životi bili ispunjeni da nemaju jedno drugo.
Sve je to isprepleteno gotovo neprimjetno utkanim fantastičnim trenucima, poput fotografija koje se miču jer uspomene na ono što je na njima snimljeno nisu razriješene ili pak pojavom djeteta koje je zapravo mlađa verzija protagonistice u trenutku kad je njezin odnos s roditeljima krenuo krivim putem. Nijedan postupak nije osobito originalan (isprepletene sudbine, nadrealni elementi), ali oni u filmu i ne služe impresioniranju gledatelja novim idejama, nego naprosto tvore svijet koji autori prezentiraju.
Kao u većini suvremenih filmova koje pratimo na Zagreb film festivalu, neimaština i nemogućnost ostvarivanja zadovoljavajuće komunikacije u modernom okružju najveći su krivci za nezadovoljstvo suvremenog čovjeka i u "Meduzama". Autori ovog filma vjeruju da se konflikti iz prošlosti mogu riješiti i da jednom započeti krug nerazumijevanja ipak može biti prekinut, a na kraju filma, kad nas uspiju zaista zaljubiti u svoje likove, ostajemo dirnuti i zahvalni na tome. A zahvalni smo i na izvrsnoj fotografiji, dobro odabranim glumcima, meditativnom ritmu i romantičnoj glazbi. Zaista svidljiv film kojem se može prigovoriti zbog patetike, ali to je lako oprostiti kad iz kina izađete osjećajući se dobro.
S druge strane, sama činjenica da iz biografskih natuknica znamo kako će si Ian Curtis na kraju filma oduzeti život, unaprijed nas upozorava da nakon odgledanog filma "Kontrola" Antona Corbijna nećemo ostati u istom raspoloženju. Ipak, cjelokupna atmosfera filma nije toliko mučna koliko bi se moglo očekivati. Moglo bi se čak reći – nažalost. Jer ovako film ostaje nedorečen. U fragmentiranom pripovijedanju ne odlučuje se ni za jaču autorsku intervenciju niti za direct cinema distancu. Drugim riječima, nismo ni saživljeni s Curtisom, niti promatramo njegov put autodestrukcije s objektivne distance. Čak se ni izgled filma ne odlučuje ni za spotovski ekstreman niti grubo ogoljen pristup, nego crno bijelom fotografijom pridodaje intimnoj i mučnoj atmosferi koju ublažuje mekim pokretima kamere i isto tako mekim osvjetljenjem.
Zanimljivo je da je film snimljen po biografskoj knjizi Curtisove udovice jer je dojam da se to ogleda u portretu nje same, koja ostaje jedina bez moralne mrlje (iako je to možda i puka životna činjenica), dok Curtisova ljubavnica (koju ona nije ni upoznala, sudeći po onome što vidimo na filmu) postoji tek kao potpuno nedefinirani zbir klišeja o europskim djevojkama. Njezin lik vjerojatno je ispravnije doživjeti kao "osobu koju Curtisova supruga zamišlja" nego osobu kakva je njegova ljubavnica bila u stvarnosti. Isto tako, Curtisovi roditelji tek su skicirani i o njima i njihovom utjecaju na formiranje njegove osobnosti ne saznajemo gotovo ništa.
Dosadašnji tekstovi o filmovima sa ZFF-a na Kulturpunktu:
Budućnost hrvatskog filma u Kockicama
5. Zagreb Film Festival započeo anatomijom nasilja
Filmski festivali kao moderni spektakli
Više o programu ovogodišnjeg ZFF-a:
http://www.zagrebfilmfestival.com
Objavljeno
Objavljeno
