Bez gaća

Hrvatsko glumište, Oliver Frljić

Piše: Mario Kikaš

Predstava Hrvatsko glumište redatelja Olivera Frljića i dramaturga Marina Blaževića, poput nekih ranijih njihovih radova (prije svega Aleksandre Zec i Bakhi) počela je golicati javnost i izazivati preuranjene medijske reakcije i prije same premijere. Dijelom zbog povrijeđenih autorskih ega poput onoga Slobodana Šnajdera, a dijelom njenim svrstavanjem u ad hoc “oformljenu” Trilogiju o hrvatskom fašizmu ovog autorskog dvojca što je mnoge živuće “motore” našeg kazališta natjeralo da napeto bruje prije konačnog paljenja. Kako to obično biva u (domaćem) kazalištu – glasovi uvijek nekako izađu kroz stražnji izlaz iza iza scene i dođu do središnjih institucija i ličnosti pa se tako i prije same izvedbe poslovično (u slučaju Frljićevih režija) stvara neka vještačka napetost koja obično završi zgražanjem prozvanih (ili prepoznatih) ili razočaranjem nas koji i dalje u tom mediju tražimo nešto više, nešto iza iza, a da nisu pozadine s licima Snježane Banović, Vitomire Lončar, Mani Gotovac i već spomenutog Slobodana Šnajdera puta troje gaće. Ono što se u kuloarima iščekuje kao coup de theatre, ostaje (tek) theatre i to ne neki poseban i izvanredni teatar koji će uzdrmati temelje našeg kazališnog, državnog i inog fašizma. Iako se nekad čini da svi ti napeti i propeti očekuju upravo to bojeći se za vlastiti status koji možda i jest na krhkim nogama, ali svakako ne zbog toga što će Frljić nabacati u “svom” kazalištu. A, možda je upravo u tome problem?

U svakom slučaju, čini mi se da je o prednjim (da ih ne izostavimo: Jasen Boko, Mile Budak, Krešimir Dolenčić, Joško Juvančić, Jakov Sedlar, Anja Šovagović Despot, Zlatko Vitez) i stražnjim ličnostima mnogo toga već napisano. A i prednje i stražnje ličnosti su se već očitovale. Prijeti se tužbama, prolijeva se žuč po društvenim mrežama, pije se redatelju i dramaturg krv na slamku itd. Međutim, vrlo malo se govori o ostatku predstave i aspektima koji mi se čine zanimljiviji u kontekstu šireg Frljićeva rada od samog principa selekcije printa na gaćama.

Iako svrstana u naknadno imenovanu trilogiju rada ovog dvojca, Hrvatsko glumište je puno bliže (i glumačkom postavom, a i nekom općom kazališnom estetikom pa i scenografskim rješenjem) Turbo Folku nego Bakhama. I ne mogu se oteti gesti da promatram i ovaj Frljićev rad u usporedbi s Turbo Folkom i nedavnom Aleksandrom Zec. Bez obzira na autorsko objašnjenje tematizacijskih poveznica između trilogijskih dijelova začetih u novokazališnom sparagmosu na Splitskom ljetu još 2008, čini mi se da je Hrvatsko glumište, u okvirima autorskog opusa Olivera Frljića, nastavak rada na turbofolkovskom jeziku u smislu njegovog glancanja, “smirivanja” ili čak usklađivanja elemenata takvog kazališnog iskaza. Dodatno se i radovi o/na srpskim tranzicijskim neuralgijama, čini mi se, mogu svrstati u istu liniju kazališne proizvodnje ovog redatelja. A kako je doista riječ o “proizvodnji”, možemo polako početi govoriti i o ustroju kontura jednog zasebnog žanra koji je najbliži političkom kabareu. Ali s obzirom na to što sve ulazi u taj žanr pa i u našem kazališnom polju, bolje ne imenovati taj odvojak u autorskom opusu. No, bez potrebe za tipologizacijom, Frljić je ovom predstavom, doradio neke aspekte dijela svog “politički-eksplicitnog” opusa koji nam ostavljaju “mesa” da o ovoj predstavi razgovaramo i izvan granica malograđanske kutije koja nije tek prostorna kazališna metafora nego, bojim se, sve češće i metafora našeg kazališta tj. ne-kazališta u kojoj Frljić ima ulogu vječnog zvizdača. U tom smislu, vraćajući se opet i zadnji put na reakcije, gaće i njihove pokretače, Frljićev iskaz ipak gaji tu neku naivnu vjeru u teatar i mogućnosti njegove promjene, jednako kao što zviždač naivno vjeruje u pravni sistem. Međutim, temelji su truli.

Hrvatsko glumište je predstava o posljedicama tih temelja; o hrvatskom licemjerju koje se gnoji na križ(išt)u patetične pobožnosti, kultur-rasizma i kazališne malograđanštine. U korporalnom modusu, kako ga iznosi Frljić, to licemjerje se transformira kroz različite sakralno-orgijastičko-animalne slike odlične glumačke postave koju sačinjavaju: Dražen Mikulić, Damir Orlić, Jelena Lopatić, Tanja Smoje, Jasmin Mekić, Jerko Marčić, Nikola Nedić, Nika Mišković i Jolanda Pahor. Učestalim, ali sinkroniziranim promjenama u istom modusu iskaza (od kafanskih orgija, lizanja oltara, lešinara s krilima anđela, nagih leševa) Frljić čuva neku motivsku i stilsku protočnost, zadržavajući pritom kompaktnost glumačke trupe koja se ni u jednom trenutku ne raspada i doista djeluju kao jedno kancerogeno tijelo hrvatskog glumišta. Pametnim se korištenjem kazališnog stroja i kognitivnih mogućnosti njegova medija došlo do “pjesničkih slika” koje su “progutale” (u pozitivnom smislu) neke politički-eksplicitnije momente i trop toliko spominjanih “gaća”. U tom kontekstu bih izdvojio izbor i kompilaciju glazbe od crkvenog napjeva Ja se kajem koji podcrtava lajtmotiv licemjerja Hrvatskog glumišta (a i općepolitičkog gnojišta) dok se pozornicom vrti replika kipa Blažene Djevice Marije do izvrsnog, gotovo prirođenog srastanja Thomposnove novokomponirane pjesme (moram priznati da sam zaboravio naslov, ali sam upamtio geografske trope: daljina je u pitanju) sa starom srpskom vojničkom elegijom Tamo daleko u jednom od tih orgijastičkih puknuća.

Predstava teče tokom ustaško-glumištnog kabarea (uz standardne postupke kolizija kazališne udvojenosti: predstavljačke iluzije i glumačke privatne osobe; a granice nema ili je pak manje bitna) uz rezove ili točnije scenske prolepse – koje su recepcijski dominantnije i efektnije i razrađenije nego u ovim ranijim radovima s kojima se stvaraju jasne veze. Da bi interetekstualno opravdao svoju “trilogijsku” odluku, kroz predstavu provodi i lik Aleksandre Zec koji igra Nina Batinić. U jednom trenutku se pali svjetlo iza (tj. ispred) scene i razotkriva iza majušnog lika djevojčice koju je ionako progutalo kazališno crnilo, zbor Opere HNK Ivana pl. Zajca koji pjeva Zovi samo zovi s onim prešućenim (ili ne) stihovima o Velikoj Hrvatskoj i istočnije od Iloka. Taj zborski glas jedne od koračnica “kulta državnosti” i kasnije “kulta reprezentacije” s galerija, efektniji je trop politike našeg glumišta zadnjih 25 godina i njegovog kontinuiteta s nekim ranijim periodima nego ijedan print na gaćama. Taj fragment ove Frljićeve predstave, meni kazališno govori puno više nego cijela predstava Aleksandra Zec. 

Frljićevo Hrvatsko glumište je predstava koju treba sagledavati u kontekstu dijela njegova opusa kao korak dalje u radu na specifičnom jeziku. S druge strane, davno se trebalo riješiti te promašene geste dječjeg iščekivanja diznijevskog tipa – da će sad Frljić napraviti nešto revolucionarno. Jok. Revolucije se u kazalištu ne dešavaju provokacijom jednog autorskog tipa ili tima i dijela njihova ansambla. Promjene u kulturnom polju (pa onda i u kazalištu) se dešavaju u suglasju sa širim društvenim promjenama iz temelja. Mi se ovom predstavom tek suočavamo s tim temeljima.