Kritika Kratkometražni je film vjerojatno najvitalnija forma domaće kinematografije s dugom tradicijom i uspješnim rezultatima. Svjedok tomu je film Nebojše Slijepčevića Čovjek koji nije mogao šutjeti i njegova nominacija za Oscara, kao i Zlatna palma koju je prošle godine osvojio na Filmskom festivalu u Cannesu. Tradicija kratkog filma njeguje se svake godine na Zagreb Film Festivalu (Kockice) i Festivalu mediteranskog filma Split (Ješke). Uz ta dva festivala, svake se godine održava i Maraton kratkometražnog filma na čak 35 lokacija diljem Hrvatske, a na prošlogodišnjem (od 16. do 22. prosinca 2024.) istaknuo se film Niska trava Davida Gaše. Niska trava nije novost na filmskoj sceni – ovaj je studentski rad, premijerno prikazan na 69. festivalu kratkog filma u Oberhausenu, već osvojio Zlatna kolica na ZFF-u 2023. godine, dobio posebno priznanje na 29. Sarajevo Film Festivalu i nagradu Vedran Šamanović na Pula Film Festivalu.
Dvadesetpetominutni film prikazuje jedno ljetno poslijepodne u Slavoniji. Glavna je nit radnje igra skrivača djece iz kvarta koja nas uvodi u okućnice i upoznaje s njihovim stanovnicima. Obitelj koja se sprema krenuti na more, otac koji sina pokušava naučiti rukovati kosilicom, djevojke u igri badmintona, dvojica prijatelja u opasno malom bazenu, starac koji roštilja i ne sluti da će se uskoro dogoditi tragedija, časne sestre koje čiste bazen – ovo su samo neke od scena koje zatječemo. U razgovoru s redateljem, doznajem da je ideja za ovakav film potekla iz njegovih uspomena na ljeta u Osijeku: “Nadahnuo me moj rodni kvart, atmosfera u susjedstvu ljeti i blizina dvorišta – u svakom trenutku možeš znati što ti susjed radi ako samo pogledaš preko ograde, ili ako ga ne vidiš, čuješ. No, ipak, nastaviš se ponašati kao da te se to ne tiče. Otkad sam preselio u Zagreb sve više mi je počelo nedostajati ljeto u Slavoniji pa sam imao potrebu napisati i napokon snimiti taj scenarij.” Također dodaje da ga akcija nije zanimala: “Htio sam da se mogu pratiti samo posljedice tih događaja u obliku statičnih vinjetica, više kao fotografije stanja.”
Nakon uvodnih kadrova, film započinje scenom u kojoj otac (Živko Anočić) pokazuje sinu kako upaliti kosilicu. Zvuk je toliko glasan da jedva razabiremo njihove riječi, te shvaćamo o čemu se radi isključivo prema govoru tijela. Čim otac odlazi, sin gasi kosilicu i trči na ulicu naći se s prijateljima. Ova scena odmah nas uvodi u radnju – igru skrivača. Dječakovo brojanje do 3000 (“po jedan”) funkcionira kao okvir filma. Zatim slijedi scena obitelji koja kreće na more, a koja je vrlo bliska svakome i baš zato je iznimno smiješna; živčani otac (Igor Kovač) i umorna majka (Sanja Milardović), sestre koje se svađaju i buntovni tinejdžer. Film u cjelini ima malo dijaloga, a svaki je majstorski napisan: nema suvišnih riječi, svaki razgovor je iznimno realističan, koncizan i smiješan. Humor se provodi i kroz tišinu i geste.
Djeca su glavni likovi i fokus ovog filma, na što ukazuje prva uvodna scena male djece u vrtu. Dijete sjedi u travi i u žaru igre čupa cvijeće i baca sadnice. Prizor traje deset sekundi predugo čime tjera gledatelje na smijeh, a onda se perspektiva naglo prebacuje u susjedno dvorište gdje gledamo dvoje djece u igri, ali preko zida čujemo kako baka (Areta Ćurković) viče na dijete iz prvog prizora. Dječji žargon, dinamika i dijalozi svima su nam dobro poznati i u tome je najočitija Gašina nostalgija za djetinjstvom i ljubav prema rodnom kraju koju je unio u ovaj film. Nekoliko puta čujemo rečenicu “Nisam više dijete”, što pokazuje koliko je film fokusiran na djetinjstvo i odrastanje; kao djeca svi želimo što prije odrasti, a kao odrasli bi dali sve da još malo budemo djeca. Čak bi se moglo zaključiti da je redatelj ukomponirao sve dijelove odrastanja u ovom jednom ljetnom popodnevu s obzirom na to da su svi likovi različite dobi: od djece koja se na ulici igraju skrivača, tinejdžera koji ne želi s roditeljima ići na more, tinejdžera koji zbog simpatije provodi vrijeme s njenom prijateljicom, do dvojice adolescenata koji sjede u malom bazenu i pitaju se: “Jesmo li prestari za ovo?”
Scene su istovremeno jako realistične, ali i umjetne – Gašo se ne boji da će proizvesti dojam da je ovo, na kraju krajeva, samo film. Sve situacije u kojima se likovi nalaze su realne, moguće u stvarnome životu. Umjetnima ih čini način na koji su prikazane; poput igrokaza, svaka scena ima svoj kadar u kojem vladaju posebna pravila. Dvoijica mladih muškaraca, u dosadi ljetnog popodneva, raspravljaju o veličini penisa. Scena je realistična, ali način na koji razgovaraju o tome izgleda kao skeč; pomno isplanirani dijalog kojem je cilj nasmijati. Jedna od najboljih scena je ona u kojoj dječak koji broji uzvikuje “Tisuću” i dječaci skriveni po raznim dvorištima okreću se prema kameri. Ovo djeluje kao svojevrsni presjek radnje i podsjetnik na to da je igra okvir ovog filma. Rušenje četvrtog zida, zajedno s napetom glazbom, tjera nas da se zapitamo što slijedi. Iako u filmu nema puno akcije, gledatelj je cijelo vrijeme iščekuje. Ono što gledamo iznimno je realistično i potpuno neprimjetno nam se događa susprezanje nevjerice, ali istovremeno ovaj film stalno pronalazi nove načine da nas podsjeti da je ovo samo fikcija. Gledateljici ne preostaje ništa drugo nego dopustiti filmu da se igra s njenim osjetilima, i da na kraju zaključi da je uživala.
Košenje trave je lajtmotiv koji se provlači kroz cijeli film, a prati ga, naravno, i glasan zvuk koji monopolizira cijeli prostor tjerajući gledatelja da se opusti i prepusti raspoloženju ljeta u Slavoniji. Filmom dominiraju žarke, žive boje. Cijela statična struktura filma podsjeća na opus Roya Anderssona koji također kreira vinjete utemeljene na apsurdu, iako kod Gaše možemo govoriti samo o začecima apsurda. “Fotografije stanja”, kako ih naziva sam redatelj, funkcioniraju kao epizode unutar neke veće strukture, ali one su i međusobno povezane; prvo dječacima koji se skrivaju u svakom od tih dvorišta, zatim glazbom, a onda i događajima. Svjetlo također igra važnu ulogu; jedini trenutak kad sunce zalazi je onaj u kojem starac prima tužnu vijest o supruzi. Tišina koju prekida zvono mobitela skupa s naglim zatamnjenjem dvorišta govori nam sve što trebamo znati – dijalog je nepotreban. Vodeći se motom “manje je više”, ovaj film zaista pokazuje da dijalog nije preduvjet za dobar film.
Klasična glazba stalni je akter; ubrzavanjem i usporavanjem regulira napetost. Skladana baš za ovaj film (Borna Maksan), glazba na neki način određuje dramaturgiju scena umjesto klasično-narativnih mehanizama. U scenama se izmjenjuju dvije različite vokalne izvedbe koje se u posljednjoj sceni spajaju. Njihovo spajanje redatelj koristi kao simboličan način da privede film kraju, bez dijaloga. I za kraj – komarci, neizostavan dio slavonskog ljeta. Polako pada mrak, igra skrivača završava, djeca izlaze iz tuđih kuća, a kamion koji oprašuje ulice protiv komaraca prolazi. Još jednom vidimo sve prizore s kojima smo već dobro upoznati, ali ovaj put su u sivoj magli. Film završava onako kako je i počeo – polako i prirodno. Pred nama je zaokružena struktura koja na nesvakidašnji način prikazuje ljetno poslijepodne u susjedstvu.
Je li magla metafora za prolaznost? Sve ono što se dogodilo bit će zaboravljeno makar se djetetu to ljetno popodne činilo kao najvažnije u životu. Iz ovog filma izbija nostalgija: za djetinjstvom i rodnim krajem – redateljevim, ali i svakoga od nas. Nizom statičnih kadrova dugog trajanja koji su sami po sebi često monotoni, bez puno dijaloga i akcije, film uspijeva prenijeti snažnu emociju koju rijetko postižu domaća dugometražna ostvarenja.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Višnje Pentić i uredništva Kulturpunkta.
ObjavljenoObjavljeno
